|
katarina
|
02.11.2004. 13:31
Postovani,
imam pitanje u vezi svog ponasanja.
Imam 33 god, udata sam majka dvoje prekrasne djecice, dobar brak, siguran i dobar posao..zadnjih godinu dana nisam u poslovnom stresu...Sve je 5.
Ali..cim vidim nepravdu, psa lutalicu, cujem tude djete da place, cujem za neciju bol, neodgovorne roditelje, jako me potrese i najrade bi plakala...
Mog muza takve stvari ne pogadaju (pravda to nemogucnosti da nesto napravi) , ja sam drugcija...pokusam pomoci, trazim utociste za psa, raspitujem se razno raznim sluzbama kako pomoci onome kome treba.
Odlazim na forume i kontaktiram gradane za pomoc...
Pitanje, zasto sam placljivka???
Zasto me sve tako pogada???Da li je to normalno i da li je moje ponasanje iznimka u pravilu da je svijet okrutan??
Hvala!
|
|
Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc
|
18.11.2004. 08:07
U biomedicini općenito , a u psihijatriji osobito pitanje " normalnosti" ostaje jedno od onih pitanja za koje je najteže dati pozitivnu definiciju.Norme i osobnosti ponašanja najčešće su omeđene sociokulturnim normama, pa će isto ponašanje npr. u gradskoj sredini biti uobičajeno i neupadno, a u seoskoj sredini bi moglo biti čudno upadljivo ili neprihvatljivo.Da li je svijet okrutan.Odgovor na to pitanje opet nije jednoznačan i ovisit će o kriterijima osobe koja daje odgovor.Mislim da na postavljena pitanja najtočnije možete odgovoriti sami sebi uz pomoć protupitanja; Da li moje ponašanje ometa moj svakodnevni život, funkcioniranje u svakodnevnim obvezama i što je najvažnije , moje zadovoljstvo i osjećaj ispunjenosti.Svijet bi bio tužno mjesto kad bi svi ljudi mislili , osjećali i radili jednako.
|