|
Autor
|
Poruka
|
|
hope
|
26.06.2001. 17:34
Da li je zlostavljanje onemogućavanje djeci da steknu vlastito samopouzdanje, ne pokazivanje ljubavi prema djetetu, potcjenjivanje djeteta i njegovih sposobnosti, tjeranje djece da ispunjavaju ambicije svojih roditelja kroz razne aktivnosti koje djeca jednostavno ne prihvaćaju(sviranje nekog instrumenta i sl.), nametanje upisa u škole koju djeca ne žele pohađati? Da li društvo zlostavlja djecu namećući im tobožnje lažne kanone uspješnosti (primjer mršavo =lijepo, nakon čega slijedi niz nezadovoljstava a počesto i bulimija pa i anoreksija), kroz modu za djecu još u prvim razredima osnovne škole?...itd...itd.. Moje osobno iskustvo? Vidi pod fobije, depresije u forumu psihijatrije! Djeco, ne dajte se , budite hrabri jer oni koji vas zlostavljaju samo su bijedne kukavice koje koriste svoj položaj jačeg, kada ostare....hoće li imati hrabrosti pitati vas da im oprostite?!
|
|
ana
|
29.06.2001. 19:21
Postupci odralih prema djeci, koje ste opisali u Vašem pismu odnose se na emocionalno i/ili psihičko zlostavljanje djece. EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE odnosi se na slučajeve kada roditelji trajno propuštaju iskazivanje ljubavi ili pažnje svojoj djeci, te na situacije kada se djetetu prijeti, podruguje mu se ili viče na njega. Sve to dovodi do toga da dijete gubi samopouzdanje i samopoštovanje, te postaje nervozno i povučeno. I previsoka roditeljska očekivanja i perfekcionizam roditelja pogubni su za djetetovo samopoštovanje te mogu imati negativne posljedice po psihički razvoj djeteta.
EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE POGAĐA DJECU VRLO DUBOKO. DJECI JE POTREBNA LJUBAV, OHRABRIVANJE I POHVALA OD RODITELJA KAKO BI MOGLA BITI SAMOPOUZDANA I OSJEĆATI SE SRETNO. AKO ODRASLI STALNO PRIJETE DJETETU ILI SU LJUTI, SARKASTIČNI I KRITIČNI, KOD DJECE STVARAJU OSJEĆAJ NEVOLJENOSTI, TE DJECA POČINJU GLEDATI NA SEBE KAO DA UOPĆE NE ZASLUŽUJU DA BUDU VOLJENA. SVE TO MOŽE IMATI OZBILJNE POSLJEDICE NA LIČNOST DJETETA I DJETETU MOŽE STVARATI VELIKE POTEŠKOĆE U FORMIRANJU USPJEŠNIH VEZA U ODRASLOJ DOBI.
Također ste upozorili na utjecaj medija i okoline, koji često nameću nedostižne i nerealne ciljeve djeci. Osim toga, promatranjem nasilja u medijima, djeca također uče da je nasilje opravdano jer često upravo glavi junak svoj cilj postiže nasiljem.
Stoga je vrlo važno da dijete ima uz sebe odrasle osobe koje pokazuju interes za njega, podržavaju ga i često razgovaraju s djetetom o onom što mu se događa. Na razvoj samopoštovanja djeteta najviše će utjecati iskrene pohvale i interes roditelja. Ovdje su primjeri rečenica koje nikad ne bismo trebali reći djetetu:
- Nikad ništa od tebe
- Kako možeš biti tako glup/glupa
- Bilo bi bolje da se nikad nisi rodio/rodila
- Ako se ne popraviš dat ću te u dom.
- Zašto ne možeš biti kao sestra?
- Debela si. Ružan/Ružna si.
- Užasna si/užasan si. Samo bi te budala mogla voljeti.
- Nikad se ne bismo rastali da nam ti nisi radio/radila probleme.
- Zbog tebe sam ostala u braku s tvojim tatom.
- Ako to učiniš nemoj se više zvati mojim sinom.
- Najniži si u razredu. Valjda ćeš i ti jednom narasti.
- Volim te, ali...
