Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 427 | Broj poruka: 1386

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


dete ne zna da se zaigra


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

necke

10.01.2012. 18:25

Moj sin ima 4,5 godine, zdrav-prav. Problem, barem ja mislim da jeste, leži u tome što se on NIKADA ne igra sam.Znam da Vam sad ovo zvuči smešno ali pokušaću da Vam dočaram situaciju.

Od kada je rođen trudila sam se da poštujem ono zlatno pravilo koje sam saznala čitajući popularnu psihologiju i pedagogiju, a to je da je važan kvalitet a ne kvantitet prilikom druženja sa detetom. Tako sam se trudila da zaista sednem na pod i da se snjim nešto igram. Sa druge strane nikada nisam bila od onih majki koje su sve drugo zapostavljale i provodile sate sa svojim mezimcem, nego sam i kuvala i prala i obavljala i druge poslove. Znači nije mu falilo moje pažnje, ali isto tako je znao da ja imam i drugih obaveza. Kao beba se igrao do besvesti sa zvečkama i ostalim drangulijama, kasnije sa 1,5 se sam šepurio po kući, igrao šerpama, loncima i poklopcima sasvim sam i uživljavao se u to. Nakon tog uzrasta ne mogu da se setim kako je i kada nastupilo to da se ne igra, već da traži da se sa njim neko zabavlja. Ja i moj suprug smo to i radili, naravno ne non stop, ali jesmo. Međutim, ja sad ne mogu da razlučim da li smo se mi igrali sa njim kao posledica toga što on to sam nije činio nego je uvek tražio nas, ili smo ga mi na to navikli. Pošto smatram da sve polazi iz porodice ne bežim od svoje krivice ako je ima u meni. Ali nisam baš sigurna, čini mi se da je on takav, jer imam prijateljicu koja je sa svojim detetom bila nerazdvojna i igrala se stalno pa se on zaigra sam i po dva sata.
Danas je stanje sledeće: ako se sa njim neko od nas ne igra on je u stanju da od osam ujutru pa do osam uveče bleji, valja se po krevetu i podu, vrzma po kući baš kao što svi mi radimo kad nam je dosadno. mene to ubija, jer mi je naporno da se sa njim igram po ceo dan, a sa druge strane ne mogu da ga gledam da jedno tako zdravo i živahno dete bleji sa svoje 4 godine.
Nikada nije imao neke svoje omiljene igračke, neku oblast koja ga zanima poput autića ili životinja...Čak i sada kada obožava te neke crtane heroje i ima dosta njihovih figurica njima se ne igra sam, tek ako neko to čini sa njim. Na moru nema interesovnja za plivanje, kaže da se boji, što mogu da razumem, ali on nije zainteresovan ni za brćkanje u plićaku, ni igranje u pesku i sa kamenčićima, to mu nikad ne bi palo na pamet, eventualno bi se poigrao sa tim ako ja to krenem, ali i to je kratkog daha. Moram prilično da se majmunišem da bi se brćkao i tome slično, pa ne možete ni da zamislite koliko je to naporno. Kada se igra sa svojim drugarom iz kraja lepo se igraju, mada sam u poslednje vreme primetila da vrlo često kada mu taj drugar dođe on sedi i gleda kako se ovaj igra i dosađuje se, jer njega to ne zanima. Taj njegov drugar, sa kojim je nerazdvojan, kad dođe kod nas je pun ideja i osmišljava igre, razvija ih, a nikada nisam to videla da čini moj sin, i onda se dosađuje. nema svojih ideja i ako ima drugar ga ne ferma. ja sam u nastojanju