|
Autor
|
Poruka
|
|
Amella
|
19.07.2013. 12:25
Postovani,
majka sam osmomjesecnog djecaka.Beba je rodjena ranije (u 33. nedelji trudnoce) ali sad dobro napreduje i hvala Bogu jako je zdrava i zivahna beba.Dojim ga a uveli smo i cvrste obroke sto je dobro prihvatio.Za mejsec dana se moram vratiti na posao.Problem je sto je on toliko vezan za mene da kad ostane kod mojih roditelja duze od sat vremena on isto kao da shvati da mene nema i onda neutjesno place.Nikako ga nisu u stanju utjesiti.Svaki pokusaj da ga utjese na bilo koji nacin rezultira jos vecim placom i onda ja gdje god da sam otisla trcim bukvalno kuci.Cim mene ugleda i ja ga uzmem u narucje plac prestaje. Jako sam zabrinuta kako ce sve to funkcionisati kad pocnem raditi, jer necu moci stalno izlaziti sa posla kad on pocne tako plakati.Uz to je navikao samo na dojenje, odbija mlijecne formule a kolicina mog mlijeka se smanjuje. .Molim Vas daj te mi neki savjet, ja stvarno vise nemam ideje sta da radim.Unaprijed zahvaljujem.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
26.07.2013. 21:40
Draga mama Amella,
Prije svega zahvaljujem Vam se na javljanju i povjerenju koje ste mi pritom ukazali. Iz upita vidim da je problem s kojim se suočavate strah od odvajanja Vašeg osmomjesečnog dječaka. Također, iz upita dobivam dojam da ste vrlo brižna majka koja je usmjerena na svoje dijete i njegove potrebe te bi Vas zbog toga pohvalila. Roditeljstvo sa sobom nosi puno lijepih trenutaka, no nosi i brojne izazove. Drago mi je dobiti upit majke koja je spremna zatražiti pomoć kako bi svome djetetu pružila ono najbolje. Nadam se da će Vam ovi savjeti pomoći i da će Vas barem malo umiriti.
Čini mi se da Vas dosta zabrinjava opisana situacija te da Vam je teško. Voljela bih naglasiti kako često dobivam upite roditelja vezano za ovaj problem. Vaši osjećaji su posve razumljivi, no veseli me što ste odlučili potražiti pomoć. Iz napisanoga mi se čini kako Vaše dijete pokazuje znakove separacijske anksioznosti. Prije svega je važno znati da su reakcije Vaše bebe uobičajene za ovaj razvojni period. Naime, u dobi od 6 mjeseci pa sve do dvije, dvije i pol godine, javlja se strah od napuštanja emocionalno bliskih osoba, prvenstveno roditelja. Mama je djetetu najvažnija osoba u dojenačkoj dobi te je stoga takav strah razumljiv. Malo dijete želi da je majka cijelo vrijeme blizu njega, ona mu daje osjećaj sigurnosti u još uvijek nepoznatoj okolini, te se buni kada ona nije prisutna. No, kako nije moguće neprestano biti uz dijete, važno ga je učiti tome da ga ne možete stalno držati na rukama te mu je važno pomoći da lakše prihvati Vaše odsustvo. No, to je postupni proces za koji je potrebno mnogo strpljenja.
Kažete da se dijete smiri čim ga podignete na ruke i to je normalna reakcija svake bebe, najbolja utjeha je majčin dodir. Bilo bi poželjno naučiti dijete nekim drugim načinima umirivanja koji ne uključuju uzimanje u ruke. Na primjer, u situacijama kad dijete zaplače bilo bi ga dobro maziti, pričati mu, pjevati, kratko ga podići i zagrliti, pa ga ponovno spustiti. Bitno je djetetu dati do znanja da ste tu, pomoći mu da se osjeća sigurnim, ali da isto tako zna kako taj osjećaj može imati i kada nije u Vašim rukama. U početku će vjerojatno to biti teško za dijete i trebat će mu puno vremena da se umiri, no pokušajte biti dosljedni. Vjerujem da će i Vama u situacijama njegovog plača biti teško jer je roditeljska potreba zaštititi i utješiti dijete, no čini mi se važnim ne popustiti kako bi dijete s vremenom naučilo da se može utješiti na drugačije načine. Vjerujem da će se onda s vremenom periodi kad ga ne nosite povećavati. Bitno je da pronađete drugačije načine za tješenje Vaše bebice. Tako se dijete sve više oslanja na sebe, što je dobro i za njegovu kasniju samostalnost.
