|
006NV
|
28.01.2013. 23:40
Poštovana,
Imam kćer koja će za nešto manje od dva mjeseca napuniti 7 godina, u školu je pošla ove godine i veseli se školi i svakodnevnom susretu sa vršnjacima, bistra je, pametna, vesela, razigrana, a izvan svega i jako odgovorna (sa svojih 7 godina želi sve konce imati u svojim malim rukama), jako me muči to što se brine za one stvari koje uopće ne bi trebala ni zapažati u svojim godinama (kao npr.kad putujemo u njoj nepoznat grad brine se da se ne izgubimo ... jer ona nije sigurna da li mama i tata znaju pravi put do odredišta) ....
Međutim, najveći problem leži u tom njenom strahu prilikom odlaska na spavanje, naime, sobu je dobila kad je još imala 2 godine, pola godine poslije dobila je i brata, tako da je nismo ni suprug ni ja htjeli forsirati da ide sama u svoju sobu spavati, jedino ako to stvarno sama nije htjela.... u početku je bila oduševljena i spavala je sama, odvikla se pelena ... sve savršeno do vremena kada je brat došao, nije bila ljubomorna, obožavala ga je kao i dan danas međutim tada je opet počela ponovno mokriti u pelenu,, a posebno noćno mokrenje koje je potrajalo pa skoro do njene 6 godine..... Spavala je sa nama, nismo je ni htjeli odmah odvajati, da se ne bi osjećala odbačeno, povremeno, tu i tamo znalo bi se desiti da ode spavati u svoj krevet, ni to joj nije bilo strano.
Zadnjih godinu-dvije suprug i ja odlučili smo da ih odvojimo, on ide u svoju sobu na spavanje, a ona u svoju .... Maleni je to prihvatio bez problema, kako je prvu večer legao u svoj krevet tako niti jednu iduću nije prišao k nama ..... jednostavno ''to je moj krevet, i ja spavam tu,, a sa kćeri je počela druga priča, izričito izjavljuje da ne želi spavati u svojoj sobi, da je nje strah, da ima ružne snove, da sanja sjene i duhove .... pokušala sam na sve moguće metode da je uvjerim da se nema čega bojati međutim bezuspješno .... palila sam lampu, svjetlo u hodniku i otvorena vrata sobe uvijek stoje, molimo svaku večer prije spavanja, pokušala sam i onu metodu crtanja, ne baš lako, ali nacrtala mi je snove i potom je zatražila da ih odmah bacim, da ih ne pokazujem tati,..... i jesam ... doma imamo kamin na drva pa sam zapalila crtež, i vidjela sam na njoj da joj je jako teško bilo crtati i dati meni da ja ''to'' vidim, nacrtala mi je crne sjene na papiru, a duhove kaže ... nije crtala jer ne zna kako da ih nacrta .... razgovarala sam sa njom pokušala joj objasniti da se nema čega bojati dok sam ja uz nju, pitala sam je da li svaku večer to sanja, rekla mi je da nije svaku večer, ali često .... pokušala sam doći do toga da mi otkrije šta se dešava u njenim snovima, kaže da se ne sjeća... i evo sada trenutno spava na kauču u kući jer je opet bio strah spavati u sobi.... opet smo razgovarale, opet sam pokušala doći do nečega ... ali opet ništa .... žao mi j,e jer...., kad je legnem u krevet, i ona zove nakon nekih pola sata da ona ne može spavati tu, a od umora ne može držati oči otvorene ..... Stvarno ne znam šta da radim, da li to prestaje kod djece u nekoj određenoj dobi ..... ..
Jedini šok što je mogla doživjeti jest taj da joj je baka umrla prije nešto više od dvije godine... baka je bila teško bolesna zadnjih godinu dana prije smrti, kćer mi nije bila nešto pretjerano vezna uz nju ali ju je jako voljela...
Možda sam preopširna, ali čini mi se da bi svaka navedena sitnica mogla nešto značit u vašem znanju .......
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru,
Zabrinuta mama 
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
04.02.2013. 17:15
Draga Zabrinuta mama,
prije svega bih Vam htjela zahvaliti što ste se obratili za savjet i time mi ukazali svoje povjerenje. Čitajući Vaš upit uočila sam da ste vrlo brižna majka koja puno pažnje posvećuje svojoj djeci te ulaže velik trud kako bi im osigurala sigurno i sretno djetinjstvo. Vrlo je pohvalno što se pritom ne ustručavate zatražiti savjet. Naime, povremena propitkivanja i nedoumice sastavni su dio odgovornog roditeljstva, a njihovo razjašnjavanje i razrješavanje vode prema boljem roditeljstvu, zadovoljnijoj djeci i roditeljima te u konačnici, prisnijim i pozitivnijim obiteljskim odnosima.
