Shizofrenija

Iako bi se po natpisima u stručnoj i popularnoj literaturi u posljednje vrijeme dalo zaključiti da je metabolički sindrom dijagnoza novijeg datuma, to ne bi bio valjan zaključak. Čak od daleke 1923. godine mnogi znanstvenici uočavaju povezanost hipertenzije, hiperglikemije, hiperlipidemije, debljine ili dijabetesa. Najvažnija poveznica svih navedenih poremećaja je povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti i posljedično povećana smrtnost osoba koje boluju od metaboličkog sindroma.

Kognitivno bihevioralna terapija (KBT) efikasan je oblik psihoterapije čija je učinkovitost dokazana brojnim kliničkim studijima u liječenju različitih psihičkih poremećaja. Korijeni KBT-a sežu u razvitak bihevioralne terapije u ranom 20. stoljeću, koreliraju sa razvojem kognitivne terapije u 1960-im godinama i posljedičnom spajanju ovih tehnika.

Riječ relaps znači povratak/pogoršanje bolesti. Iako su kod svakog bolesnika simptomi relapsa različiti, zajedničko im je da se simptomi razvijaju jako brzo – unutar nekoliko dana ili tjedana. Budući da bolesnici ne mogu sami savladati simptome, osobito ako su simptomi opasni i van kontrole potreban je povratak na bolničko liječenje. Ali to se ne mora dogoditi svima, jer relaps se može spriječiti.

Halucinacije su vrlo karakteristični poremećaji percepcije. Razvojem znanstvene psihijatrije halucinacije je sve kompliciranije definirati, pa je možda najjednostavnija i najrazumljivija definicija da su to obmane opažanja. Radi se naime o pojavi da osoba vidi nešto čega nema, osjeti dodir nečega čega nema ili čuje nešto čega nema. Halucinacije su uvijek znak ozbiljnog poremećaja za razliku od drugih poremećaja opažanja (na primjer iluzija ), koji mogu biti izraz umora, jakog straha, pospanosti i slično.

Perzistirajući sumanuti poremećaj (PSP) poznat je u klasičnoj psihijatriji pod nazivom paranoidna psihoza, a u MKB-10 naziva se perzistirajući sumanuti poremećaj (F22). Kako se koncept sumanutog poremećaja mijenjao posljednjih desetljeća, nema konzistentnih epidemioloških podataka ni o prevalenciji ni o incidenciji. Većina istraživanja govori o prevalenciji od manje od 0,1 posto. Podjednako je zastupljena kod muškaraca i žena. Počinje u značajno kasnijoj dobi od shizofrenije, no često je i godinama neprepoznata.

S kliničkog stanovišta može se reći, da se radi o vrlo vjerojatno heterogenoj skupini različitih psihotičnim stanja, koje se ne mogu svrstati u specifične poznate psihoze utemeljeno klasificirane na osnovu specifične kliničke slike i patognomoničnih simptoma ili skupine simptoma, ali i na osnovu specifičnih kriterija isključivanja (na primjer dokazani organitet isključuje shizofreniju).

Smatra se da se shizoafektivni poremećaj javlja rjeđe od shizofrenije, a češće od afektivnog poremećaja. Isto tako se sa sigurnošću tvrdi, da je u obitelji osoba sa shizoafektivnim poremećajem veći udio i shizofrenih i osoba s afektivnim poremećajem nego u općoj populaciji.

Antipsihotici, što su se pojavili na tržištu nakon klozapina, a sintetizirani su na temelju opaženog kliničkog učinka i farmakološkog profila djelovanja klozapina, nazivani su različito: "noviji" antipsihotici, "novi antipsihotici", "atipični antipsihotici" i "antipsihotici druge generacije". Naziv antipsihotici druge generacije (ADG) je po svemu sudeći najprikladniji pa se taj naziv uglavnom i prihvaćen kad se govori o ovoj heterogenoj skupini lijekova što se klinički koriste za gotovo iste indikacije. Razlozi za takav stav leže u činjenicama da je kao prvo upitno, da li je razlikovanje tipičnih i atipičnih antipsihotika znanstveno opravdano. Nadalje, ni svi ovi lijekovi nisu više novi (ili noviji), niti farmakološki ili klinički identični, već imaju različite farmakološke i kliničke učinke. Međutim, ostaje činjenica da su svi oni pripadnici druge, pa i drugačije, generacije antipsihotičkih lijekova.

Iako se psihijatrija kao naučna disciplina počinje razvijati tek krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, postoje brojni podaci, da neke psihičke bolesti postoje koliko i čovjek. I sama psihička bolest kao i psihijatrija u stalnoj je interakciji s društvom, s čovjekom, koji nije bolestan, s obitelji i sa širom i užom zajednicom. Zanimljivo je ukazati na niz činjenica, koje tijekom povijesti u toj interakciji pokazuje psihijatrija u odnosu na društvo, a i društvo na psihijatriju.