Možda bi bilo dobro da postupno povećavate vrijeme koje dijete provodi s bakom i djedom. Možete vježbati tješenje zajedno s njima, kako bi se sinčić lakše privikao na njih dok Vi niste u blizini. Bilo bi dobro i da više vremena provodite s djetetom u kući Vaših roditelja kako bi se upoznao s prostorom, što može pridonijeti tome da se osjeća sigurnije. Možda možete dovesti dijete k njima i najprije provesti neko vrijeme s njim prije nego li odete i ostavite ga samog s bakom i djedom. Također, u privikavanju na separaciju od koristi mogu biti i igračke. Bilo bi dobro nositi sa sobom djetetovu najdražu igračku ili predmet, kako bi dijete uz sebe imalo nešto poznato što mu može pomoći da se osjeća sigurnije.
Čini mi se da bi bilo dobro i da je maleni nahranjen i odmoran kada ide kod bake i djeda. Na taj način isto možete smanjiti njegovu neraspoloženost. Korisno može biti i odražavanje ritma u dnevnim aktivnostima, bez obzira je li u svojoj kući ili kod Vaših roditelja. Možda da pokušate organizirati njihova druženja tako da dijete uvijek jede u približno isto vrijeme, isto tako i s igrom i spavanjem. Te mu navike mogu dati osjećaj sigurnosti bez obzira gdje je. Još jednom bih naglasila kako se navikavanje na novu situaciju neće dogoditi ´preko noći´ i kako je potrebno vrijeme da bi dijete prihvatilo odvojenost od roditelja bez straha od ostavljanja. Kao što sam spomenula, riječ je o periodu koji može potrajati do dvije i pol godine, tako da je zaista važno biti uporan.
Privikavanje na odvajanje ovisi i o temperamentu djeteta i o reakcijama roditelja. Neka djeca lakše prolaze tu razvojnu fazu, dok druga to proživljavaju vrlo intenzivno, uz suze i glasno protestiranje, a ponekad i odbijanjem hrane i spavanja. Razumljivo je da takve reakcije kod roditelja onda izazivaju zabrinutost i frustriranost, no riječ je fazi koja uz puno ljubavi, pažnje i topline može biti uspješno savladana. Odrastanjem dijete stječe sve više iskustava iz sličnih situacija te se postupno prilagođava odvajanju od roditelja i drugih emocionalno bliskih osoba. Što je više takvih pozitivnih iskustava, to će i taj proces odvajanja ići brže. Ne postoji jedinstveni savjet koji vrijedi u svakoj situaciji. Vaša beba će, uz Vašu ljubav i trud, vjerojatno postupno prestati intenzivno tražiti Vašu blizinu. Dotad pokušajte biti strpljivi i svjesni da su bebine reakcije uobičajene te da se Vašoj bebi ništa strašno neće dogoditi ako ju ne podignete istog trenutka. Podnoseći rastanke dijete raste i u emocionalnom smislu.
U upitu spominjete i kako dijete odbija mliječne formule, a kako Vama polako ponestaje mlijeka. Jeste li o ovome možda razgovarali s Vašim pedijatrom? Dijete iz raznih razloga može odbijati adaptirano mlijeko. To ovisi o tome kako ste ga dosad hranili, kakva je inače njegova prehrana i sl. Čini mi se kako bi Vam razgovor s pedijatrom mogao biti od pomoći. On će u izravnom kontaktu s Vama i Vašim djetetom vjerojatno moći reći što bi bilo najbolje za njega.
Za bilo kakva dodatna pitanja možete se javiti i na Savjetodavnu liniju za roditelje Hrabrog telefona na broj 0800 0800, od ponedjeljka do petka od 9 do 20 sati. Volonteri će Vas uvijek rado saslušati i pružiti Vam podršku i savjet. Možete se javiti i na chat koji se nalazi na web adresi www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati, ili na mail savjet@hrabritelefon.hr.
Također, savjete za sva pitanja s kojima se susrećete u roditeljstvu možete potražiti na još jednom mjestu, a to je Telefončić – savjetodavna linija namijenjena roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je stručna podrška i informacije iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr. Tim Telefončića čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje s višegodišnjim iskustvom rada s obiteljima i djecom predškolske dobi.