Čitajući Vaš upit dobila sam dojam da se osjećate pomalo zbunjeno i bespomoćno. Primjetila sam da ste zabrinuti za svoju kćer jer niste sigurni kako biste trebali reagirati na njezine postupke koji odražavaju visoku razinu dječjih strahova. Nadam se da Vas barem donekle umiruje činjenica da Vaša reakcija nije neočekivana te da su osjećaji bespomoćnosti i zabrinutosti u potpunosti prirodni kada nismo sigurni što učiniti (u bilo kojoj životnoj ulozi, pa tako i kao roditelji). Roditeljstvo je najizazoviji, najkompleksniji, a možemo reći i najvažniji zadatak odraslog čovjeka. Stoga je posve prirodna, a i vrlo učestala pojava određenih nejasnoća vezanih uz odgoj djece. Nadam se da ćete do kraja ovog odgovora znatno umanjiti svoje nedoumice koje ste naveli te da ćete u njemu pronaći potrebne informacije i prijedloge.
Ako sam dobro shvatila, ono što Vas najviše muči vezano uz ponašanje Vaše kćeri jesu postupci kojima izražava visoku razinu straha od nepoznatog (primjerice, toga da se ne izgubite putem u novi grad), a posebice straha vezanog uz odlazak na spavanje (koji se očituje u tome što ne želi spavati sama u sobi i ima noćne more). U svom ste upitu naveli kako ste već na više različitih načina pokušali pomoći kćeri i jako mi je drago što ste ozbiljno shvatili problem s kojim se malena suočava te odgovorno i predano pristupili njegovu rješavanju. Moram priznati da se divim Vašim dosadašnjim pokušajima umanjivanja kćerinih strahova poput razgovora, paljenja lampe, crtanja. To mi samo pojačava dojam koji sam stekla o Vama, a to je da odgovaram toploj i brižnoj majci čiji je glavni cilj osigurati dobrobit svoje dječice i to mi je drago za vidjeti.
Kako je svako dijete jedinstveno aktivnosti ili postpuci kojima želimo promijeniti određeno ponašanje ili pak umanjiti strah ne djeluju uvijek i za svako dijete na jednak način, no, važno je ne odustati u „isprobavanju“ najučinkovitijih metoda, a da volju za to imate, pokazali ste svojim dosadašnjim angažmanom. Pitali ste je li navedeni strah Vaše djevojčice posljedice razvojne faze u kojoj se nalazi te hoće li on proći. Naime, u djece u dobi od oko 6 do 8 godina često se javljaju tzv. dječji strahovi. U toj dobi, u kojoj je i Vaša kćer, javljaju se strahovi od duhova, čudovišta, lopova, nekih negativnih ishoda (npr. zalutati na putu). Naravno, različita djeca na različite načine doživljavaju i izražavaju strahove pa tako ona bojažljivija ponekad imaju izraženije probleme od manje bojažljive djece. Općenito, kombinacija razvoja mašte, sve opsežnijeg znanja o okolini, dječje naivnosti te još nedovoljno razvijenog uzročno-posljedičnog zaključivanja može dovesti do povećane nesigurnosti i zbunjenosti, što pak dovodi do strepnje, bojažljivosti i straha. Nadam se da Vas umiruje činjenica da se radi o prolaznoj fazi, koja u pravilu završava tijekom osme godine života. Kao i u svakoj razvojnoj fazi pa tako i u ovoj djetetu je potrebna roditeljska toplina i ljubav, sigurna i podržavajuća okolina za koje vjerujem da Vaša djevojčica ima.
Ono što je roditeljima koji se suočavaju s ovim problemom zasigurno otežavajuće jest činjenica da razuvjeravanje ne pomaže u savladavanju dječjih strahova. Naime, radi se o iracionalnim uvjerenjima protkanima maštom te ih nikakva racionalna objašnjenja (primjerice „nemaš se čega bojati.“) ne otklanjaju. Govoreći da se dijete nema čega bojati može se djetetu činiti da ne prihvaćamo njegove strahove i osjećaje jer za dijete je taj strah realan i često vrlo jak. Ono što volim naglasiti jest da valja izbjegavati ruganje i omalovažavanje djetetovih strahova. Iako sumnjam da je potonje prisutno u Vašem odgoju, naglašavam to jer mi se čini izuzetno bitnim.
