Anksiozni poremećaji povećavaju rizik od razvoja srčanog udara


Anksiozni poremećaji povećavaju rizik od razvoja srčanog udara

Istraživanje provedeno u SAD-u na približno 97.000 veterana pokazalo je da su veterani koji su imali jedan od anksioznih poremećaja bili izloženi većem riziku od razvoja srčanog udara (infarkt miokarda) u narednih sedam godina nego veterani koji nisu imali mentalne bolesti.

Dosada je velik broj studija pokazao da osobe s depresijom imaju veći rizik za razvoj srčane bolesti. No nažalost mali broj studija se fokusirao na istraživanje povezanosti anksioznih poremećaja i srčane bolesti jer većina osoba s anksioznim poremećajima pati i od depresije.

Ova studija pokazala je da je nekoliko anksioznih poremećaja, uključujući posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), panični poremećaj i generalizirani anksiozni poremećaj (GAP), povezano sa rizikom od srčanog udara neovisno o depresiji.

Inače, u anksiozne poremećaje se ubrajaju: napadi panike i panični poremećajfobijeopsesivno kompulzivni poremećaj (OKP)posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)akutni stresni poremećajgeneralizirani anksiozni poremećaj (GAP) i anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Uz postojanje verificiranog traumatskog događaja za dijagnosticiranje PTSP-a je potrebno postojanje simptoma ponavljajućih intruzivnih sjećanja na traumatski događaj, ponovna proživljavanja traumatskog događaja u budnom stanju ili snovima, a često je izbjegavanje događaja, koji podsjećaju na preživjelu traumu, jaka vegetativna stigmatiziranost, gubitak samopouzdanja, povlačenje iz društva, nesanice i izrazito sniženi prag na frustracije. Čest je razvoj alkoholizma, depresije i suicidalnosti, ali i niza somatskih bolesti.

Klaster simptoma koji upućuju na visoki rizik od suicida osoba oboljelih od PTSP-a čine:depresivnost, osjećaj bezvrijednosti, osjećaj bezizlaznosti, gubitak smisla za životom, anhedonija, disforičnost, osjećaj krivnje, agresivnost, precjenjivanje teškoća aktualnih situacija, distorzija realiteta, gubitak vjere i povjerenja, izoliranje iz okoline i od prijatelja, seksualni poremećaji te gubitak vitalnih nagona.

Uz ovaj klaster kliničkih simptoma potrebno je dodati i klaster socijalnih rizičnih čimbenika, među kojima su najčešći: socijalna izolacija, maritalni sukobi, konfliktuoznost, gubitak posla, zakazivanje u obiteljskim i prijateljskim kontaktima i egzistencijalna ugroženost.

Panični poremećaj

Po važećim psihijatrijskim klasifikacijama (DSM-IV i MKB-10) najznačajnije obilježje paničnog poremećaja je prisutnost ponavljanih neočekivanih paničnih napadaja koji se javljaju najmanje jedanput mjesečno, zabrinutost oko mogućih posljedica paničnih napadaja ili značajno promijenjeno ponašanje povezano sa napadima.

Panični napadi nisu posljedica neposrednih fizioloških učinaka uzimanja psihoaktivnih tvari ili općeg zdravstvenog stanja, a ne mogu se bolje objasniti u sklopu nekog drugog duševnog poremećaja. Ovisno o tome jesu li zadovoljeni kriteriji za agorafobiju po DSM-IV psihijatrijskoj klasifikaciji postavljamo dijagnozu paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije. Panični napadi ne pojavljuju se samo u sklopu paničnog poremećaja i javljaju se i u kontekstu nekih drugih psihijatrijskih poremećaja, a kao najvažnije obilježje imaju kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode koja je udružena sa najmanje 4 od 13 tjelesnih ili kognitivnih simptoma.