da rešim problem pokušavala da mu osmislim početak igre, trudeći se da ga motivišem da je dalje razradi sam, ali bezuspešno. brzo bi odustajao. pokušala sam da ga uključujem u kućne obaveze, da mi pomaže i to mogu da kažem da voli, ali šta sa tim?! prepuštala sam mu da se ceo dan niko ne igra sa njim, očekujući da će se nečim zaigrati ali ništa. On bi se vrzmao po kući, prošlo bi vreme nekako, malo se "razvlači" po stanu, malo skače, drnda sve što nađe, malo gleda crtaće ali NIKAD NEŠTO SMISLENO, NEKA KONKRETNA IGRA. Sa njim može da se priča lepo, hoće da sasluša, voli da rešava razne mozgalice sa zadacima i vidim da ima određenu koncetraciju (mada vrlo brzo odustaje ako mu je nešto teško). Skroz je sportski tip, pa smo ga upisali na rekreativnu gimnastiku na koju ide. Medjutim i ako je to nešto što voli vidim da ne ide tamo sav oduševljen, odnosno ne isčekuje to nestrpljivo kao što to deca znaju. Nema želje da ide u šetnju, da se malo promuva, pojede kokice, uvek radije bira da ostane kući, kada mu predložim da odemo zajedno u kupovinu i da će se voziti u kolicima iz radnje-ni toga ne zanima. Bicikl ili trotinet vozi samo ako slučajno to neko od drugara radi, ali i onda mi se čini da to radi jer nema drugog izbora-oni će se voziti pa će ostati sam. Nema onog uživanja kad dete juri biciklom i igra se policajaca i bandita...i tome slični osećaji. Vozi da otalja to, jer tako i ostali rade. Nikada sam nije tražio da vozi nešto od toga.
Inače, on je stvarno veseo dečkić, mio, dobar, poslušan,raste u jednoj normalnoj porodici. Za mene je ovo veliki problem jer mislim da nije normalno za dete od 4,5 godine. On ima i mlađeg brata koji sad ima 14 meseci, njega je super prihvatio i nije bilo ni trunke ljubomore, voli ga. sada se i zajedno nešto "igraju" jure začikavaju i srce Vam bude puno kad to vidite, znam da je to opet neka vrsta igre, ali nije neka smislena i njegova samostalna. napominjem i to da od 1,5 godine ide u vrtić, tako da je bio u takvoj sredini da je morao da se zabavlja sam, odnosno hoću da kažem da nije bio non stop sa nama roditeljima koji bi ga onda zabavljali po ceo dan. on sada obožava da ide u vrtić i ima drugare sa kojima se igra, prepričava mi šta rade. Dakle nije neki pokunjeni, lepo se snašao kada je prešao u najstariju grupu, brzo se implementirao medju te starije, što me je oduševilo jer je generalno malo stidljiv, nije đžambas. E sad, kako se tamo igra ja ne znam. znajući njega verujem da drugi imaju odeje, a da ih on sledi. Vaspitačice su nam samo skretale pažnju da je jako dobro i pametno dete ali strašno povodljiv, što se meni potpuno uklapa u ovu priču o njemu.
Jednom rečju kao da je bezličan, a to mi je strašno. Ja sad ne znam kako da se postavim, da li ga prepustiti samome sebi, da se dosađuje pa će početi da se igra ili se igrati sa njim pa spontano pokušati da on to "nauči"sam...ili je ovo nešto ozbiljnije, da li je to neka vrsta ili podvrsta hiperaktivnosti, poremećaja pažnje....ne znam.
Osim navedenog me pomalo zabrinjava i ta njega povodljivost, pa bih i u vezi toga rado da se konsultujem sa nekim.
Eto, unapred se zahvaljujem i nadam se da cete mi pomoci u bilo kom smislu.
Maja