Spomenuli ste kako metode poput upaljenog svjetla na hodniku, odškrinuta vrata i sličnog ne pomažu. Vjerujem da postepen napredak malim koracima (koje je katkada teško uopće primjetiti) može biti vrlo frustrirajuć, no važno je da ustrajete i dalje i trudite se što više svojoj kćerkici olakšati prolazak kroz ovo osjetljivo razdoblje. Možda bi bilo dobro da pokušate predložiti djevojčici da s njom legnete u njezin krevet dok ne zaspi. Možete i pustiti neku laganu, umirujuću i uspavljujuću glazbu. Ponekad pomogne i omiljena mekana igračka koju dijete može zagrliti kako bi se osjećalo sigurnije. Možete pokušati i zajedno provjeriti „jesu li duhovi/čudovišta zaista tu“ (primjerice, kada dijete kaže da se boji duhova/čudovišta koja su ispod kreveta, roditelj može predložiti da zajedno s djetetom pogleda pod krevet ima li čega). Možete stvoriti i zajedničku rutinu prije spavanja, neki slijed aktivnosti koje zajedno osmislite i koje će olakšati usnivanje djevojčice. Ono što Vam svakako preporučam jest da pružite malenoj puno podrške i razumijevanja, a drago mi je što iz Vašeg upita mogu primjetiti da to već činite. Naime, važno je ništa ne forsirati, već djetetu pružiti prijedloge (npr. predložiti čitanje „priče za laku noć“) i puno topline, kako bi na kraju cijela obitelj što bezbolnije prebrodila ovo razdoblje.
Osvrnula bih se i na problem noćnih mora za kojeg ste također naveli da opterećuje Vašu djevojčicu. Metoda crtanja (koju ste naveli) često se pokazuje kao vrlo korisna za izražavanje, tj. „izbacivanje“ negativnih, zastrašujućih slika. Nemojte se obeshrabriti ako „otprve“ rezultati nisu „urodili“ velikim plodom. Ponekad je potrebno više pokušaja ili kontinuiran rad, stoga možete ponovno pokušati ponuditi kćeri da nacrta likove iz svojih snova koji ju plaše; možete zatim potaknuti i razgovor o crtežu. Važno je pritom osigurati djevojčici osjećaj da može slobodno izraziti svoje strahove te da u Vama ima sigurnost i utjehu. Možete, nadalje, prije spavanja potaknuti smirujući razgovor o „lijepim stvarima“ te pripaziti da djevojčica prije spavanja nije izložena nasilju i agresiji (tj. „strašnim scenama“) ponajprije u televizijskim serijama i filmovima.
U svojemu ste upitu spomenuli kako ste prije skoro dvije godine doživjeli gubitak djevojčicine bake što je, kako ste i sami naveli, moglo utjecati na njezine strahove od budućih gubitaka ili na strahove od spavanja i snova. Ne znam jeste li s njom već razgovarali o tome, (o tome kako se osjećala kada je baka umrla ili kako se sada osjeća, sjeća li se bake), ali ako niste, vjerujem da bi razgovor u kojemu bi se razgovaralo o tome što je smrt, što to znači da se umrla osoba neće vratiti, bio koristan uz naglašavanje da je i ona i dalje sigurna i da su mama i tata tu za nju. Zaista ne možemo znati je li ovaj gubitak utjecao na Vašu curicu na način da su nastali ili se pojačali njezini strahovi, ali vjerujem da bi korisno bilo "istražiti" i tu mogućnost. Kao "pomoć" za navedeni razgovor može Vam poslužiti brošuru u publikaciji Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba pod nazivom "Kako pomoći tugujećem djetetu", a koju možete pronaći na sljedećem linku: http://www.poliklinika-djeca.hr/p...acije/kako-pomoci-tugujucem-djetetu/.
Spomenuli ste i neke ranije tegobe koje su mučile Vašu kćer – noćno mokrenje i regresija u ponašanju uslijed dolaska prinove u obitelj – Vašega sina. Ako sam Vas dobro shvatila, ti problemi više nisu prisutni. No, htjela bih samo kratko spomenuti kako, prema onome što ste naveli, oni predstavljaju prirodno, očekivano ponašanje, koje se može uočiti kod većeg broja djece predškolske dobi u sličnim situacijama. Pohvaljujem Vaše postupke i u toj situaciji jer su i oni odraz Vaše brige, razumijevanja i ljubavi koju pružate dječici.
Nadalje, osvrnula bih se kratko i na općenito pitanje „spavanja u roditeljevom krevetu“: Do koje dobi je u redu pustiti dijete da spava u Vašem krevetu? U kojim situacijama? Koliko često? Potpuno točnog odgovora nema; stručnjaci navode kako pozitivne, tako i negativne ishode zajedničkog spavanja. Spavanje s roditeljem u krevetu djetetu može pružiti osjećaj sigurnosti i pažnje, koji u određenim životnim situacijama može biti narušen. Roditeljska blizina potiče dijete da se osjeća zaštićeno, sigurno i ugodno. S druge strane, s razvojem dijete postaje sve samostalnije pa je očekivano i da u tom smislu postaje sve manje ovisno o roditelju. Ono što je najvažnije jest da odgojni postupci budu usmjereni prema dobrobiti djeteta i njegova razvoja. Kako ste Vi tamo, na „terenu“ i u direktnome kontaktu sa svojom dječicom i kako najbolje znate njihove potrebe, interese i želje vjerujem da ćete lakše procijeniti što je u u njihovom, ali i u Vašem najboljem interesu.
