Iskustva hospitalizacije u hrvatskim psihijatrijskim bolnicama

Promišljanje problematike etičkog postupanja u psihijatriji od izuzetne je važnosti, budući da neke vrste institucionalnih praksi, poput dehumanizirajućih uvjeta, procedura kažnjavanja i ograničavanja autonomije, mogu imati dalekosežne efekte na pojedinca (Hinshaw, 2002, prema Cicchetti i Cohen, 2006). U prethodnim istraživanjima koja su ispitivala odnos prema osobama u psihijatrijskom sustavu ispitanici su uglavnom bili djelatnici tog sustava. Cilj ovog istraživanja bio je dobiti uvid u poštivanje etičkih načela u psihijatrijskom sustavu i to od strane osoba koje imaju iskustvo psihijatrijske hospitalizacije te kako je to povezano s njihovom samostigmatizacijom. U istraživanju je sudjelovalo 214 osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije u različitim hrvatskim ustanovama, koje su dobile različite psihijatrijske dijagnoze. 

Najveći broj prijestupa sudionici ovog istraživanja doživjeli su prema svojoj autonomiji: neadekvatno informiranje; neuvažavanje mišljenja; nepružanje vremena za razmišljanje o npr. drugim opcijama; nisu bili saslušani; a čak svaka treća osoba osjećala je kako mora prihvatiti tretman protiv vlastite volje zbog straha od prisile ili zlostavljanja ako to ne učini. 

Glede načela tjelesne nepovredivosti, 22% osoba doživjelo je da ih je osoblje čvrsto držalo protiv njihove volje, dok je 19% njih doživjelo da je osoblje provodilo pregled/tretman na pretjerano grub način. Nadalje, 17% sudionika doživjelo je da je osoblje nastavilo pregled unatoč njihovim protestima, a njih 9% je doživjelo udaranje ili im je osoblje prijetilo da će ih udariti. U području etičkog načela integriteta, gotovo svaka treća osoba se osjećala zaboravljeno ili zanemareno, a 26% njih doživjelo je ponižavanje od strane osoblja. Najmanje etičkih prijestupa doživjele su osobe s dijagnozama vezanima uz alkoholizam, a najviše osobe koje su dobile dijagnoze shizofrenije i psihoze. Utvrđeno je kako osobe koje su doživjele više prijestupa etičkih načela od strane osoblja sebe više stigmatiziraju. 

Nadalje, osobna iskustva psihijatrijske hospitalizacije nedovoljno su istražena. Budući da osobni opisi iz prve ruke bolje od statističkih pokazatelja ocrtavaju dinamiku odnosa između osoblja i osoba koje su hospitalizirane, posebna je važnost pridana sadržaju pozitivnih i negativnih iskustava s osobljem koje su iznijele osobe koje imaju iskustvo hospitalizacije, te njihovoj pozitivnoj i negativnoj kritici psihijatrijskog sustava. Također, cilj kvalitativnog dijela istraživanja bio je iznijeti mišljenja osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije glede toga što bi osobama koje su hospitalizirane pomoglo od strane osoblja. 

Tako je jedan sudionik posvjedočio - "Bio sam u teškom depresivnom stanju, primanjem na odjel medicinsko osoblje bez izuzetaka primilo me veoma ljubazno, otvoreno, srdačno (...) Prihvatio sam liječenje svjesno, surađivao, angažirao se maksimalno koliko sam mogao, trudio se raditi na sebi i slušati sve savjete stručnog osoblja. Vrlo ohrabrujuće i pozitivno sam se osjećao. Smireno sam se osjećao, i nastavio daljnje vanbolničko liječenje u grupi potpore."

S druge strane, jedna je osoba posvjedočila o negativnom iskustvu - "Zatvorili su me na zatvoreni odjel i preko mjesec dana me nisu puštali vani. Dali su mi ogromne količine lijekova, a nisu objasnili zašto. Imala sam gomilu nuspojava. Dvadeset od tih mjesec dana psihijatrica nije bila dostupna, ja sam je tražila – ali sestre i tehničari su mi stalno govorili da ne može sad. Nisam znala što se događa, osjećala sam se konfuzno, zapostavljeno, glupo."

Nakon što su sudionici istraživanja opisali svoja pozitivna i negativna iskustva s osobljem, mogli su napisati svoju pozitivnu ili negativnu kritiku na psihijatrijski sustav, hospitalizaciju i stručno osoblje u Hrvatskoj. Tako je jedan sudionik istraživanja naveo - “Iako sam imao predrasude prema načinu liječenja od alkoholizma, nakon mog boravka na liječenju u KB "Sestre milosrdnice" taj stav se posve promijenio. Smatram da su metode liječenja učinkovite, te da pacijenti dobijaju sve informacije bitne za njihovo liječenje od alkoholizma i da je tamošnje osoblje stručno i predano svom poslu i pacijentima."

Također, ispitanici su imali priliku dati i svoje mišljenje o tome što bi pomoglo hospitaliziranim osobama u odnosu osoblja prema njima i u pristupu liječenju. Jedna osoba smatra - "Da se stvarno sluša pacijente, da ih se smatra sebi ravnopravnima i da ih se poštuje. Da se iskreno s njima priča i da im se ponudi širi izbor opcija pri njihovim odlukama." 

Valja spomenuti, da su Kogstad, Hummelvoll i Eriksson (2009) u Norveškoj proveli slično istraživanje iskustava korisnika različitih terapijskih kultura. Pozitivna iskustva s uglavnom medicinsko-instrumentalnom terapijom opisivala su korisne lijekove, dijagnoze koje su doživljene kao olakšanje, pristupačnost pomoći te doživljaj kako je traženje pomoći shvaćeno ozbiljno. Kada je medicinsko-instrumentalni pristup doživljen kao prijeteći i ponižavajući, pacijenti su opisivali odbijanje i izolaciju, iscrpljenost prouzrokovanu tretmanom, nepoštivanje i prijetnje integritetu. Te priče ilustriraju kako nedostatak dijaloga ide uz distancu, prisilno uzimanje lijekova i ponekad nasilje. U takvim uvjetima preduvjeti za identifikaciju i empatiju s pacijentom su slabi, a onda kad se nismo sposobni identificirati s drugom osobom, postoji rizik dehumanizacije (Leer-Salvesen, 2000, prema Kogstad, Hummelvoll i G. Eriksson, 2009).

Što se tiče pozitivnih iskustava sa psihosocijalnom i socijalnom pomoći, tu je bilo priča o radu na traumama, doživljaju zajedništva te socijalnoj i ekonomskoj podršci. S druge strane ovog pristupa su iskustva odbijanja, nedostatak saveza, štetna komunikacija i nepriznavanje klijentovih vlastitih gledišta. Nalazi ovakvih istraživanja ističu važnost samog dijaloga prilikom susreta, a ne samo kulturalni ili terapeutski kontekst (Kogstad, Hummelvoll i Eriksson, 2009).

Iz ovakvih je istraživanja moguće izvući zaključak o dobrobiti i korisnosti različitih terapijskih opcija kad one podrazumijevaju savjesne, moralne i empatične djelatnike. Svakoj bi osobi trebalo biti omogućeno ostvarivanje prava na terapiju, kako bi bila u mogućnosti nastaviti živjeti svoj život onako kako je i sama željela, funkcionalno i ispunjeno, bez patnje.