|
Mmarijamm
|
25.06.2026. 11:55
Pozdrav, imam sina od 2 godine i 5 mjeseci. Zadnja 3 tjedna ima napade placa u vrticu. Pocelo je sa pola sata neutjesnog placa a sada nekad traje cak i sat-dva. Inace je jako sretno i drustveno djete, van vrtica se isto voli druziti sa svim prijateljima iz vrtica. U vrtic ode bez olaca, sam ude i pozdravi se s nama. Problem se javi nekad tokom dana, najcesce vani ili prije rucka, di on pocne neutjesno plakati da hoce tatu/mamu/mamu i tatu.. kazu da je plac toliko intezivan da izgleda kao da ce povracati, cak nekad uopce ne jede jer se ne moze smirit. Kasnije je opet okej. Kad dodem po njega vesel ja i kaze mi da je plako. Kad pitam zasto kaze da je bio tuzan. Prije tih epizoda placa smo bili 5 dana na godisnjem, on, tata i ja. Nakon toga smo se vratili doma i poceli odvikavanje od oelena. 3 dana smo bili s njim i odvikavavali se i bilo je prilicno uspjesno, onda je doslo vrijeme za vrtic. Prvi dan je bilo katastrofa, drugi dan su vec nasli ritam on i tete. Ali od tada je poceo kakati u gace, dok je prve dane kako na tutu. Prije nego smo poceli odvikavanje od pelena on je sam nekad u vrticu trazio tutu za kakanje uglavnom. Doma je sam nekad iso piskit na tutu. To je sve bio razlog da zakljucimo da je spreman, a sad se pitam jel to okidac toga jer su epizode pocele 2-3 dana nakon povratka s godisnjeg u vrtic i vise ne prestaju. On i dalje kaka u gace, sad vec skoro 3 tjedna, odbija u tutu, zadrzava koliko moze i onda mu pobjegne. Nije sretan kad ga moramo presvuc. Prije nije bilo tako. Trenutno je pocela situacija u vrticu da se grupe spajaju i tete mjenjaju jer pocinnu godisnji odmori, pa me strah da ce biti gore. Nakon vrtica i vikendom je super, veseli se svim vrtickim prijateljima i dalje, igra se s njima i ne pokazuje neke traume. Ne znam sta nam je raditi s njim i kako mu pomoci, smatram da nije normalno da djete place 2 sata u vrticu, ako u vrtic ide vec godinu i pol i nikad nije imo probleme s tim, dapace, sama prilagodba je prosla bez problema, 4. dan je vec spavo bez placa i nikad nije imo problem s tim. Unaprijed hvala na odgovoru.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
29.06.2026. 20:45
Draga mama,
hvala Vam što ste se javili i podijelili svoju zabrinutost. Iz Vašeg upita vidi se koliko pažljivo pratite svog dječaka i koliko Vam je važno razumjeti što mu se događa. Vjerujem da nije nimalo lako slušati da u vrtiću tako dugo neutješno plače, pogotovo kada je prije odlazak u vrtić prolazio bez ikakvih poteškoća.
Ako sam Vas dobro razumjela, Vaš sin ide u vrtić već godinu i pol, a do prije nekoliko tjedana nije imao problema s odvajanjem. Sada u vrtić ulazi bez plača, sam se pozdravi s Vama i ode u svoju skupinu, a tek kasnije tijekom dana, najčešće prije ručka ili tijekom igre vani, počinje jako plakati i dozivati mamu i tatu. U isto vrijeme, javile su se i poteškoće s odvikavanjem od pelena pa je ponovno počeo obavljati veliku nuždu u gaće, iako je prije pokazivao ponašanja po kojima ste zaključili da je za taj korak bio spreman. Ono što također navodite je da je izvan vrtića i dalje veselo dijete, rado se druži s prijateljima iz skupine i ne pokazuje da se vrtića boji ili da u njega ne želi ići, što mi je jako drago čuti.
Dok sam čitala Vaš upit, pomislila sam kako su se kod njega gotovo istovremeno dogodile dvije velike promjene – povratak u vrtić nakon nekoliko dana provedenih samo s Vama na godišnjem odmoru te odvikavanje od pelena. Svaka od tih promjena sama za sebe može biti zahtjevna za dijete njegove dobi, a kada se poklope u isto vrijeme, sasvim je očekivano da mu je svega možda postalo previše. Djeca od dvije godine još uvijek teško riječima mogu objasniti što osjećaju pa se njihove emocije često pokažu kroz ponašanje. Nekada je to plač, nekada pojačana potreba za mamom i tatom, a nekada privremeni povratak na neku ranije usvojenu vještinu, poput odvikavanja od pelena.
Voljela bih Vam reći i da iz Vašeg opisa ne stječem dojam da ste nešto pogriješili. Roditelji često pomisle da su možda prerano krenuli s nekom promjenom ili da su mogli nešto napraviti drugačije, no djeca ove dobi ponekad burno reagiraju i na promjene koje nama odraslima izgledaju sasvim uobičajeno. To ne znači da promjena nije bila dobra ili da je napravljena u pogrešnom trenutku, nego jednostavno da je Vašem dječaku trenutno potrebno malo više vremena da se ponovno osjeti sigurno.