Komentari roditelja koji pomažu zdravom razvoju djece su:
- Volim te.
- Ti si sjajno dijete.
- Pametna si.
- Sretna sam što te imam.
- Super si.
- Čestitam! Stvarno si to zaslužio!
- Samo naprijed! Ti to možeš!
- Stvarno si dobra u ...
- Što ti misliš o...?
- Poštujem te.
- Krasno si to napravio. Baš sam ponosan/ponosna na tebe.
- Lijepo je znati da na tebe mogu računati.
- Tata i ja te volimo od momenta kad si se rodio/rodila i nikad te nećemo prestati voljeti.
- Izuzetno si talentirana.
- Vjerujem u tebe.
- Vjerujem ti.
- Divim ti se zbog...
- Sviđa mi se kako...
Ovim i ovakvim porukama djetetu pokazujemo da ga bezuvjetno volimo, poštujemo i prihvaćamo onakvim kakvo ono jest.
Komentari i primjedbe odraslih imaju snažan utjecaj na razvoj djetetove ličnosti jer postaju dio djetetovih vjerovanja i slike o sebi.
|
|
Zrik
|
03.10.2001. 02:21
Sve mi je ovo jako poznato i ja ću nastojat svojo djeci govoriti ono što nikad nisam čula od svojih roditelja. Pohvale vašoj stranici
|
|
nina
|
09.10.2001. 12:33
Opetovano smo suočeni da se sa djetetom treba lijepo ponašati sa što manje ili uopće bez autoritativnog, zapovjedačkog i uvjetovanog stava. No, neki roditelji to možda i znaju jer imaju interesa,možda i vremena i želje da se bave svojom djecom. Neki drugi rade kako čuju od drugih, od svojih roditelja, od teta u vrtiću,medija. Kako jedan takav roditelj može naučiti nešto od tete u vrtiću kada se i one same vrlo autoritativno odnose prema djeci. Iako je započela kampanja o liberalnom odgoju i ponašanju teta u dj. vrtićima pitanje je tko to kontrolira. Samo ako zavirite u bilo koji vrtić u različita doba dana, vidjet ćete djecu koja"MORAJU" raditi ono što im se kaže. Moraju ići na WC kada im teta to dozvoli, a ne kad pitaju, MORAJU spavati u vrijeme spavanja, inače su izolirani i kažnjeni...Mislim da treba iznositi negativne primjere što su tete radile loše, ali naravno i dobro, kako su podcjenjivale djecu govoreći im: "pogledaj kako su drugi to lijepo napravili,a vidi tebe", ali naravno i komparirati to sa lijepim primjerom. Također bih javno iznosila loše članke u novinama kao što je npr. u poslijednjoj VITI br 91. članak Pravila za uspješne roditelje u kojem kaže: Ne budite njihov rob, Zadržite svoje pravo na život,ili npr. Vi ste šef... ili komparilrala sa dobrim člankom u Bebama br.113. u kojem govore o problemima odvajanja djece od roditelja i da ne treba dijete "malo plakati pa će se naviknuti" kako je to uobičajeno, već da odvikavanje treba provoditi postepeno i humano.
|
|
dina
|
24.01.2002. 15:43
Po navedenoj poruci jasno mi je da sam bila emocionalno zlostavaljano dijete. Sad sam vec u odrasloj dobi i posljedice se doista vide na mom odnosu prema ljudima, a posebno u cinjenici da nemam nikakvu ljubavnu vezu, iako godina vec imam 28 godina. Znam sve uzroke, puno mi je trebalo da ih shvatim, no problem je u posljedicama. Kako da se rijesim kompleksa manje vrijednosti i straha od bilo kakve veze?
|
|
Maja
|
01.03.2002. 22:29
Pokušaj ubjedit samu sebe da nemaš nikakvog kompleksa i nikakvog straha. Jednostavno se probaj opustit, nemoj brzat, ali pomozi si da nekako zadobiješ samopouzdanje, da se osjetiš sigurno.
JA se nekad osjećam tako "malo". nesigurno, ružno, debelo, ODVRATNO, i iako sam u prekrasnoj vezi, na pragu braka, sa bebom na putu--samopouzdanje mi je tek na pozitivnoj jedinici...
