|
Tanja
|
14.01.2002. 12:27
Moj problem je u tome što ponekad znam reagirat vrlo eksplozivno na dječije ponašanje, što dovodi do toga da djecu tučem. U tom momentu osječam se psihički dosta uzdrmano, a nakon toga me redovito uhvati potrba za plakanje i jaka grižnja savjesti, jer sam kao mala i ja često znala dobiti batine i uvijek sam govorila sama sebi da ja to neću ponavljat. Moja se agresivnost uglavnom usmjeruje na stariju kćer, 9 god. tako da počinjem primječivati strah u njenim očima već i kod bezazlenih stvari. Većinom se uspijem suzdržat no kada mi ventili popuste izgleda strašno; zadnji put sam je lupila i po licu te je imala ogrebotinu. Mlađu kćer nisam lupila nikada jer je puno mirnija i poslušnija te je dosta ju samo upozorit i strože reagirat. Molim vas da mi kažete kako da samu sebe istreniram da ne reagiram na taj način: Hvala!
|
|
prof dr V. Folnegović Šmalc
|
28.01.2002. 14:00
Ponekad iako to ne želimo u nas se usade loše navike naših roditelja koje onda ponovo ne želeći to prenaamo na našu djecu.
Ako se tome pridruže svakodnevne frustracije i životni problemi lako dođe do neodgovarajućeg reagiranja prema djeci. U svakom slučaju je potreban trening kako da se savladate , no isto tako potrebna Vam je podrška i razumijevanje jer odgajati ( osobito nestašno ) dijete nije lako uz financijske , profesionalne , bračne i druge dužnosti kojima se vjerojatno opterećeni.
U svemu tome Vam može pomoći razgovor sa psihijatrom.
|