|
Mama95
|
15.06.2026. 12:50
Lijep pozdrav.
Djevojčica od 2 godine i 6mjeseci, prije 10-ak dana imala je upalu krajnika. Kako je imala visoku temperaturu 2-3 puta sam joj dala i čepić. Pila je antibiotik Zinnat 7 dana. Nakon čepića razvila je strah od presvlačenja pelene. Nismo joj mogli prići jer se plašila da će dobiti čepić. Zatim je pocela govoriti da je boli guza. To u pocetku nije bilo toliko strasno. Nakon 3-4 dana ta bol je postala cesca i dijete place, govori da je boli guza, a drzi se za spolovilo. Kada joj pokusam promijeniti pelenu jako place i ponavlja: nece nista, necu presvuci pelenu. Buduci da je stalno spominjala da je boli guza, a dijete je koje od rođenja ima minimalno jednu stolicu dnevno, primjetila sam da nema stolicu 2 dana i pomislila sam da je radi toga boli guza, međutim i kada je obavila (stolica je normalna) ponovno je ponavljala da je boli guza. Potom sam primjetila da zadrzava mokracu. Jedna od situacija je da nije mokrila od 17 sati do ujutro u 10 sati kada je jako plakala da je boli guza i u trenutku popiskila punu pelenu. Imam osjecaj kao da dijete ne zeli obavljati nuzdu kako ne bi mijenjala pelenu iako je uredu zamijeni stojecki. Kada sam pokusala tutu ili gacice jako bi plakala i govorila da joj stavim pelenu. Isli smo u dvije pedijatrice, pregledan je trbuh, spolovilo oni ne vide tu nista i misle da se radi o psiholoskoj fazi gdje je ona dozivjela traumu cepica i da je dobila osjecaj za obavljanje nuzde i strah je tog obavljanja. Nikakvi nalazi joj nisu rađeni, iskljucuju mogucnost neke infekcije kako je pila sirup te nema crvenila na spolovilu. Problem je sto dijete zbilja nesto muci jer i kad se igra drzi ruku na spolovilu pa dodje do mene i place da je boli guza, da joj drzim guzu i nosam je. Molim Vas da li moze neki savjet kako je opustiti da obavlja nuzdu normalno? Pri svemu, zelim naglasiti da je nitko ne tjera na odvikavanje od pelena, tuta joj se ponudi i stoji u wc ukoliko ona zeli to, ali ne pokazuje pretjerani interes te je ni ne silimo na to. Da li mislite da moze postojati neki drugi problem ili je zbilja sve na psiholoskoj bazi? Trudim se govoriti joj stalno da obavlja nuzdu da je to normalno, da svi to radimo, ona slusa ali kao da to ignorira. Noc spava uredno, ne budi se kao niti po danu.
Unaprijed hvala na pomoci.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
20.06.2026. 23:35
Draga mama,
hvala Vam što ste se odlučili javiti i podijeliti sa mnom svoja pitanja i brige. Iz svega što ste mi napisali dobila sam dojam da ste posvećena, topla i brižna mama koja je spremna učiniti što je potrebno kako bi pomogli svom djetetu. Drago mi je da Vaša kći ima takvu mamu uz sebe i voljela bih da zajedno dođemo do nekih koraka koje možete poduzeti da biste se osjećali mirnije.
U upitu ste spomenuli kako imate dvogodišnju djevojčicu kojoj ste nedavno zbog bolesti dali čepić namijenjen snižavanju tjelesne temperature. Nakon primjene čepića primijetili ste da se kod djevojčice javio strah koji povezujete s promjenom pelena. Pitam se kako je djevojčica reagirala priliko primjene čepića, odnosno jeste li i tada primijetili uznemirenost i promjene u njenom ponašanju. Nadalje, naveli ste da prilikom pokušaja promjena pelene, Vaša kći krene plakati, odbija promjenu pelena te spominje osjećaj boli. Primijetili ste da zbog straha dijete izbjegava obavljanje nužde. Ako sam Vas dobro razumjela, pedijatri koje ste posjetili isključili su eventualne zdravstvene uzroke te su sugerirali da se radi o strah od obavljanja nužde. Pitam se kako se Vama to čini. Vjerujem da se možda osjećate iscrpljeno i zabrinuto što je sasvim očekivano u ovoj situaciji, a drago mi je vidjeti što unatoč tome aktivno tražite načine kako da kćeri olakšate ovo razdoblje.
Iz svega što ste mi napisali, dobila sam dojam da je Vaša kći u relativno kratkom vremenu prošla kroz nekoliko neugodnih iskustva koja su se u njezinom doživljaju vjerojatno povezala u jednu cjelinu. Kada promatramo razvoj djeteta od dvije i pol godine, važno je imati na umu da djeca te dobi još uvijek ne razumiju uzročno-posljedične veze na način na koji ih razumiju starija djeca i odrasli. Zbog toga nije neobično da je iskustvo bolesti, visoke temperature, presvlačenje pelena, dodirivanja intimnog područja i davanja čepića moglo postati povezano s osjećajem nelagode, boli ili straha. Kao reakcija na to, prirodno je da djeca razviju pojačanu osjetljivost i oprez vezan za određeni dio tijela i situacije koje ga uključuju. Također, važno mi je naglasiti kako to ne znači da dijete u takvim situacijama umišlja bol ili da je bol manje stvarna. Djeca mogu osjećati vrlo stvarnu nelagodu koja nastaje kao posljedica straha, napetosti ili povećane usmjerenosti na određeni dio tijela. Kada dijete postane zabrinuto oko mokrenja, stolice ili presvlačenja, ono često počinje obraćati mnogo više pažnje na sve tjelesne senzacije koje dolaze iz tog područja. Senzacije koje bi inače prošle gotovo nezamijećeno mogu postati vrlo intenzivne i uznemirujuće. Usto, ako dijete pokušava zadržavati mokraću ili stolicu, može se javiti dodatna napetost mišića i osjećaj pritiska ili nelagode, što onda djetetu potvrđuje da se „nešto događa“, pa se cijeli krug održava.
