|
lily54
|
27.11.2015. 15:35
Ovu temu pišem za roditelje,jer ako više bude slušala o istom ja ću poludjet. Riječ je o mojoj 14-godišnjoj sestri.
Otkad je krenula u školu,a pogotovo zadnjih ~ 4 godina,ona je gotovo abnormalno tiha,ali samo vani.Nastavnici moraju izvlačiti rečenice iz nje jer se ona nikad ne želi javit niti svojevoljno išta reći, trpi podbadanja (ako ih tu i tamo ima),''stranci'' misle da je anđeo jer se samo smiješi i šuti. Međutim kad dođe doma,moramo slušat satima o svemu i ničemu.Tko je što nosio,tko je imao novi ''ispad'' i učinio nešto smiješno,kako je netko nekakav.Doslovno se fiksirala na jednu djevojčicu u osnovnoj i svaki dan,bez obzir što ne želimo to slušat i to joj kažemo,slušali bi sve o njoj,do trena neću ići u školu jer ću s njoj biti. Kako ne želi odgovorit ''prijateljicama'' u školi dođe bijesna iz škole i onda se dere,ima ispade i preusmjerava to što je vani trpila.
Zadnje 2 godine je na prekide plakala da želi ići u osnovnu školu,da ništa ne zna.Sad je gore u srednjoj. Ne želi učit,a kad počne treba joj 3 sata za jedan predmet,da na kraju kaže da ništa ne zna i odbije ići na ispit.Samo priča kako su drugi dobili 1 ili 2 i strpi mjesec dana da će ju pitati.Ne može joj se objasniti nešto na drugi način,jer se uhvati derati na nisu tako učili,da joj neće priznat,pa zna gledati jedan zadatak sat i ne pušta. Samo spava poslije škole koja je od 8 do 14h max (nemog. ju je probudit),diže se u 2,3 ujutro da uči,pa opet plače...Razrednik tvrdi da ne prati,što je vjerojatno.Došlo je do toga da ju ne mogu danima natjerat da ide u školu,''ništa ne znam'' je svakodnevna reč. bez obzira koliko puta objasnili/ponovili,kaska sa svime,razgovori s njom ne djeluju,opsjednuta je tim kako izgleda (uhvati se za sitnicu npr. lak je se malo ogulio i onda 8 puta popravlja točkicu) i tu tamo čujemo ''onda ću se odbiti'' kad je pitao što ona misli.
Oprostite na eseju,ali stvarno im treba pomoć s njom. Imate kakav savjet?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
03.12.2015. 19:15
Draga lily54,
za početak Vam želim zahvaliti na povjerenju. Iskoristila bih ovu priliku da pohvalim Vašu brigu za sestru i odluku da aktivno potražite savjet oko toga kako se nositi sa situacijom u kojoj se nalazite. Vaš detaljan upit pokazuje da mnogo promišljate o tome kako najbolje pomoći sestri, a vjerujem da bi njena sreća značila i Vaše blagostanje. Istovremeno mi se čini da ste na sebe preuzeli veliku odgovornost te da Vaša trenutna uloga nadilazi sestrinsku te se pitam koliko su u cijelu priču uključeni Vaši roditelji, s obzirom na to da ih niste spomenuli.
Ako sam Vas dobro razumjela, najviše Vas brinu ispadi koje ima kod kuće naspram mirnog vladanja u školi te njen školski uspjeh općenito.