Hana Hrpka, prof. psih.

13.01.2012. 21:05

Draga Mama,

za početak želim pohvaliti Vašu angažiranost oko djeteta i izraženu roditeljsku brižnost i požrtvovnost. Vidim da se izrazito trudite činiti najbolje za svoje dijete te se pri tome ne ustručavate postavljati pitanja i tražiti tuđa mišljenja. Roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete, ali je pitanje kojim postupcima te dobre namjere ostvaruju. Ti postupci mogu biti bolji ili lošiji, više ili manje učinkoviti, više ili manje primjereni djetetu... Vrlo je važno stoga i pohvalno da preispitujete svoje postupke, čitate i učite i dalje.

Kao glavni problem navodite to što se vaše dijete uglavnom ne igra samostalno te što njegova igra nije "smislena i konkretna". Vaše dijete ima 4,5 godina i postoje određena obilježja igre karakteristična za tu dob. Kao što svi aspekti razvoja djeteta slijede određeni postepeni razvojni put, tako je i s igrom. On se kreće od samog promatranje drugih bez uključivanja u igru, preko osamljene i nezavisne igre, do usporedne igre (dijete se igra samo, ali među drugom djecom) do udružene igre s drugom djecom te na kraju suradničke i organizirane igre gdje se već javljaju pravila, cilj i struktura u igri. Vidljivo je da je udružena igra napredniji oblik od (isključivo) osamljene igre. Vaše je dijete sada u fazi kada mu je važno da se igra s nekim i to mu je zanimljivije od samostalne igre, ali istovremeno ta igra još ne uključuje jasnu strukturu i pravila. Dakle, potpuno je normalno da vaše dijete traži partnera u igri.

Zabrinjava Vas i to što se dijete ne uključuje samostalno u neku "konkretnu" igru. Važno je istaknuti da je igra slobodna i spontana aktivnost djeteta te ne obuhvaća nužno postojanje nekog specifičnog cilja jer je sam proces igre važniji od njenih rezultata. Dakle, igra ne treba biti konkretna i smislena za roditelja da bi bila zabavna i korisna za dijete. Također, spominjete da vaše dijete brzo odustaje od nekih aktivnosti i da kada se uključi u nešto to je "kratkog daha". Igra je sažeto i skraćeno ponašanje. Uobičajeno je da djeca brzo prelaze iz aktivnosti u aktivnost te se vrlo rijetko nečega dugo igraju, posebno u vrtićkoj dobi. Na primjer, kada se dijete igra da nešto kuha ono će to učiniti u nekoliko poteza i ta igra će trajati vrlo kratko. Iako vama za njega treba sat vremena, djetetu će ručak će biti gotov za minutu, ali to ne umanjuje činjenicu da se dijete igralo kuhanja. Uz navedeno, da bi igra bila igra, ona mora biti prihvaćena od strane djeteta bez vanjske prisile stoga je važno da ga se ne prisiljava na određenu igru ako je ono odbija.

Spominjete i da se Vaše dijete često dosađuje cijeli dan, ako se Vi ne trudite uključiti ga u neku aktivnost. Od djeteta se ne može očekivati će samo osmisliti čitav svoj dan i ispuniti ga zabavnim i zanimljivim aktivnostima. To u većini slučajeva nismo u stanju niti mi roditelji, ako ne postoje stvari koje baš moramo obaviti. Stoga, iako vidim da se pitate trebate li toliko Vi inicirati igru kod djeteta i bi li možda bilo bolje da ga prepustite sebi, pohvalno je i važno da ustrajete u poticanju i osmišljavanju aktivnosti za vaše dijete. Kroz igru s djetetom jača se emocionalna veza između vas, dijete uči, razvija motoričke i kognitivne sposobnosti, socijalne vještine... Sigurno je da ste baš Vi djetetu najbolji i najdraži suigrač. Kako biste potakli razvoj mašte i kreativnosti kod djeteta možete pokušati i sa čitanjem priča prije spavanja te uvođenjem aktivnosti u kojima se nešto crta, izrađuje od plastelina, glumi... Ipak, razumljivo je i da vam je, kako navodite, naporno igrati se s djetetom čitav dan. Nerazumno bi bilo očekivati od sebe da uz drugo dijete i sve ostale obaveze čitav dan provedete u igri s djetetom. Dovoljno je da za to odvojite neko vrijeme u danu, makar to bilo pola sata ili sat.

Zabrinjava Vas i to što Vam se čini da Vaše dijete ne unosi dovoljno entuzijazma u neke aktivnost kao što je rekreativna gimnastika na koju ste ga upisali. Svakako je pohvalno da od malih nogu potičete bavljenje sportom kod djeteta. Sport ima niz pozitivnih učinaka na njegovo zdravlje i razvoj. Ipak, u predškolskoj dobi djeca uglavnom nisu još u stanju izabrati sport kojim će se baviti te roditelji to čine umjesto njih. Dakle, rekreativna gimnastika je Vaš dobar izbor za Vaše dijete, ali ne i samostalan izbor djeteta. Stoga je važno samo da dijete na sport ide sa zadovoljstvom i da tamo želi ići. Dok je tako, sport je odličan za dijete. Ne treba očekivati preveliki entuzijazam od djeteta. Uostalom, u predškolskoj dobi sport treba biti isključivo igra, ništa više od toga, i zapravo ga kao takvog i Vaše dijete treba shvaćati.