Ukoliko se želite još detaljnije pozabaviti tematikom odgoja djeteta (a između ostaloga dječjim strahovima i korisnim savjetima za roditelje) predlažem Vam da pročitate knjige „Vaše kompetentno dijete“ Jaspera Julla te „Odgajam li dobro svoje dijete?“ Gordane Buljan Flander i Ane Karlović. Možda bi bilo korisno i da zajedno s djevojčicom proučite slikovnicu „Kada se bojim“ Trace Moroney. Također, preporučila bih Vam i knjigu „Kada nas dijete zabrinjava“ autora Rite i Johna Sommers – Flanagan u izdanju Ostvarenja d. o. o..
Ukoliko se ponašanja i teškoće koje ste opisali, bez obzira na Vaš trud i angažiranost, učestalo intenziviraju, ne prestanu kroz očekivani period ili jednostavno počnu predstavljati prevelik problem i pritisak, tada bih Vam svakako savjetovala obraćanje stručnjaku poput pedijatra ili psihologa/pedagoga u školi koji bi u direktnome radu s djetetom mogao dobiti cjeloviti uvid u problematiku. Ako ste iz Zagreba, preporučila bih vam i uključenje u jedan od programa Dječje kuće Borovje u Zagrebu (programa Hrabrog telefona). Na raspolaganju su Vam Savjetovalište za roditelje i djecu te Škola za roditelje (koji pružaju pomoć i podršku obiteljima, te informacije roditeljima o tome kako komunicirati s djecom, kako prepoznati i rješavati probleme u odgoju, kako se nositi s roditeljskim stresom i sl). Broj telefona na koji se možete naručiti je 01/6112758, a adresa je Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10000 Zagreb. Ukoliko živite u nekom drugom gradu (ili iz nekog drugog razloga ne možete dolaziti u prostore Dječje kuće Borovje) možete nam se javiti pa ćemo Vam ponuditi neke druge radionice i sadržaje (također, možete se o njima informirati i na internetu).
Možete se obratiti i Centru za djecu, mlade i obitelj MODUS čija je ideja vodilja podrška u razvoju kompetentne obitelji koja se djelotvorno suočava sa promjenama unutar sebe i u svom okruženju. Više možete pogledati o njima na www.dpp.hr ili im se obratiti mailom na modus@dpp.hr.
Ako imate dodatna pitanja ili želite porazgovarati o onome što Vas muči, možete nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 na kojem Vam se svakim radnim danom između 9.00 i 20.00 javljaju educirani volonteri. Hrabri telefon je dostupan i na chatu, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00 na adresi www.hrabritelefon.hr. Javiti se možete i putem e-maila na savjet@hrabritelefon.hr.
Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na Telefončiću – savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-mailainfo@telefoncic.hr.
Voljela bih Vam još sugerirati da je važno i korisno sebi kao roditelju dati vremena u ovakim situacijama, jer one znaju biti stresne. Kako biste smanjili stres i lakše podnijeli trenutne teškoće roditeljstva, ne treba zaboraviti odvojiti vrijeme i za sebe, tijekom kojeg se možete baviti vlastitim hobijima, šetati se, družiti, vježbati ili činiti neke druge aktivnosti koje Vas vesele, smiruju i opuštaju.
I na samome kraju, želim Vam reći da Vaša situacija nije jedina, da mnogo obitelji nailazi na slične probleme. Ono što smatram bitnim je volja za promjenom i poboljšanjem koju sam kod Vas s lakoćom prepoznala. Roditeljstvo nije jednostavno i ne postoji jedinstvena uputa primjenjiva na svu djecu, iako ponekad mislimo da bi nam baš ona bila potrebna. Želim Vam da ne odustanete od želje da učinite ono što je najbolje za Vašu djecu. Na kraju se sve svede na ljubav i toplinu, a to, vjerujem, Vi nastojite pružite svojoj dječici.
Osjećajte se slobodno i ohrabreno kontaktirati me s novim upitima ili s produbljivanjima starih. Želim Vam se još jednom zahvaliti što ste mi ukazali svoje povjerenje te Vam želim puno strpljenja, uspjeha i bezbrižnih trenutaka s obitelji.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