Kažete kako je vaša sestra unazad 4 godine postala iznimno tiha vani, što Vam se čini neobičnim jer je veoma različito od onoga kako se ponaša kod kuće. Čini mi se da ta dob otprilike odgovara njenom prelasku u viši razred osnovne škole, koji je za mnogu djecu stresan period jer upoznaju mnogo novih nastavnika, a poznata struktura u razredu se često gubi jer dolaze novi učenici. Za one kojima ova prilagodba nije jednostavna, polazak u srednju školu na jednak način može biti stresan jer također znači mnogo novih ljudi i pravila. Institucije poput škole potiču na učenje uloga i identifikaciju s drugima, a sam period adolescencije je turbulentan jer u njemu formiramo svoju ličnost i stavove. Kako Vaša sestra bude gradila i tražila svoj identitet, bit će trenutaka kad će isprobavati što joj najbolje pristaje, s čim se najbolje osjeća. Vjerujem da neshvatljive promjene raspoloženja mogu biti iscrpljujući za Vas i Vašu obitelj, no pokušajte imati na umu da neke od stvari koje Vaša sestra radi nju također iscrpljuju i zbunjuju te naprosto prorađuje sve što joj se događa. Zbivanja koja se kod adolescenta događaju često dovode u pitanje sliku koju svaki adolescent ima o vlastitoj osobnosti i razumljivo je ukoliko se sestra osjeća drugačije nego prije. Čak je i za sitnice, poput točkice na laku za nokte, razumljivo da sestru brinu jer osobe njene dobi gotovo uvijek imaju osjećaj da su pod reflektorima, da su u centru pažnje te da ih svi kritički prosuđuju. Upravo to pogrešno mišljenje, da je sve što učini primjetno i bitno, čini ju podložnom povlačenju u sebe zbog straha da će reći ili učiniti nešto krivo. Kao što ste sami zaključili, Vaša sestra kod kuće vjerojatno ispoljava osjećaje koje ne uspije izraziti van doma. Takav način nošenja s emocijama može za nju biti štetan te mi se čini da je takav obrazac ponašanja prisutan već dugo. Smatram da je u ovoj situaciji najvažnije usmjeriti se na to da joj se pomogne kako da se nosi s nakupljenim osjećajima. Iako želja za izbjegavanjem škole i promjene raspoloženja jesu tipične za adolescente, većina njih se ipak bez većih poteškoća prilagodi novonastaloj situaciji. Iz Vašeg opisa sam dobila dojam da kod Vaše sestre to nije slučaj te da doživljava i neka neugodna iskustva u školi, ali da se ne zna suprotstaviti vršnjacima.
Kao što sam već spomenula, iz opisa situacije mi nedostaju informacije o Vašim roditeljima i tome koliko se oni uključuju, kako reagiraju na njena ponašanja i što su do sada napravili. Drago mi je što ste prepoznali ova ponašanja kao zabrinjavajuća. Istovremeno iz napisanog iščitavam i ljutnju i nemoć. Ako osjećamo veliku želju da nešto poduzmemo u kombinaciji s nemogućnošću da djelujemo, to često rezultira frustriranošću i ljutnjom. Dok gledate svoju sestru kako se u istom danu odvaja od Vas i postaje nova osoba, pa potom vraća kući i otkriva Vam lice koje dobro poznajete - imate pravo biti ljuti. Imate pravo povući se prije nego uopće osjetite da Vas ljuti ili da "ćete poludjeti" i ne slušati uopće. Također, imate pravo od roditelja zahtijevati razinu naklonosti jednaku onoj koju poklanjaju sestri. Bojim se, nosite li možda preveliku odgovornost za njen odgoj u smislu brige za njene (ne)odlaske u školu i (ne)spavanje? Ukoliko se previše opterećujete njenim odgovornostima, to može štetiti njoj, ali i Vama.
Mnoge od poteškoća koje ste naveli, kao što su one sa spavanjem, nedostatak koncentracije i motivacije za svladavanje školskog gradiva, učestali izostanci i otežana komunikacija među članovima obitelji potencijalno su veoma zabrinjavajući. Stoga bi bilo dobro obratiti se psihologu koji bi Vašoj sestri i roditeljima pružio podršku. Osim toga, Vaši roditelji uvijek mogu nazvati liniju Hrabrog telefona za mame i tate na 0800 0800. Ako Vaša sestra samostalno bude željela razgovarati, može se javiti na dječju liniju Hrabrog telefona na 116 111. Obje linije su povjerljive i anonimne te otvorene od ponedjeljka do petka od 9:00 do 20:00.
U konačnici, važno je imati na umu da je svako dijete jedinstveno, posebno i vrijedno, a potencijale koje ima moći će razviti tek ako se osjeća prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest. Zaključujući po napisanom, trudite se da se Vaša sestra u domu osjeća voljeno, a sad Vam želim da se naoružate strpljenjem kako bi joj pružili podršku da svoje mjesto prihvaćanja pronađe i izvan doma. Pred njom je još velik komad djetinjstva i čitav proces odrastanja, stoga su i mnoge prepreke očekivane. Ne dopustite da Vas to spriječi u radosti koja jest imanje sestre.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
