|
Iva
|
19.04.2003. 20:22
Sada imam 24 god. Sa 19 godina sam osjetila anksioznost i tugu.Obratila sam se psihijatru i dg. je reaktivna depresija sa anksiznoscu, ili tako nesto...
Uglavnom od tada koristim Ksanaks i Sulpirid. Bilo je intervala kada sam terapiju uspijevala sama da redukujem, ali se nekom nemilim zivotnim desavanjima ta tjeskoba i crne misli i stah, stalno vracaju.
Inace sam medicinski radnik i moj najveci stah je da cu da obolim od neke vrste psihoze!Vjerovatno je taj strah povezan sa mojim med. znanjem.
Zatim ,prije dvije godine sam oboljela od bulimije!!!!
To mi je dodatno iskomplikovalo zivot!!!
Najveci problem je sto sam svjesna da mi je potrebna strucna pomoc, ali ja zaista necu da idem psihijatru, jer i to iskustvo koje sam imala sa 19.god. mi je nemilo u sjecanju, jer vjerojatno moj ego ne moze da podnese to da ja idem psihijatru!
Zivim u maloj sredini, sto je isto tako problem.
Pozitivno djelovanje na moju psihu ima fizicka aktivnost, stabilna veza, i kreativan posao! A medicinu zaista MRZIM!!
I sta da radim, da li postoji "izlaz" za moju situaciju!?
|
|
Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc
|
25.04.2003. 12:30
Svakako da su poželjni fizička aktivnost , stabilna veza, kreativnost i drugi oblici samopomoći, no ako se unatoč tome i dalje budete osjećali tužno i anksiozno morat ćete potražiti stručnu medicinsku pomoć.Koliko se iz Vašeg pisma može saznati psihijatru ste se javili jednom ili mali broj puta ,a terapiju ste korigirali sami .Ako se odlučite uzimati terapiju taj dio bi svakako trebali prepustiti psihijatru.
Vaša situacija nije bezizlazna samo trebate procijeniti do kada se možete sami nositi sa svojom bolesti , te kada morate potražiti pomoć iako to činite nerado.
|