Napad počinje iznenada i razvija se brzo do vrhunca (obično za 10 minuta ili manje), te je često praćen osjećajem bliske ili nastupajuće propasti i osjećajem potrebe za hitnim bijegom. Trinaest tjelesnih i kognitivnih znakova paničnog napada su: lupanje srca, znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, derealizacija ili depersonalizacija, strah od gubitka kontrole ili strah da će se poludjeti, strah od smrti, trnci i navala osjećaja topline ili hladnoće. U razlikovanju paničnog napada od drugih poremećaja važno je uzeti u obzir kontekst u kome se panični napadi javljaju. Tako postoje 3 karakteristična tipa paničnih napadaja s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača: neočekivani (bez povoda) panični napadi, u kojima početak napada nije praćen situacijskim okidačem, situacijski ograničeni (s povodom) panični napadi, u kojima se panični napad skoro bez varijacija pojavljuje neposredno nakon izlaganja određenoj situaciji ili okidaču (npr.osoba ugleda zmiju i to je uvijek okidač za trenutni panični napad) i situacijski predisponirani panični napadi, koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenjivo vezani za situaciju i ne javljaju se obavezno po izlaganju osobe situaciji.

Da bi se dijagnosticirao panični poremećaj panični napadi se, barem u početku razvoja poremećaja, moraju javljati neočekivano.

U SAD-u većina istraživača vjeruje da se agorafobija gotovo uvijek razvija kao komplikacija kod oboljelih od paničnog poremećaja. Termin agorafobija skovan je 1871. godine, a dolazi od grčke riječi agora koja označava javno mjesto i phobos koja označava strah. Najvažnije obilježje agorafobije je anksioznost koja se javlja na mjestima i u situacijama s kojih bi bijeg mogao biti težak ili u kojima pomoć ne bi mogla biti dostupna u slučaju situacijski predisponiranog paničnog napada. Izbjegavaju se situacije koje su izvan zone sigurnosti koju obično predstavlja bolesnikova kuća.

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)

Osnovni simptom za postavljanje dijagnoze generaliziranog anksioznog poremećaja je generalizirana i stalno prisutna anksioznost bez prepoznatljivog povoda, koja nije ograničena i slobodno je fluktuirajuća. Simptomi su anksioznost, tjelesni znakovi najčešće drhtanje, mišićna napetost do bolnosti, strah od nesvjestice, vrtoglavice i epigastrične tegobe, intenzivni strahovi za članove obitelji "da će im se nešto ružno dogoditi, da će umrijeti". Osobe su toliko zaokupljene tim strahom, da od okoline očekuju razumijevanje i sućut, čak znaju tražiti pomoć, da se ide tražiti člana obitelji za kojega su zabrinuti. Simptomi moraju biti prisutni većinu dana "od najmanje nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci". Osim strepnje trebaju biti prisutni i slijedeći simptomi: smetnje koncentracije, osjećaj da su na rubu pameti, drhtanje, povećana aktivnost vegetativnog sustava ("mrak mi je pred očima, bojim se da ću se srušiti i slično"), nemogućnost opuštanja, glavobolje.

 Osim naziva generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) rabe se i nazivi: anksiozna neuroza, anksiozna reakcija i anksiozno stanje.

Prema DSM-IV također se za dijagnozu traži prisutnost pretjerane anksioznosti ili zabrinutosti koja traje većinu dana, ali trajanje mora biti "zadnjih 6 mjeseci". Osoba testira realitet zabrinutosti, ali je teško kontrolira. Uz anksioznost ili zabrinutost moraju biti prisutna najmanje 3 od slijedećih simptoma u trajanju od najmanje 6 mjeseci: nemir ili napetost ili da je na rubu živaca, lako umaranje, smetnje koncentracije, razdražljivost, poremećaji spavanja. Fokus anksioznosti ili zabrinutosti ne odgovara fokusu drugih anksioznih poremećaja, dakle nije kao kod panične atake, socijalne fobije, opsesije ili kompulzije ili manifestacije drugog anksioznog poremećaja.

Izvor:
Reuters, Psihonet

Copyright © 2000. - 2015. Cybermed d.o.o. Sva prava pridržana.