Giht ima posebna klinička očitovanja tako da se obično može približno dijagnosticirati anamnezom i fizikalnim pregledom.
Povišena razina urata u serumu (veća od 0,41 mmol/l ili 7 mg/dl) upućuje na dijagnozu, ali je ne potvrđuje. Otprilike 30 posto bolesnika ima normalnu razinu urata u serumu u vrijeme akutnog napadaja.
Stoga se dijagnoza gihta potvrđuje isključivo mikroskopskim pregledom sinovijske tekućine dobivene iz zahvaćenog zgloba pri kojem se nađu soli mokraćne kiseline. Kristali natrijeva urata igličasta su oblika i negativne dvolomnosti pod polarizirajućim mikroskopom. Aspirirana sinovijska tekućina također sadržava velik broj polimorfonuklearnih leukocita.
Isto tako sama hiperuricemija nije ključna za dijagnozu gihta jer se u brojnih hiperuricemičnih bolesnika nikad ne razviju simptomi gihta.
Radiološki pregled može pokazati točkasta oštećenja subhondralne kosti, najčešće u u prvom metatarzofalangealnom zglobu (zglob korijena palca) stopala. Tofi moraju doseći 5 mm u promjeru da bi ih se moglo prikazati rendgenski.
Zadnja izmjena: 19.08.2019.
Rezultati nove studije u kojoj je sudjelovalo više od 119.000 ispitanika, pokazali su da je povijest gihta povezana s povećim rizikom za benignu paroksizmalnu pozicijsku vrtoglavicu (BPPV) i Meniereovu bolest.
Za mlade muškarce, promjene u metaboličkom sindromu (MetS) povezane su s promijenjenim rizikom od slučajnog gihta, ukazuju rezultati nove studije u kojoj su sudjelovali muškarci u dobi od 20 do 39 godina.
