13.12.2010. 14:55

Možete doći u moju ambulantu četvrtkom od 10-14 h. Ne vodim više studente od 2003. godine, a do tada sam to radio 20 godina.
Mislim da vam je ideja dobra, da s verbalno-zaslonskog upoznavanja doživite što iza tih riječi u praksi stoji.
Često vas uče, a mene su stalno učili, kako pacijente treba pustiti da pričaju. Ništa nema točnije, ali niti pogrešnije od toga. Sve ovisi što vam pacijent priča. Može priču zavesti u takve nebuloze, da vi, ako ne poznajete medicinsku stvarnost i granice mogućega, povjerujete da se adi o stvarnim tegobama. Onda ordinirate nalaze. Onda dobijete rezultate, pa uglavnom ne znate što ćete s njima. Pa tražite nove nalaze. Na kraju nešto ispadne izvan referentnih vrijednosti. Pa makar vi to na kraju odbacili, evo ovog foruma, na kkojem se roditelj javlja da ga nešto kopka. Itd., itd. Medicina počinje samu sebe perpetuirati, nigdje kraja abnormalnostima, nenormalnostima, patologijama, odstupanjima, i vječitim kontrolama, i ponavljanjima nalaza, često bez zaključka. Priču zato treba usmjeravati u ono što može odgovarati nekakvoj patologiji, nekoj kliničkoj slici, jer, pacijetni,osobito roditelji u pedijatriji, pišu ili prezentiraju, kao što znam često prigovoriti, "biografije" svojeg djeteta, kao da su oni za to dijete potupno nekompetentni, i sve, do u detalje, isporučuju liječniku (ja kažem: distanciraju se od djeteta, iako toga nisu svjesni). U nekim slučajevima, isto tako čestim, roditelji ne pričaju skoro ništa, kao da ja nevidljivo prebivam u njihovom stanu, i vidim sve što se zbiva s djetetom. Tako da oni samo sjednu i čekaju abrakadabra od doktora, nakon par općenitih rečenica da je "dijete stalno bolesno", " bolesno od rođenja", "stalno kašlje", stalno neće jesti" itd.,itd. Tu treba dobiti konkretne i autentične opise ili riječi koje će vam već anamnestički dati dijagnozu, ako je ima. Dakle, u takvom slučaju ne valja pacijentu stavljati opis bolesti u usta, vać ga, kao što znam reći, "isljeđivati", dok sam ne kaže onu specifičnu riječ koju čekate, i po kojoj možete prepoznati dijagnozu. Ja, npr., prikupljam narodne izraze kojima roditelji znaju opisati astmatske tegobe u svojeg djeteta, ima ih najmanje 7-8, možda i više. Kada roditelj na kraju sam to izusti, imate dijagnozu, bez ikakve spirometrije, analize izdahnutog zraka, alergološke obade, itd. Ostali nalazi su u takvimslučajevima relativno minorna dopuna, a većim dijelom glumljenje medicine, jer danas "se mora imati nalaz" - potvrdu medicinskog tehničara da je to ta i ta dijagnoza. Nadam se da shvaćate kako niti najmanje ne umanjujem rad SSS, ali se čudim današnjim pacijentima koji banu na vrata da bi dobili neke nalaze.