23.03.2002. 23:01

Moj problem počinje od najranijeg djetinjstva. Djeca su mi se rugala da sam mršava. To se je nastavilo kroz osnovnu školu i gimnaziju. Usprkos tome, bila sam odlična učenica. Tada sam oboljela od mononukleoze i zadobila neke fizičke posljedice. Nakon te bolesti bila sam preoptrečena u školi (zbog velikog zaostatka). Roditelji me nisu razumjeli, dečko me ostavio, poželjela sam počiniti samoubojstvo. Otišla sam na psihoterapiju i dobila normabel, prazine, akineton, haldol i moditen. Poslije sam prešla na rispolept, međutim stanje se nije poboljšavalo. Tada sam upoznala nekog tko me stvarno razumije, i prestala sam uzimati lijekove zbog poboljšanja.Više ne idem na psihoterapiju. Ipak ponekad me hvata tjeskoba,anksioznost. Bojim se stvari za koje u stvari znam da se neće dogoditi (npr. vidjela sam degeneričnog Cigana-prosjaka s izvinutim nogama i zbog toga ne mogu spavati - bojim s da mi se to ne dogodi s nogama). Imam česte tahikardije. Roditelji mi , iznervirani već time, govore da moram u bolnicu-na psihičko liječenje. Ja bi željela to izbjeći jer se želim upisati na fax.Bojim se da ću,ako se nigdje ne upišem ponovo pokušati ubiti se. Što Vi mislite o tome, bi li trebala ponovo na psihoterapiju?