Nadam se da će Vam ovi savjeti biti od pomoći te da ćete s vremenom uspješno riješiti ovaj problem. Vidim Vašu veliku angažiranost oko djeteta i ljubav koju unosite u njegov odgoj. Drago mi je zbog toga jer su djeca naša najveća radost. Budite uporni, strpljivi i puni ljubavi i razumijevanja kao dosad.
Želim Vam puno uspjeha!
Hana Hrpka, prof.
|
|
Amella
|
27.07.2013. 18:55
Postovana gospodjo Hrpka, puno Vam hvala na jako korisnim savjetima.Nemate pojma koliko ste mi vec pomogli.Veliki pozdrav.
|
|
duda varalica
|
18.09.2013. 16:50
Poštovani,
imam sina koji će uskoro napuniti 2 godine. rođen je u 35.tjednu trudnoće. Hvala Bogu, sve je u redu, zdrav je, napreduje, raste... ono, normalno dijete... ali imam problemčić kao i majka koja Vam se javila prije mene. ovako, maleni je strašno vezan za mene, ne mogu nikud od njega, čak i kad idem u wc ide za mnom... nekad neće ako se uhvati nečega što je njemu jako zanimljivo, ali više ide sa mnom nego što ne ide. ali ok, nekako i to riješavamo. samo, muči me to što neće nigdje ostati bez mene. od kuće sa ukućanima ostaje bez problema, ni ne kuži ako nekud odem, pa makar ostala i 2 dana 
ali negdje dalje, ni slučajno! pokušala sam ga puno puta ostaviti kod mojih roditelja,
sve je super dok ne skuži da ja nisam tamo, što naravno, bude vrlo brzo. pa slijedi neutješan plač, toliko jako plače da mu kapilari počinju pucati, ma strašno! kad me ugleda, sve super, kao da se ništa nije dogodilo. a meni, naravno, glava samo što ne eksplodira. čim krene plač, zovu me, ja trčim ko luda da mu požurim, da se ne osjeća napušteno... iako mi nekad dođe da ga ostavim, jer mora se naviknuti. ne želim zvučiti grubo, niti kao da sam loš roditelj, nastojim bit što bolja, ali nekad mislim da on to duboko koristi. kad treba tamo prespavati, nema problema, samo što ga ja moram uspavati... a kasnije nije bitno tko je kraj njega jer spava cijelu noć.
Molim Vas, dajte mi savjet kako da ga naučim da i tamo provodi vrijeme jer ja neću moći uvijek dotrčati kad on to poželi... Hvala
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
26.09.2013. 00:20
Draga Mama,
najprije bih Vam se željela zahvaliti na ukazanom povjerenju. Također, željela bih pohvaliti Vašu brižnost i odgovornost da učinite sve što možete kako bi odluke koje donesete doista bile najbolje za Vašeg dječaka. Prema onome što ste napisali vidim da pažljivo pratite što se događa s Vašim sinom te pokušavate biti maksimalni oslonac u njegovom odrastanju. Iz Vašeg upita čini mi se da ste uistinu zabrinuti te da biste voljeli pomoći svome sinu. Vjerujem da je teško vidjeti ga uplašenog i tužnog te da to u Vama ponekad može probuditi osjećaj ljutnje, ali i bespomoćnosti. Voljela bih naglasiti kako su ti osjećaji sasvim u redu. Većina roditelja se susreće s ovim problemima i zato mi je drago da ste odlučili potražiti savjet.
Naveli ste da Vas sin uporno slijedi te da se teško odvaja od Vas, što rezultira intenzivnim plakanjem i stanjem očaja. Opisano ponašanje zapravo predstavlja razvojnu fazu koja je karakteristična za većinu djece u određenoj dobi, a najčešće se radi o prolaznom strahu koji se javlja u dobi od šest mjeseci pa do 24-36 mjeseca života. Iako je ova faza teška i za dijete i majku, ona je zapravo dobar pokazatelj da ste s djetetom razvili privrženost koja je bitna odrednica za razvoj budućih kvalitetnih odnosa Vašeg sina s drugim ljudima. Do ovakvih dječjih ponašanja, poput plakanja i vrištanja, najčešće dolazi u situacijama kada roditelj ostavlja dijete drugoj osobi na čuvanje ili kada dijete kreće u vrtić. Djeca se boje da će biti ostavljena, ne znaju hoće li se roditelj vratiti. Ova faza traje različito kod svakog djeteta i početak je ponekad veoma težak, no većina djece se ipak prilagodi novoj okolini bez većih promjena u ponašanju.
