|
sofia12
|
03.02.2015. 01:30
Poštovana,
Imam curicu staru 2,5 godine koja u zadnji mjesec dana odbija piškiti. Kada je napunila dvije godine (bilo je ljetno vrijeme) počela sam ju polako upoznavati sa tutom i wc-om. Par puta se popiškila i nakon toga više nije htjela ni čuti ni za wc ni za tutu. Shvatila sam to kao njezinu nespremnost na odvikavanje tako da sam odmah sa time prekinula da ne bi izazvala kontraefekt jer nije u to vrijeme uopće bila svjesna da se popiškila niti me je obavještavala kada se popiški. To se promijenilo unazad mjesec dana i počela me je upozoravati svaki puta kada se popiški i tražiti da joj skinem pelenu i da joj pokažem kako izgleda u peleni kada se popiški. No nakon par dana počela je jednostavno odbijati piškiti, znala je da ju tjera ali je počela stiskati do te mjere da je prolazili i po 15 sati da se ne popiški. Ne znam da li je doživjela neki šok zbog promjene koja se događa, ali kada joj je sila postane nervozna, cupka, skače i jednostavno govori da ne želi piškiti nigdje, ni u pelenu ni tutu ni wc. Tek nakon što bi se uz igru ili tuširanje ili puštanje zvuka vode opustila, onda bi se popiškila i nakon toga opet bila vesela. Otišla sam se posavjetovati sa pedijatrom te smo napravili nalaz urina i po tom pitanju je sve u redu. Ne žali se na bolove, nema peckanja ni crvenila. Praktično nikad ni nije bila bolesna. Pedijatar je rekao da je problem vjerojatno psihološki i da osjetljivija djeca to doživljavaju vrlo stresno i emotivno. Par dana nakon posjeta pedijatru bilo je dobro da bi se opet sve počelo ponavljati. Vidim da ju to strašno muči ali jednostavno kao da se ne može opustiti kada se treba popiškiti. Vrlo je inteligentno, veselo, razigrano i živo dijete i nikada nije bilo nikakvih zdravstvenih problema. Zna što je wc, zna da svi piškimo, da povučemo vodu, peremo ruke poslije ali ne može prihvatiti da i ona ide na wc/tutu.
Na jesen bi trebala krenuti u vrtić ali bojim se da zbog ove situacije to neće biti moguće jer ako je problem popiškiti se u pelenu strah me je pomisliti što će biti kada se budemo odvikavali od pelene.
Lijepo bih vas molila za savjet što učiniti.
Unaprijed zahvaljujem na pomoći.
Lijepi pozdrav!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
06.02.2015. 23:25
Poštovana mama,
odmah na početku željela bih Vam se zahvaliti na javljanju i ukazanom povjerenju. Čitajući Vaš upit, stekla sam dojam da ste iznimno brižna majka koja posvećuje puno vremena djetetovim potrebama te cjelokupnom razvoju i odrastanju. Postoji mnogo izazova s kojima se susrećete, ali mislim da se u Vama krije ogromna volja i želja za omogućavanjem sretnog i bezbrižnog djetinjstva Vašoj kćerkici. Razumijem da Vas ova situacija brine u tolikoj mjeri da se osjećate obeshrabreno i iscrpljeno, ali želim da znate da je ključna stvar u rješavanju svake poteškoće stvaranje toplog emocionalnog okruženja te davanje podrške i ljubavi djetetu. Čini mi se da Vaša kći upravo to i dobiva i zaista Vas pohvaljujem zbog toga.
Odvajanje od pelene je jedan od najvažnijih razvojnih zadataka djeteta i roditelji se često susreću s različitim poteškoćama u takvim situacijama, pogotovo kad je riječ o vršenju „male“ nužde. Ako sam Vas dobro shvatila, Vaša kći je s napunjene dvije godine kratko piškila u tutu i na WC te se nakon toga vrlo brzo vratila na pelene. Htjela bih Vas pohvaliti što ste se odvažili ponuditi Vašem djetetu novi oblik vršenja nužde (osim pelena), što je djevojčica i prihvatila, ali i što prepoznali da je ta promjena možda došla prerano. Ovo pokazuje da ste zaista dobro upoznati s djetetovim potrebama. Naravno, ne možemo znati kako će dijete reagirati na promjene te je stoga važno ne inzistirati na određenim radnjama za koje dijete, prema reakcijama koje iskazuje, nije spremno.