Spominjete i da vam se čini da je vaše dijete "bezlično". Iz svega što ste napisali, ono što ja vidim je da ste majka zdravog, toplog, pametnog, veselog i dobrog dječaka. Često je u društvu uvriježeno mišljenje da su sva djeca vrlo aktivna, društvena, neustrašiva, pričljiva, glasna, nemirna... To zapravo nije tako, istina je da se takvu djecu lakše uoči jer traže više pažnje od odraslih. Podjednako je mnogo djece koja su mirna, povučena, sramežljiva, poslušna, šutljiva... Često se pogrešno takvu djecu stavlja u kategoriju "dobre" djece kojom se ne treba posebno baviti. Zapravo su sva djeca dobra djeca i trebaju našu pažnju. Isto tako trebaju da ih prihvatimo onakvima kakva jesu u svoj njihovoj različitosti. Želim reći da svako dijete, tako i Vaše, uvijek ima svoju osobnost koja je zanimljiva, osebujna i posebna.

Vidim da imate velika očekivanja od Vašeg sina i to može biti jako dobro i poticajno za njega. Istovremeno, htjela bih vam ukazati na neke stvari koje ste spomenuli i zbog kojih trebate biti ponosni na njega. On je dobro prilagođen u vrtiću, igra se i druži s drugom djecom, brižan je i angažiran oko svog malog brata, pomaže vam u kućanskim poslovima, bavi se sportom od malih nogu, voli rješavati mozgalice... Čini mi se da je ovo i više nego dovoljno za jednog malog četverogodišnjaka i da imate puno razloga za zadovoljstvo svojim djetetom. Možda bi bilo dobro da malo vidite kakva su vaša očekivanja kako bi otklonili zabrinutost i nezadovoljstvo koje mi se čini da osjećate.

Što se tiče povodljivosti koju također spominjete, teško mi je detaljno o njoj govoriti pošto je iz svega što ste napisali nejasno kako se ona točno očituje kod Vašeg djeteta. Ipak, spomenuti ću nekoliko mogućih razloga povodljivosti kod Vašeg djeteta. Jedan je to što je u dobi u kojoj je djeci već važna prihvaćenost od vršnjaka te su skloni više nego ranije prilagođavati im se kako bi ih prihvatili. Mogući razlog je i to što je od nedavno u grupi nešto starije djece, a uobičajeno je da mlađa djeca oponašaju stariju i povode se za njima. Još jedna razlog su neke njegove već spomenute karakterne osobine zbog kojih je možda manje spreman usprotiviti se drugoj djeci. Dakle, trenutno postoji više razloga zbog kojih Vaše dijete možda iskazuje povodljivost te ona nije razlog za zabrinutost. Uz Vaše osnaživanje i poticanje da izražava svoje mišljenje te osiguravanje okoline u kojoj je prihvaćeno i voljeno, ono će s vremenom razviti vlastiti stav i snagu da suprotstavi drugima.

Za kraj, želim ponovno pohvaliti Vašu roditeljsku brižnost i trud da činite najbolje za svoje dijete. Potičem Vas da ustrajete u tome, da i dalje pružate svom djetetu puno ljubavi, pažnje i topline jer je upravo to najbolji način da ono izraste u zdravu, kvalitetnu i samostalnu osobu.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, Prof.

necke

16.01.2012. 10:50

Draga dr, Vasim opisom razvoja dece u uyrastu od 4,5 godine ukazali ste mi na neke stvari, i ne samo to, uz Vase navode shavtam da se mozda moj sin razlikuje od vecine dece tog uzrasta po pitanju ige i yaibeteresovanosti za nju, ali da je to sve u granicama normale i da su u pitanju nijanse.Lepo je to i olaksavajuce cuti.Kako putem mail-a nije moguce docartai sve u vezi necega sto roditelje muci i brine njbolje je pomoc potraziti kod lekara jedan na jedan. Moj sin od ove nedelje krece kod defektologa koji je procenio da sa njim ipak treba malo raditi. U savkom slucaju Vama najlepse hvala!