S obzirom na trenutne promjene i na razvojno razdoblje u kojem se Vaša kći nalazi, potaknula bih Vas da na njezine izjave o boli prvenstveno gledate kao na komunikaciju potrebe za sigurnošću i podrškom, a ne kao na pokušaj da Vam prenese preciznu medicinsku informaciju. Kada kaže da je boli guza i traži da je nosite ili da joj “držite guzu”, moguće je da uz samu nelagodu zapravo traži i blizinu, umirenje i potvrdu da je sigurna. Djeca te dobi često nemaju riječi kojima bi opisala strah, zabrinutost ili nesigurnost pa ih izražavaju kroz tijelo. Htjela bih Vas potaknuti da se u takvim trenucima pokušate manje usmjeravati na traženje objašnjena ili na to da je uvjerite da je sve u redu, a da joj više pokušate pokazati da razumijete njezin doživljaj i da ste tu za nju. U takvim situacijama, djeci ponekad pomažu jednostavne poruke poput: „Vidim da te to brine/boli“, „Tu sam“ ili „Tvoje tijelo sada pokušava napraviti ono što mu treba“. Takve poruke ne ulaze u raspravu o tome postoji li bol ili ne, nego djetetu daju osjećaj da je viđeno i shvaćeno.
Usto, ono što u ovakvim situacijama često pomaže djeci jesu vraćanje osjećaja predvidljivosti i kontrole kroz svakodnevnu rutinu. Mala djeca se nakon neugodnih iskustava često osjećaju sigurnije kada znaju što slijedi i kada imaju priliku sudjelovati u onome što se događa. To znači da joj u ovakvim situacijama može pomoći da joj najavljujete ono što slijedi i ono što radite (npr. “sada ću te namazati s kremom, možda će te to malo hladiti” / “Sada ćemo skinuti pelenu - prvo ću odlijepiti jednu stranu pa drugu stranu” itd). Neka djeca se kroz igru spontano vraćaju iskustvu koje ih je uznemirilo pa, primjerice, presvlače lutku, igraju se doktora ili brinu o plišancu. Takva igra odraslima ponekad djeluje vrlo jednostavno, ali iz perspektive dječjeg razvoja predstavlja jedan od najvažnijih načina na koji djeca obrađuju iskustva koja su ih zbunila ili preplašila. Iz tog razloga posebno važno može biti kod kćeri poticati takvu igru, na primjer, da zajedno presvlačite lutkicu, zajedno pokušate umiriti lutku/plišanca kada je uznemirena ili kada ju nešto boli. Na taj način dijete uči i o vlastitoj samoregulaciji i načinima umirivanja. Pitam se kako Vam to zvuči.
Konačno, nešto što Vam dodatno može pomoći, a djeca ove dobi često na to pozitivno reagiraju, je skretanje pažnje i igra. Primjerice, davanje igračke ili pjevanje pjesmice koju voli joj može pomoći da se osjeća mirnije te da usmjeri pažnju na aktivnost koja joj je ugodna. Isto tako, možete pokušati kroz različite slikovnice, igrice, pjesmice učiniti presvlačenje pelena što ugodnijim i zabavnijim iskustvom kako bi se postepeno rješavali nelagode. Naravno, u situacijama kada je dijete jako uznemireno, važno mu je prvenstveno pružiti toplinu, sigurnost i podršku. Pitam što Vašu kćer inače smiri u takvim situacijama te koje su aktivnosti u kojima uživa.
Za kraj, imam Vas potrebu još jednom pohvaliti jer sam stekla dojam da ste već sad vrlo osjetljivi i pažljivi na njezin tempo i da ne stvarate pritisak oko odvikavanja od pelena, što mi se čini posebno važnim. Kada se dijete nađe u fazi u kojoj su mokrenje, stolica ili presvlačenje povezani s nelagodom, fokus na učenju novih vještina često prirodno pada u drugi plan, a u prvi plan dolazi potreba da ponovno razvije osjećaj sigurnosti u vlastito tijelo. Naravno, ako primijetite da se teškoće nastavljaju dulje vrijeme, da zadržavanje mokraće postaje izraženije ili da se pojave novi simptomi, važno je da se ponovno konzultirate s pedijatrom ili s dječjim razvojnim psihologom.
Voljela bih čuti kako Vam se čini sve što sam Vam napisala pa Vas pozivam da mi ponovno pišete ovim putem ili da nazovete liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Nadam se da će Vam neke od ovih smjernica biti korisne i da Vas čeka mirnije razdoblje.
Šaljem Vam puno toplih pozdrava,
Hana Hrpka, prof.
|
