Poštovana,
Zahvaljujem na zaista iscrpnom i detaljnom odgovoru, i moram priznati da ste mi pomogli jer je ipak lakše dobiti mišljenje objektivne osobe, "promatrača" sa strane, koji će ukazati na poneku grešku u odgoju a koja meni kao majci promakne. Istina je da ja ne pokazujem dosljednost kod promjene rutine i s tim imam problem od njegova rođenja. Kako je on jako rano pokazivao tu želju za rutinom u rasporedu, hranjenju, spavanju, izlascima van itd., više sam se ja prilagođavala njemu, a kada situacija više nije dopuštala isti režim, i najmanja sitnica, primjerice odlazak na igralište navečer kada dođem s posla umjesto prijepodne, predstavljala je problem, a kod njega su reakcije uvijek bile anksiozne. Logično, jer njemu samo rutina predstavlja sigurnost i kada se promijeni javlja se strah.
Shvaćam da i ja puno tražim od njega a po vlastitom primjeru ne pokazujem to isto. Svakako ću pokušati slijediti Vaš savjet oko osamostaljivanja na način da idemo puževim koracima, i umjesto odustajanja, ponuditi mu objašnjenje njegovih emocija jer ih on ne može niti imenovati, te ga uvjeravati da je u redu ponekad se osjećati i tužno i nesigurno, ali da to mora verbalizirati kako bih mu mogla pomoći. Vjerujem da ćemo uspjeti jer smo prevladali i puno teže prepreke u ovih 10 godina.
Što se tiče škole, i tu ste mi otvorili oči jer priznajem da se nikada nisam sjetila niti pomisliti da strah koji ima zbog škole nije nužno potekao iz kuće, odnosno zbog mog stava, nego možda upravo iz škole i okoline. Vjerujem da znate da roditelji najviše vole kriviti sebe kada se pojave neki problemi s djecom, možda zato jer podsvjesno mislimo da je lakše promijeniti svoj stav i ponašanje nego utjecati na druge, a posebno kada je u pitanju čitav sustav. U školi se od svih učenika, pa i od njega jako puno traži. Iako on ima individualizirani program, prema kurikulumu mora savladati gradivo kao i ostala djeca, te se neke metode koje su prema IOOP-u dopuštene ne provode jer u prva 2, 3 razreda koji su bili lakši nije bilo potrebe. Sada je gradivo zaista opsežno, on se teško snalazi bez vizualnih pomagala, knjige više nisu ilustrirane i zaista su ocjene postale nešto lošije.
On se često "igra" oponašanja, odnosno smatram da mu je to neka vrsta ispušnog ventila, prebaci se u ulogu druge osobe i onda kao ta druga osoba priča samom sebi, tako da često čujem kad postane učiteljica pa priča drugoj djeci u razredu i ima tu i vikanja, često navodi prijatelja s kojim sjedi a koji ima dosta loše ocjene i interesantno je da u zadnje vrijeme, kada dođe iz škole, prvo kaže koliko je iz kojeg ispita dobio taj prijatelj (on je opet dobio 1, ništa nije znao, plakao je, učiteljica je rekla da ništa ne zna, učiteljica se danas derala na Petra jer je žvakao gumicu, učiteljica je rekla da će dobiti jedinicu ako se ne prestane smijati), i tek onda počne pričati o sebi.
Također je interesantno kako ove godine ima sve petice iz engleskog koji mu je prijašnjih godina predstavljao ogroman problem zbog čitanja i razumijevanja, ali ove godine ima novu učiteljicu. Ona je mene samoinicijativno kontaktirala na početku godine i htjela saznati kako on funkcionira i kako mu olakšati razumijevanje te nam na vrijeme daje informacije što će biti u ispitu, kako će ispit izgledati, čak nam pošalje primjere ispita s drugim pitanjima tako da si vizualizira zadatke- i evo, nema nikakvih problema s engleskim, čak je i doma počeo koristiti neke fraze koje čuje od nje.
Inače jako dobro komuniciramo sa stručnom službom i s učiteljicom, no svakako ću napomenuti na sljedećim informacijama na probleme koje on doživljava zbog ocjena. Nažalost, on jako negativno reagira na loše ocjene, ali na odlične niti ne trepne, ne osjeća ponos.
Sin je uključen na floortime terapiju i na senzornu integraciju te povremeno idemo na neurofeedback, a upravo smo prije mjesec dana bili na ERF-u na psihološkoj procjeni, te kod prof. Ivšac Pavliše godišnje radimo logopedske procjene i jako smo zadovoljni pristupom i savjetima koje dobivamo. Pratimo se i u Suvagu te smo trenutno nažalost ostali bez vrlo vrijedne podrške njegove neuropedijatrice koja je na dužem bolovanju, a koja ga od prvog dana prati, umiruje mene i moje strahove, savjetuje, i piše detaljne upute oko postupanja u školi, a njezin nalaz je možda bio i ključan za vještačenje prema kojemu smo po prvi puta dobili pravo na doplatak jer, iako je rečeno kako se privatni nalazi vrednuju jednako kao i bolnički, iz zapisanog vidim da to nije točno jer su nam svi privatni nalazi stavljeni kao dodatak uz osnovne, bolničke nalaze, te sve ono što nam je prof. Ivšac Pavliša napisala, pa čak i nalazi ADOS 2 protokola koji su zaključili prisutnost umjerenih simptoma iz spektra autizma uopće nisu uključeni u rezultate vještačenja, tako da je mom sinu kod kojega na prvi pogled čak i laik vidi da je u spektru, na vještačenju napisano tjelesno i intelektualno oštećenje, ali pod "postojanje poremećaja iz spektra autizma" zaokruženo je "NE". Zbog udaljenosti nismo u mogućnosti odlaziti na redovite terapije u Zagreb, vrlo smo limitirani ponudom istih u našoj županiji tako da uzimam svaki savjet i pokušavam ga primjeniti kod kuće te obavještavam stručnu službu o svim novim saznanjima oko njegovog poremećaja. Na savjetovanje smo svakako mislili otići kao obitelj, posebno pred pubertet jer vjerujem da će nam onda trebati još više podrške, a sve što saznam iskomunicirati ću sa školom jer vjerujem da od tamo dolaze ovi trenutni problemi sa strahovima zbog ocjena.
Još jednom zahvaljujem na izdvojenom vremenu i trudu,
Lijep pozdrav!