Želim ti zaista da se izboriš za samu sebe, da pronađeš pravi način da se oslobodiš svojih strahova i kompleksa. Sretno...
|
|
mia
|
14.03.2002. 09:02
Postoji li granica u "podržavanju" djeteta? Plašim se kada vidim kako je nesretna (očajna) kada nešto ne može dobiti?
Činim li joj medvjeđu uslugu? Kako je učiti konstruktivnom rješenju?
Možda je štitim od onog čega nema a propuštam nešto važno.
Postoji li neka kompetentna, kvalitetna knjiga o psihičkom razvoju sasvim male djece?
|
|
Ana (Hrabri telefon)
|
10.04.2002. 17:33
Draga Mia,
ako sam dobro shvatila, pitate je li moguće naškoditi psihičkom razvoju djeteta prevelikim popuštanjem. U pravu ste, preveliko zaštićivanje djeteta i neomogućavanje djetetu da uči vlastitim iskustvom i susreće se s razvojno važnim zadacima mogu imati negativne posljedice, kao i pružanje djetetu apsolutno sve što ono poželi. Prilažem kraći tekst o postavljanju zdravih granica djeci (koji je moguće naći i na stranici www.hrabritelefon.hr).
POSTAVLJANJE GRANICA
Roditelji trebaju djeci postaviti granice kako bi djeca znala što će mu roditelji tolerirati, a što neće, odnosno uvjete pod kojima mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti, te koje privilegije i pod kojim uvjetima mogu dobiti.
Granice moraju biti JASNE, KONKRETNE I DOBRO DEFINIRANE. Djetetu treba jasno reći što od njega želite, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove kooperativnosti. Npr. «Pročitat ću ti sljedeće poglavlje priče ako budeš u pidžami, s opranim zubima u krevetu do 8.h».
Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i dijeteta, te omogućiti i Vama i djetetu da dobijete što želite. Npr. «Sa zadovoljstvom ću te odvesti u Kaptol Centar čim završiš zadaću». Ili koristeći se prošlim iskustvom možete predvidjeti što će željeti Vaše dijete, a znate što želite Vi. Npr. da li će Vas pitati da mu kupite slatkiše čim uđete u samoposlugu. Što obično želi iz dućana? Što mu Vi želite kupiti, odnosno koliko novaca ste spremni potrošiti. Dakle, pri postavljanju granica treba uzeti u obzir i potrebe roditelja i potrebe djeteta.
Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnose s djetetom. Npr «Danas u dućanu nećemo kupovati slatkiše.», ili «Kad dođemo u dućan možeš izabrati jednu vrstu cornflakes-a.»
Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove suradnje. Postavite ih kao obećanje, a ne kao prijetnje, npr. «Možeš gledati film ako napišeš zadaću i pospremiš svoj stol do 7.», a ne «Nećeš gledati film ako ne napišeš zadaću do 7.» Mogu biti i u obliku informacije: «Kuhinja se zatvara u 8 navečer».
Budite dosljedni! Ako niste spremni izdržati i ne nagraditi dijete privilegijom ako ne obavi svoj zadatak nemojte ni postavljati granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima: «Još samo ovaj put», jer ćete inače pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite, te da je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ako želite biti fleksibilni učinite to prije nego što vaše dijte zahtjeva da popustite.
Ako dijete ne uspije ispoštovati granice, izvršiti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stupanj kako bi učinilo ono što ste željeli , to znači da ste loše postavili granice.
U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasnije upute ili više vremena.
U čemu se granice razlikuju od naredbi ili pravila? Pravila i naredbe se najčešće baziraju na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granica izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promjeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe.
Granice se ne baziraju na djetetovom strahu od emocionalne reakcije roditelja (ljutnji, neodobravanju), već dozvoljavaju pozitivne i negativne konzekvence u sigurnom okružju (negativne konzekvence su jednostavno izostanak pozitivnih). Sve dok dijete doživljava pozitivne konzekvence za svoje ponašanje granice nam pomažu da ono, a ne roditelj, bude odgovorno za svoje ponašanje.
Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta. Granice su posebno djelotvorne ako se postavljeju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.
U čemu se postavljanje granica ralikuje od očekivanja roditelja. Granice nude pozitivan ishod povezujući ono što vi želite s onim što dijete želi.
Očekivanja su usmjerena isključivo na ono što Vi želite.
Očekivanja mogu biti prijetnja emocionalnoj sigurnosti djeteta. «Ja od tebe očekujem to i to» sugerira razočaranje, ljutnju ili kaznu ako dijete ne ispuni vaše očekivanje. Granice povezuju djetetovo ponašanje s ishodom koji nije u vezi s reakcijom roditelja te stoga ne dovodi do stresa u odnosima.
Knjiga koju bih preporučila je : "Moje dijete se mijenja" autorica prof.dr.sc. Kocijan Hercigonja i dr. Čuturić
Broj Hrabrog telefona: 01 4826 051
|
|
dina
|
25.06.2002. 15:07
Majo, hvala na odgovoru. Znam kako se osjećaš jer se i sama tako osjećam. No, ti bar imaš realne protuargumente - lijepu vezu i bebu na putu.
Vjerujem da imaš pravo, da bih trebala sve to ignorirati, zaboraviti sve ono ružno što sam slušala godinama i početi živjeti onako kako ja želim.
Hvala.
|
|
ana
|
30.11.2004. 00:52
draga nisi jedina, to sam prenijela i na svoju djecu što je najžalosnije toga sam svjesna. Mislila sam da ću ja biti drugačija prema svojoj djeci ali ne ista sam.
|
|
prinz M
|
16.09.2005. 00:39
prije svega zdravo svima
moji problemi su mnogi ali jedan me ubija u pojam i to traje već nekih 6 godina zaredom, naime riječ je o tome da živim u veoma staloženoj porodici barem na prvi pogled ali iza te maske krije se toliko malih a tako bolnih scena najgore od svega jeste što moj otac je tako ustrajan u tome da on nikada nije napravio nikakvu pogrešku u svom životu a da ne pricam o tome da nikada neće priznati svojen greške koje su mnogobrojne u prilog svemu i na moju nesreću zivim u dvoristu koje dijelimo sa njegovim roditeljima koji kao da još uvijek žive u 1950 godinama pa kada otac kaže idi i skoči sa mosta ti to moras ispuniti bez pogovora jer u patrijahatu moje porodice ili čak da kažem uze familije otac je bezgrešan, njega se nikada ne dovodi u situaciju da preispita neke postupke i kada pokušate reći istunu tada vas poklope njegovi roditelji koji vas navuku na raspravu i kada kažete samo onu GOLU sitinu sve vam se odbije od glavu i vi ispadate glavni krivac, na stranu sve ja u svom životu jesam pravio greške ali sam uvijek nastojao ispraviti te svoje pogreške i sada kada sve ide pravim putem pa čak i moj fakultet koji je sada prava radost za mene jer pruza mi toliko toga sve se opet ruši na sam pomen toga da moj cijenjeni otac evo baš večeras naravno nakon što je popio dovoljno alkohola kaže šta si ti to uradio sa djedom zašto si napravio svađu, pa tako često mi kaže da sam mali ker tj cuko te da svojom srednjoškolskom diplomom mogu obrisati svoju zadnjicu te da se ponašam tako da sve gledam sa visoka a u stvari sve je obrnuto cijela očeva porodica se poaša baš po tome principu da sve gledaju sa visoka, nakon svega sam primoran na mnogo nezdravih načina bježanja od svega toga da sam jedno vrijeme imao izmišljeni indentitet koji sam zvao noel mada više ne koristim takve lijekove jer znam da takav pristup nije baš mnogo zdrav za moju psihu, najgore od svega toga je sto se sve to vrti u krug sve se zavrsi i opet iz pocetka sve je ista prica i uvijek sam ja i moja majka u krivu a svi oni su u pravu sve bi bilo to ok situacija da se takve rasprave desavaju u toku radnog dana ali moj cijenjeni otac uvijek izabere vrijeme za raspravu u toku kasne noci i uvijek kada je pod dejstvom alkohola. znam da je sve ovo ovdje napisano nabacano ali moj problem je sto imam 22 godine i vise nemama nikakvih pristuap u8 ovim situacijama samo se zatvaram u sebe imam nekolicinu prijatelja koji znaju sta mi nse to desava to mi je velika olaksica ali kazem vam ja ovo necu jos dugo podnositi nesto ce se desiti MOLIO BIH VAS VASE UTISKE O OVOJ PROBLEMATICI JER STVARNO TREBAM NEKO SAVJETOVANJE DOK NISAM NAPRAVI KAKAV VECI EKCES I MOLIO BIH VAS DA BUDETE ISKRENI UNAPRIJED HVALA M.