Dijete često u situacijama odvajanja od roditelja vrišti ili plače, čime zapravo želi postići svoj cilj, tj. zadržati roditelja uz sebe. Naveli ste da ponekad imate osjećaj kako on to koristi. Potpuno je razumljivo da niste sigurni kako reagirati u takvim situacijama. S jedne strane teško Vam je gledati sina uplašenog i tužnog, a s druge strane znate da će se jednog dana morati priviknuti na to da ne možete konstantno biti uz njega. U početku bi bilo dobro pripremiti sinčića na svako vaše odvajanje. Važno je biti iskren prema djetetu i objasniti mu da sada odlazite, no da ćete se uskoro vratiti. Važno mu je jasno objasniti s kim će on biti u periodu dok Vas nema i kada ćete se vratiti. Djeca nemaju osjećaj za vrijeme kao mi odrasli, tako da bi bilo dobro reći mu što će raditi s osobom koja ga čuva i objasniti mu Vaš povratak prema njegovim aktivnostima (npr. da će sada jesti i spavati, a nakon toga će mama doći). U protivnom može doći do osjećaja nepovjerenja s njegove strane pa se navedeni strah može samo povećati. Važno je da tijekom razgovora s njim pokušate biti opušteni jer djeca jako dobro čitaju emocionalna stanja svojih roditelja. Ako osjeti Vašu uznemirenost, njegov strah mogao bi se povećati. Dobro je dijete pripremati na svoje odlaske, početi s manjim izbivanjima od nekoliko minuta pa postupno produživati to vrijeme izbivanja. Zanima me ima li Vaše dijete neku omiljenu igračku? Na primjer, prilikom odlaska na čuvanje kod Vaših roditelja može sa sobom uzeti neku mekanu igračku ili dekicu, odnosno neki predmet koji ga podsjeća na sigurnost koju ima uz Vas. Bitno je da je ona nježna, mekana i topla, što dijete podsjeća na majku. Ta igračka može ga ´čuvati´ dok Vas nema.
U upitu ste naveli kako dječak ponekad radi nešto što mu je zanimljivo te tada ne ide svuda za Vama. Čime se bavi u tim trenucima? Koje su to aktivnosti? Može li se na taj način igrati i s osobom koja ga čuva dok Vas nema? Možda mu to može skrenuti pažnju i olakšati Vaš odlazak. U svakom slučaju, dijete je važno pripremiti na rastajanje i važno je iskreno razgovarati s njim. Iako je najčešće teško gledati burne reakcije vlastitog djeteta, preporučam Vam da uz mnogo topline i ljubavi ustrajete u svojoj odluci. Vjerujem kako će tada i kuća Vaših roditelja postati sigurno mjesto za Vašeg sinčića, a i pripremit će ga za neke druge životne promjene koje uključuju separaciju, kao što je npr. polazak u vrtić.
Odgovore na pitanja vezana uz roditeljstvo najmlađe djece roditelji mogu pronaći i putem telefonskog savjetovanja, kroz UNICEF-ov projekt pod imenom „Telefončić“. Stručni tim ove savjetodavne linije pruža informacije iz područja trudnoće i poroda, dojenja i prehrane, razvoja djece (motoričkog, spoznajnog, emocionalno-socijalnog razvoja, razvoja govora i igre) i njege djece najmlađe dobi (do 7. god). Dodatne informacije o njima možete saznati na njihovim internetskim stranicama www.telefoncic.hr ili im se možete javiti na broj 01 4850 555. Razdoblje pred Vama sadrži mnogo izazova, a podršku i savjet možete potražiti i na Hrabrom telefonu. Možete se javiti putem besplatne i anonimne savjetodavne linije za roditelje na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Također, svakog radnog dana od 15 do 18 sati otvoren je i chat na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat. Javiti se možete i putem maila savjet@hrabritelefon.hr.
