Etiologija paničnog poremećaja


Etiologija paničnog poremećaja

Neuroanatomska i neurokemijska hipoteza

Postoje tri različite komponente paničnog poremećaja: akutni panični napad, anticipirajuća anksioznost i fobično izbjegavanje. Te tri komponente rezultiraju iz ekscitacije tri različita moždana sistema: moždano deblo, limbički režanj i prefrontalni korteks. Pretpostavka je da moždani krugovi i navedeni sistemi predstavljaju patološku osnovu bolesti, dok su psihološki mehanizmi sekundarni. Klein pretpostavlja da je panični poremećaj sličan epilepsiji sa nekontroliranim pražnjenjima aktivnosti u predjelima mozga koji reguliraju anksioznost. O navedenom su rasprave još u tijeku. Charnev i Heninger koncentriraju se, pak, na pretpostavku da panični napadi rezultiraju iz disregulacije noradrenergičnog sistema i naglašavaju ulogu locus coeruleusa (LC) u razvoju straha kod primata. Direktna stimulacija LC rezultira kod majmuna bihevioralnim odgovorom koji nalikuje ljudskom paničnom napadu. Uklanjanje LC rezultira sa manjim strahom u prisutnosti anksiozno provocirajućeg stimulusa, slično kao i anksiolitici. Glavni neurotransmiteri uključeni u razvoj poremećaja su noradrenalin, serotonin i gama-aminomaslačna kiselina (GABA). U prilog hipoteze govori i pojava paničnih napada kod osjetljivih osoba nakon davanja određenih tvari koje zovemo panikogeni (kava, johimbin, flumazenil, kolecistokinin, infuzija natrij laktata, ali i ubrzano disanje).

Hiperventilacijska hipoteza

Ukratko, pod stresom osobe sa paničnim poremećajem dišu frekvencijom koja nadilazi metaboličke potrebe, a što znači da izdišu više CO2 nego što ga proizvode što rezultira respiratornom alkalozom i posljedičnim tjelesnim senzacijama. U prilog vezi govori i da paničari imaju niže vrijednosti pa CO2 za vrijeme mirovanja od zdravih dobrovoljaca i da uspješni psihoterapeutski tretman gotovo uvijek uključuje neke elemente kontrole disanja.

Psihološke teorije panike

  • Kognitivno-bihevioralna hipoteza - Pretpostavlja se postojanje alarmnog sistema (koji je evoluciono važan). Taj sistem reagira na stvarnu opasnost nizom odgovora koji se zovu pravi alarm, i osoba se priprema za rekciju bijega/smrzavanja ili borbe. U stanjima neodređene prijetnje biološki osjetljive osobe postaju sklone spontanom aktiviranju alarmnog sistema. Specifično, lažni alarmi predstavljaju nekontrolirano izbijanje sistema u stanjima dosegnutog platoa za okidanje podražaja.
  • Kognitivna hipoteza tumači ponavljanje paničnih napada kroz ustaljenu tendenciju pogrešnog tumačenja tjelesnih senzacija kao katastrofičnih. Pojačana anksioznost, u tom smislu, dovodi do tjelesnih senzacija koje se pogrešno tumače. Po feedback mehanizmu isto rezultira pojačanjem tjelesnih senzacija i potvrdom pogrešnih tumačenja dovodeći do razvoja pune panične atake sa svim tjelesnim simptomima. Jednostavno, osoba može interpretirati lupanje srca kao znak da će dobiti infarkt miokarda. Situacije u kojima se doživljavaju panični napadi nakon toga se izbjegavaju sljedeći principe operantnog kondicioniranja, a usljed generalizacije, situacija koje se izbjegavaju je sve više i osoba ostaje "vezana" za kuću uz postepen i sve naglašeniji razvoj agorafobije. Kako se panika kronificira, izbjegavanje postaje navikom i svjesnost o pratećim mislima nestaje. Npr. osoba koja izbjegava robne kuće prepune ljudi kasnije izbjegava bilo kakve dućane ili čak i izlazak u kupovinu.
  • Psihonalitičke teorije - Koncipiraju panične napade kao neuspjeh intrapsihičkih obrambenih mehanizama protiv anksiozno provocirajućih stimulusa, a kao razlog njihove pojave naglašavaju gubitak roditelja u djetinjstvu i rane separacije od važnih figura. Situacije koje dovode do pojave paničnih napada nose svoje nesvjesno značenje, a cilj terapije je otkrivanje njihovog značenja, što rezultira i boljom kontrolom intrapsihičkih zbivanja.

Tekst priredio:
Sven Molnar, dr. med.

Zadnja izmjena: 21.08.2019.