|
|
cura77
|
22.05.2010. 19:05
meni je mama rekla upravo sad da sam glupača i da neču završit razred da nezna šta je bogu skrivila što ima takvo dijete (mene) , nakon 15 min deranja možda i manje došao je stari i rekao da mislim samo na ekipu i da zato plačem (jer sam u kazni) ja sam potvrdila i on me pokušao tući i čupao me za kosu, ja sam stavila ruke na glavu a on me bacio na krevet derao se na mene i udarao al ne jako onda je došla i mama i ona se je derala a poslje me je lupila knjigom i pljusku mi po glavi opalila. dali to spada u zlostavljanje jer moji roditelji su stvarno dobri samo nekad znaju pretjerat.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
28.05.2010. 17:10
Draga cura77,
za početak hvala Ti što si se obratila za pomoć na ovom forumu.
Doista mi je žao što si doživjela ovu situaciju koju si opisala. Vjerujem da te tvoji roditelji vole i žele najbolje za tebe - i sama kažeš da su dobri. No, roditeljski posao nije lagan i može im se potkrasti pokoja pogreška, nagla reakcija ili kakva nepromišljenost. No, to nikako ne znači da je redu probleme pokušavati riješiti nasiljem. Ovo što si doživjela je emocionalno i fizičko nasilje. Nitko, pa niti tvoji roditelji nemaju te pravo udarati i govoriti da si glupa i sl. Nadam se da si svjesna da za njihovu reakciju i postupke nisi kriva ti, već ljutnja koja ih je obuzela.
Spominješ da si u kazni i da mama smatra da nećeš završiti razred pa se pitam je li to povezano jedno s drugim. Problemi u školi nisu rijetka pojava, no trebaš znati da oni nisu nerješivi. Za predmete koji ti idu slabije možeš potražiti pomoć kolega, ili zamoliti roditelje da ti financiraju instrukcije. Možeš ih također zamoliti roditelje da te ispituju prije testa u školi ili usmenog ispita
Nadalje, što se tiče tvojih roditelja, mislim da bi otvoren razgovor s njima mogao donijeti pozitivne rezultate u vašem odnosu. Opiši im kako se osjećaš zbog ono ga što ti izgovaraju i kad te udaraju. Takav tretman nitko ne zaslužuje, a vjerujem da se teško skoncentrirati na školsko gradivo dok ti netko govori kako nećeš završiti razred. Objasni im koliko bi ti njihova podrška značila u svemu.
U slučaju da se zlostavljanje bude ponavljalo ili pojačalo, potrebno je da se povjeriš nekoj starijoj osobi u koju imaš povjerenja, rođaku, susjedu ili nekom od školskog osoblja (psiholog, pedagog, razrednik…).
Adolescenti i roditelji se često razilaze u mnogim mišljenjima i ponašanjima, no to ne znači da ugodan suživot nije moguć. Također, nasilje nikada ne rješava probleme, samo utječe na to da djeca gube povjerenje u svoje roditelje te da ih se boje. Nadam se da ćeš uspješno završiti školsku godinu i izgladiti odnose s roditeljima!
Ako trebaš pomoć i podršku ili trebaš dodatne informacije, slobodno nazovi savjetodavnu liniju Hrabrog telefona svakim radnim danom od 9 do 18 sati na besplatan broj 0800 0800.
Srdačan pozdrav,
Tvoj Hrabri telefon
|
