Anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja


Anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja

Anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja obavezno uključuje prepoznatljivost specifičnog zdravstvenog stanja čija je anksioznost posljedica, i u navođenju te dijagnoze potrebno je specificirati tjelesnu bolest u vezi s kojom je nastalo anksiozno stanje. Najčešće se navodi hipotireoidoze ili hipertireoidoze, maligne bolesti i drugo.

Ovaj je poremećaj opisan u DSM-IV i uvršten u kategoriju anksioznih poremećaja. Iako autori klasifikacije daju i kriterije koji determiniraju taj poremećaj, nema opravdanog razloga da je taj poremećaj uvršten u tu kategoriju, bar ne za europsku (prije svega njemačku i austrijsku) psihijatrijsku školu, u skladu s kojom je opravdanije govoriti o reaktivnom anksioznom stanju na somatski poremećaj. Nastala anksioznost u ovom poremećaju nema patognomoničnog simptoma i odgovara stanju bilo koje druge reaktivne anksioznosti (na primjer reaktivne anksioznosti kod krađe automobila, požara i sl.). No, DSM-IV za tu dijagnostičku kategoriju (F06.4) određuje slijedeće simptome:

  • manifestna anksioznost u formi generalizirane anksioznosti, panike, opsesije ili kompulzije
  • različite manifestacije anksioznosti za koje se procjenjuje da su neposredna posljedica poremećanog zdravstvenog stanja organizma
  • poremećaj dovodi do značajnog dizabiliteta

Ovaj poremećaj kao conditio sine qua non traži uz dijagnozu na osi 1 (F 06.4) i dijagnozu na osi 3 (specifična somatska bolest koja se smatra neposrednim povodom za nastanak).

Liječenje ovisi o intenzitetu anksioznosti, a prognoza uvelike ovisi o prognozi tjelesne bolesti. U slučajevima bolesti, koja nije smrtonosna, prognoza je obično dobra i provodi se uglavnom psihosocijalnim i edukativnim metodama vezanim na somatsku bolest, a u težim slučajevima primjenjuju se anksiolitici. Nakon saniranja somatske bolesti, anksioznost najčešće spontano iščezava. U slučajevima teških, životno ugrožavajućih bolesti uz navedene metode liječenja (psihoterapijske i socioterapijske te anksiolitike) obično je potrebna i druga medikamentozna terapija, najčešće antidepresivima i hipnoticima, a u dugotrajnijim slučajevima (na primjer kod malignih bolesti) i niskopotentnim antipsihoticima (na primjer promazin).

"

Prikaz slučaja

Bolesnica je obolila od amenoreje u dobi od 39 godina. Imala je skladan brak i dvoje djece. Otišla je ginekologu, koji ju je pregledao i nije joj ništa rekao o čemu se radi, već je "zamišljeno počeo pisati", ona ga je uplašena da je nešto ozbiljno, zapitala: "Da li imam rak?", a on joj je odgovorio: "Moramo napraviti još neke pretrage da bismo bili sigurni u dijagnozu". Bolesnica je tog časa dobila klasičnu paničnu ataku. Panične atake su se istog dana ponovile nekoliko puta. Između ataka bila je izrazito anksiozna, uznemirena, prestala je obavljati uobičajene obaveze, već prvog dana nije ništa pripremila obitelji za jelo, cijelo vrijeme je nazivala na telefon, prekidala razgovore. Bolesnici je nakon nekoliko dana dijagnosticiran malignom ovarija, i uskoro je umrla. Cijelo to vrijeme (nešto više od 3 mjeseca) imala je svakodnevo panične atake, koje nisu reagirale na preporučenu terapiju, posve je prestala funkcionirati i anksioznost i panične atake doživljavala je kao "težu bolest nego bolest ovarija". Višekratno je tražila pomoć kardiologa, inzistirala na snimanju EKG-a, a ginekologa je odbijala. Od prvog dana nije bila radno sposobna i to prvotno radi psihičkog stanja.

"

Zadnja izmjena: 02.01.2016.