Ako sam dobro razumjela, unazad mjesec dana Vas je kći počela obavještavati o vršenju nužde u pelenu, što ranije nije bio slučaj. Iz ove situacije vidim da dijete prema Vama ima osjećaj povjerenja i da zna kome se treba obratiti u pojedinim situacijama. Važno je djetetu pokazati brigu i strpljenje za njegove potrebe i kapacitete kako bi se ono samo odvažilo uraditi pojedine akcije. Napisali ste i kako se kroz igru, tuširanje ili puštanje zvuka vode djevojčica ohrabri i popiški, što pokazuje da dijete kroz određene stimulanse uspijeva vršiti nuždu, bez da nakon toga iskazuje neugodne emocije. Nadalje, pohvaljujem Vašu brigu i odlazak pedijatru jer smatram važnim da dileme koje imate kao roditelj oko odgoja djeteta povjerite stručnjacima kako bi se iscrpile sve mogućnosti koje su potrebne za zdrav rast i razvoj djeteta.
Kako ste napisali da niste sigurni radi li se o nekakvom šoku koji je djevojčica doživjela prilikom promjene, mogu Vam reći kako se svako dijete razlikuje u prilagodbi, što znači da nekoj djeci treba više, a nekoj manje vremena za prihvaćanje promjena u razvoju. Djeca kroz odgađanje obavljanja nužde uče da mogu sama uspostaviti kontrolu te s vremenom i da mogu sama odlučiti kada će nuždu i obaviti. Dakle, ovo kroz što prolazite je u okvirima uobičajenog razvoja i rasta djeteta te je od velikog značaja djetetu poslati pozitivnu poruku. Pohvalno je kako smireno reagirate na njezino odbijanje obavljanja nužde te joj dajete onoliko vremena koliko treba. Kada dijete odbije piškiti, možete ju pitati boji li se čega, što je to čega se boji i što će se dogoditi ako se popiški. Ako ne zna, nastavite dalje s aktivnostima koje ste do tada radili i nemojte obraćati puno pažnje na to.
Ponekad odrasli sakrivaju svoju zabrinutost i napetost pred djecom kako ih ne bi opterećivali „stvarima za odrasle“, ali djeca to osjete i vide kroz neverbalno ponašanje. To nikako ne znači da se problem treba ignorirati pred Vašom kćerkom, već je u redu priznati djetetu svoju zabrinutost i želju da zajednički riješite postojeći problem. Kako ste naveli da je Vaše dijete veselo, razigrano i živo dijete čini mi se važnim reći da, unatoč postojećoj poteškoći s obavljanjem nužde, možete s djetetom provoditi slobodno vrijeme kroz igru i druženje te se time opustiti i poslati poruku djetetu da je njezino ponašanje sasvim normalno za djecu njezine dobi..
Moglo bi Vam koristiti da pohvaljujete svoju kćer kada ipak odluči otići na WC te je nakon obavljanja nužde i nagradite (gledanje najdražeg crtića, odlazak u park, čokoladica i sl.). Jedna od ideja koja bi Vam mogla koristiti je i uvođenje „rasporeda“ zajedničkog odlaska na WC (npr. ujutro, prije izlaska iz kuće i sl.). Na primjer, kada Vi idete obaviti nuždu, možete reći kćeri da sada idete na WC i da ona isto može tako poslije Vas. Na taj način će dijete steći naviku odlaska na WC, bez izazivanja neugodnih emocija te će dobiti poruku da je to nešto sasvim normalno i da to svi rade.
Iz svega što ste naveli, vidim da imate jako puno razumijevanja za svoje dijete, i da joj nastojite pružiti sve najbolje. Vidim da Vas brine odlazak Vaše kćeri u vrtić na jesen, što je posve razumljivo s roditeljskog gledišta. Ono što možete jest pružiti joj puno podrške, ljubavi i ohrabrivati je na vršenje nužde kroz gore navedene ideje. Jedna od mogućnosti koju svakako imate je i razgovor s odgajateljicama ili psihologom u vrtiću kako biste dobili još neko mišljenje o dodatnim smjernicama djelovanja ako bude potrebe.
U slučaju nedoumica ili dodatnih pitanja, slobodno mi se ponovno javite. Osim ovim putem, možete se javiti i putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr ili na liniju Hrabrog telefona za mame i tate čiji je broj 0800 0800, a otvorena je svakim radim danom od 9 do 20 sati. Možete se obratiti i Telefončiću (01 4850 555), savjetovalištu čiji tim čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje s višegodišnjim iskustvom rada s obiteljima i djecom predškolske dobi sa ciljem pružanja stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Stručnjacima Telefončića se možete obratiti također putem e-maila info@telefoncic.hr.
Želim Vam puno uspjeha u odgoju Vaše curice te puno lijepih trenutaka koji su obilježja roditeljsko-dječjeg odnosa.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