Budući da su se poteškoće pojavile upravo u vrijeme odvikavanja od pelena, razmislila bih o tome da na nekoliko dana ili tjedan-dva malo maknete pritisak oko toga. Ponekad upravo to djeci pomogne da se emocionalno opuste, a onda se puno lakše ponovno vraćaju učenju nove vještine. To ne znači da ste odustali od odvikavanja, nego da ste prepoznali da mu je u ovom trenutku možda važnije ponovno pronaći osjećaj sigurnosti. Kada se situacija u vrtiću malo smiri, možete ponovno polako pokušati s odvikavanjem.
Spomenuli ste i da će se tijekom ljeta mijenjati odgojiteljice. Budući da se čini da je Vašem sinu trenutno posebno važna predvidljivost, bilo bi dobro da ga na svaku promjenu unaprijed pripremite. Primjerice, možete mu večer prije ili ujutro reći tko će taj dan biti s njim, gdje će biti njegova skupina i naglasiti da ćete, kao i svaki dan, doći po njega nakon vrtića. U tome možete biti što specifičniji - na primjer “Doći ću po tebe nakon popodnevnog spavanca/užine”. Takve male najave djeci često daju osjećaj sigurnosti i mogu im olakšati prilagodbu.
Baš mi je bilo lijepo pročitati da Vam sin nakon vrtića uspije reći kako je bio tužan. To pokazuje da već sada polako počinje prepoznavati svoje osjećaje. Kada Vam kaže da je bio tužan, pokušajte ostati uz taj osjećaj bez uvjeravanja da "nije imao razloga plakati". Primjerice, možete reći: "Baš mi je žao što ti je danas bilo tako teško. Vidim da si jako poželio mamu i tatu. Ponekad je teško kada smo odvojeni, ali mi uvijek dođemo po tebe." Time mu pokazujete da su njegovi osjećaji prihvaćeni, ali i da vjerujete kako će ih uspjeti prebroditi.
Možete zajedno osmisliti i nešto što će mu pomoći kada osjeti tugu u vrtiću. Nekoj djeci puno znači plišanac ili dekica koja ih podsjeća na dom, ako vrtić to dopušta. Možete kod kuće zajedno vježbati nekoliko sporih udaha kada je miran ili ga naučiti neku jednostavnu rečenicu koju može ponoviti kada mu postane teško, primjerice: "Mama i tata će doći po mene." Takve male strategije ne uklone odmah tugu, ali djetetu daju osjećaj da zna što može učiniti kada ga emocije preplave.
Zanimalo bi me i kako odgojiteljice reagiraju kada počne plakati. Ostaju li uz njega i pokušavaju ga utješiti ili ga nastoje uključiti u neku aktivnost? Jesu li možda primijetile događa li se gotovo uvijek nešto neposredno prije nego što počne plakati? Primjerice, događa li se to tijekom prijelaza iz jedne aktivnosti u drugu, prije ručka ili u nekoj drugoj sličnoj situaciji? Takvi detalji ponekad mogu pomoći da se lakše razumije što ga u tim trenucima najviše uznemiri.
Ako vrtić ima psihologa, svakako bih Vas potaknula da razgovarate s njim ili njom ako to već niste učinili. Psiholog ima mogućnost promatrati dijete upravo u vrtićkom okruženju te zajedno s odgojiteljicama promisliti što bi Vašem dječaku u ovom razdoblju moglo najviše pomoći.
Konačno, koliko god znam da je teško, pokušajte da ove epizode plača i poteškoće s pelenama ne postanu glavna tema svakog dana kod kuće. Djeca vrlo lako osjete kada su roditelji jako zabrinuti zbog neke situacije, pa to ponekad i njima može dodatno povećati napetost. Naravno da je važno pokazati interes i pružiti podršku, ali jednako je važno da svakodnevica i dalje bude ispunjena igrom, zajedničkim trenucima i svim onim stvarima koje Vaš dječak voli.
Za kraj bih Vas željela malo ohrabriti. Iako vjerujem da Vam je ovo razdoblje iscrpljujuće, iz Vašeg opisa vidim puno pozitivnih znakova. Vaš sin i dalje u vrtić odlazi bez otpora, nakon vrtića je ponovno veseo i razigran te se raduje druženju s vrtićkim prijateljima, a vjerujem da će mu upravo Vaše strpljenje, razumijevanje i osjećaj sigurnosti koji mu pružate najviše pomoći da ovo razdoblje postupno i lakše prođe.
Hvala Vam još jednom što ste se javili. Nadam se da će Vam neke od ovih smjernica biti korisne. Ako budete imali dodatnih pitanja ili ćete jednostavno trebati podršku, slobodno ponovno pišite ovim putem ili nazovite liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Šaljem Vam puno toplih pozdrava,
Hana Hrpka, prof.
|
