|
Zora
|
06.02.2004. 16:09
Moja 5 mjeseci stara bebica samo doji, dobro napreduje i vesela je. Sa 3 mjeseca uplasila me svojom reakcijom koja se još dva puta ponovila. Prvi put je nakon kraćeg plakanja zaustavila dah, kao kad mi odrasli to činimo namjerno. Zatvorenih usta, ne gubeći svijest, pocrvenjela je... Ja sam je uspaničeno gledala i molila Boga da to prođe. Prodisala je, a ubrzo nakon toga ublijedila i djelovala mi je nekako omamljeno. Nazvali smo hitnu pomoć i rekli su da je najbolje da je dovedemo u bolnicu. Kako su bili kasni večernji sati primila ju je dežurna liječnica, pregledala i rekla da je klinički status posve uredan, ali da u takvim slučajevima, kada dijete tako reagira, a uzrok je nepoznat, preporučuju hospitalizaciju i daljnje pretrage. Uplašena, odbila sam hospitalizaciju. Sve ovo ispričala sam pedijatrici koja je rekla da sam dobro postupila, da u pitanju nije ništa ozbiljno, da su to jednostavno emocije. Kaže da ako se to ponovi trebam samo gledati i čekati da to prođe. Drugi put se dogodilo dok je beba bila sama u sobi. Mislila sam da spava. Začula sam plač, a onda odjednom muk. Otrčala sam u sobu, a bebica je ležala zatvorenih usta, crvena. Podigla sam je, čekala da prođe. Prošlo je, ubljedila je i neko vrijeme nije bila raspoložena, zainteresirana i aktivna kakva je inače. I treći put, prije dva dana, kada je mali brat, nepune dvije godine stariji od nje, kojemu se inače jako veseli, "vikao" na nju, rasplakala se i ubrzo nakon toga opet zaustavila dah, prestala disati, crvenjela.... Ja sam pokusala prisebno cekati da to prođe, i kao i prva dva puta, prošlo je i beba je opet neko vrijeme nakon toga bila jako blijeda i mirnije nego inače.
Suprug i ja zabrinuti smo tim reakcijama, ne znamo čime su uzrokovane. Pimjetili smo da se kćerkica boji nekih zvukova, npr. zvona na vratima, i uplašeno reagira u bezazlenim situacijama, npr. kada nakon duže tišine progovori netko, ili pri nekom pokretu ukućana. Ne voli biti sama, uvijek nas prati pogledom i najviše voli kada je držimo na rukama.
Trudnoća i porod su protekli bez problema.
Je li bebica jednostavno preosjetljiva ili može biti i nešto drugo?
|
|
Dr. Darko Richter
|
10.02.2004. 23:52
To bi mogle biti akutne cerebralne respiratorne krize (kada se dijete "zacene" u plaču), koje doista počivaju na emotivnoj osnovi, no takve se emocije, tj. frustracije, ispoljavalju na opisani način obično tek od dobi 5-6 mj., a prolaze do najkasnije 5. godine života. Zato i nisam baš siguran da ste jako dobro postupili prvi puta kada je dijete imalo 3 mjeseca, tada bih vam i ja bio savjetovao da dijete ostane u bolnici na pretragama i monitoriranju kardiorespiracijske funkcije. Ne znam koliko je dijete sada staro, tek bih rekao da druge dvije epizode nalikuju već spomenutim akutnim cerebralnim respiratornim krizama.
|
|
Dr. Darko Richter
|
12.02.2004. 22:59
Vrijeme je reklo svoje, jer je od prve krize prošlo više od 3 mjeseca. Kada su prvi puta nastupile, krize su bile malo netipične, prvenstveno zbog niske dobi djeteta, pa je tada bilo na mjestu učiniti određenu obradu. Ne vidim mnogo indikacija za ulaženje u pretraživanje prvotnog stanja koje se kasnije dijagnostički iskristaliziralo kao najvjerojatnije akutne cerebralne respiratorne krize. O tim se krizama uči u pedijatrijskim udžbenicima te od dobrih starih pedijatara, od kojih sam moge stvari i naučio, no nažalost, ima sve više starih, a sve manje dobrih. Što se tiče porodiljnog dopusta i prekida ili produživanja, ne biste se trebali konzultirati sa mnom, već s djetetom, na njezin način: trpi li vaše odsustvo, kada na par sati nekamo odlazite, itd.? Malo s njom porazgovarajte, možda vam kimne glavom.
|