Želim Vam puno snage i strpljenja u svladavanju ovog razdoblja, kao i u budućim roditeljskim izazovima!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
duda varalica
|
26.09.2013. 21:10
Poštovani,
zahvaljujem Vam na odgovoru... ovako, što se tiče omiljene igračke mog malog anđela... njemu su sve igračke jednako dražesne, i sve što ima kod kuće nađe se i kod mojih roditelja. A što se tiče onoga s čim se on zabavi da ne ide za mnom, a to je sve ništa, malo gleda snimke na mob, malo leži u krevetu i gleda reklame, ili uzme krpicu pa " briše prašinu"...
ne znam, katkad se osjećam toliko loše, zapitam se jesam li loš roditelj kad ne znam naučiti dijete da bude i negdje dalje... ali eto, trudim se naučiti da on nije jedino takvo dijete, da ima još takvih maza...
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
08.10.2013. 22:05
Draga Mama,
hvala Vam na ponovnom javljanju i povjerenju koje ste nam iznova dali. Vidim da Vam je u interesu djetetova dobrobit i drago mi je što ne odustajete od rješavanja nastalih poteškoća i što još imate snage i volje tražiti pomoć.
Svaki roditelj se ponekad suoči s određenim nedoumicama, tj. ne zna kako postupiti u određenoj situaciji u kojoj se našao sa svojim djetetom, što je onda može biti praćeno za roditelja neugodnim emocijama. Čini mi se da Vam se javlja osjećaj krivnje u trenucima kada morate ostaviti sinčića na čuvanje. S jedne strane kao da smatrate da je u redu ostaviti ga ponekad djedu i baki s obzirom da, osim Vašeg dječačića, vjerujem kako imate i drugih životnih obaveza koje trebati ispunjavati, no s druge strane djetetove ´protestirajuće´ reakcije kao da u Vama bude pitanje činite li dobro. Čini mi se da Vas to ujedno i zbunjuje. Prema svemu što ste dosad napisali stječem dojam da nema razloga zbog kojih bi se u tim trenucima trebali osjećati lošim roditeljem. Vjerujem da Vam je veoma uznemirujuća i sama pomisao da morate ponovno ostaviti sina na čuvanje jer već unaprijed pretpostavljate njegovu reakciju, što za Vas može biti veoma iscrpljujuće. Stekla sam dojam da Vam je teško nositi se s time i potpuno je razumljivo da se tako osjećate. No, svjesni ste činjenice da će Vaš sin kad-tad morati naučiti biti odvojen od Vas i pohvalno je što ga želite učiti samostalnosti. Vaša želja da ga naučite zdravom funkcioniranju u odnosu s drugim ljudima, kada Vi niste u mogućnosti biti s njim, je potpuno prirodna. Čini mi se da ste i sami svjesni kako mu prilagodba na takve situacije može samo pomoći u njegovom svakodnevnom životu. Stoga bih još jednom naglasila da je Vaš sin trenutno u razvojnoj fazi koja je karakteristična za njegovu dob i da se zbog toga ne bi trebali osjećati loše. Čini mi se da se trudite pomoći sinu da što bezbolnije prevlada ovo razdoblje odvajanja od mame i vrlo je važno da ga ne krivite što ako reagira na buran način. Svaka razvojna faza traje određeno vrijeme i ima svoje karakteristike. Djeca se različitim tempom prilagođavaju novim okolnostima, a to ovisi i o njegovom temperamentu i o okolini koja ga okružuje. Dječje reakcije na odlazak roditelja mogu biti vrlo intenzivne te takvo ponašanje može biti vrlo neugodno za roditelje pa čak i zastrašujuće. No, mnogo djece reagira slično. Stoga mi se čini bitnim biti strpljiv, pun razumijevanja te uporno objašnjavati djetetu da to što ponekad morate negdje otići ne znači da ga manje volite. Vjerujem da se ponekad osjećate bespomoćno međutim neka djeca su jednostavno osjetljivija od druge i treba im više vremena da se naviknu na razdoblje separacije. Samim time što pokušavate pronaći način kako ublažiti njegove reakcije pokazujete koliko ste zapravo dobar roditelj i volite svog sina.
Na kraju bih ponovila kako mi je drago što ste se opet odlučili povjeriti i podijeliti sa mnom svoje osjećaje. Ako imate još nekih nedoumica ili pitanja, slobodno se ponovno obratite.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
