|
kikolini
|
09.10.2025. 21:40
Pozdrav!
Imam 14 godina. Vec 4 godine razmisljam o samoubojstvu i rezem se od 9 godine, najvise radi moje majke koja ima zivcane napade stalno i mentalno je nestabilna, mislim da me je tukla preko djetinjstva ali ga se uopce ne sjecam osim dva puta kada je bacila stol na mene i udarala me rukama kada sam nesto skrivila kao dijete. Osim toga se nicega ne sjecam iz djetinjstva. Kao cetrnaestogodisnjakinja imam razvijeno tijelo i malo vece s*se od mojih vrsnjaka, sto iz nekoga razloga fascinira moju majku. Vise puta me pitala da mi dira ili vidi gole s*se, ali sam joj puno puta rekla da mi nije ugodno ili samo ne, ali bi ih ona jos uvijek pipala da "vidi jesu narasle". Par me puta pitala da se skinem ispred nje jer "nikada nije vodila toliko velike s*se gole u stvarnosti a bolje je pitati mene nego neku zenu na ulici", rekla sam joj da prestane i da mi neugodno ali je ona rekla da ima pravo znati kao moja majka. Ne znam je li namjerno, ali je uska u kupatilo par puta kad sam naglasila da se tusiram i tako slucajno usla dok sam se prevlacila. Stalno mi govori da sam zgodna ili "s*xy" i da sam "bas dobro narasla". Isto puno govori o tome koliko mi je "duboka p*cka" jer se "sjeca od kada sam bila beba" sto sam joj isto rekla da prestane govoriti jer mi je neugodno. Je li ovo normalno i pod sto spada?
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
15.10.2025. 17:00
Draga prijateljice Hrabrog telefona,
prije svega, voljela bih ti zahvaliti što si nam se javila i iskreno podijelila s nama sve kroz što prolaziš. Vjerujem da nije bilo lako nekome ispričati što ti se događa i ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš zbog svega što doživljavaš posljednjih godina. Činjenica da si nam se javila i povjerila mi pokazuje koliko si hrabra i voljela bih te pohvaliti zbog toga što si odlučila potražiti pomoć za sebe.
Ako sam te dobro razumjela, u svom upitu navodiš kako se ne sjećaš većine svog djetinjstva osim dva incidenta kada te mama fizički napala i bacila stol na tebe. Također, opisuješ njezine neprimjerene komentare i želje da dira i gleda tvoje grudi iako si joj više puta naglasila kako ti je to neugodno i kako želiš da prestane. Zbog svega što doživljavaš od strane majke posljednjih nekoliko godina, kažeš da si se počela samoozljeđivati i da često razmišljaš o samoubojstvu. Voljela bih ti reći da mi je zaista žao čuti kroz što sve prolaziš i da ničime nisi zaslužila da se tvoja mama ovako ponaša prema tebi. Ne postoji nikakvo opravdanje za ovakva ponašanja i želim da znaš kako nikako nisi odgovorna za ponašanje svoje majke. Htjela bih ti reći da je prirodno ako u ovim slučajevima osjećaš uznemirenost i zbunjenost zbog njenog ponašanja, ali i sram, strah, krivnju i ljutnju. Ove osjećaje nam opisuju i drugi mladi koja nam se javljaju sa sličnim temama i htjela bih da znaš kako u tome nisi sama.
Seksualizirani komentari, traženje da se skineš, neprimjereni dodiri i upadi dok se presvlačiš ili tuširaš nisu uobičajeno roditeljsko ponašanje. Ovo što opisuješ je seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, dok su udaranje i bacanje stola fizičko zlostavljanje. Neovisno o njihovom nazivu, sva su ova ponašanja koja si opisala štetna za tebe, tvoju sigurnost i dobrobit i voljela bih da znaš kako ni na koji način nisi kriva za to što doživljavaš.
Pitam se jesi li se ikome u svojoj okolini povjerila o ovome. Zanima me postoji li neka odrasla osoba kojoj vjeruješ i s kojom bi se osjećala dovoljno sigurno podijeliti ovo? Vjerujem da ti pomisao o pričanju s nekim o ovome može stvarati osjećaje poput nelagode, srama, straha ili krivnje, što je sasvim prirodno i očekivano. Međutim, važno mi je da u svemu ovome nisi sama i da dobiješ odgovarajuću pomoć i podršku, zbog čega bih voljela da zajedno pokušamo vidjeti s kime, kada i na koji način bi mogla razgovarati o svemu što doživljavaš. To može biti član obitelji poput bake, djeda, tete ili tate, ali i prijatelj/ica, susjed/a, profesor/ica, trener/ica, školski psiholog/pedagog. Dužnost i odgovornost svih odraslih osoba je reagirati u situacijama kada su maloljetne osobe iz njihove okoline ugrožene i poduzeti potrebne korake kako bi ih zaštitili. Ako nisi sigurna kako bi započela ovaj razgovor, zanima me kako ti zvuči ideja da pokušaš na papir napisati sve što bi voljela reći drugoj osobi i da onda taj papir daš nekoj bliskoj osobi od povjerenja. Želim da znaš da imaš pravo na pomoć i da prvi korak ka tome da se situacija promijeni može biti upravo razgovor s nekom bliskom odraslom osobom.
Zabrinulo me pročitati da razmišljaš o samoubojstvu i da se samoozljeđuješ. Neki mladi koji se osjećaju preplavljeno, bespomoćno i tužno opisuju nam kako vide suicid i samoozljeđivanje kao jedini izlaz iz trenutne situacije. Pitam se osjećaš li se i ti tako. Mladi koji se samoozljeđuju najčešće to rade zbog regulacije emocija, uslijed nekih stresnih ili traumatskih događaja, a nerijetko opisuju osjećaj olakšanja nakon toga. Iako se nakon samoozljeđivanja kratkoročno možeš osjećati bolje, to nije siguran ni adekvatan način za nošenje s neugodnim emocijama koje ti se javljaju. Postoje mnoge druge aktivnosti koje ti mogu pomoći kada dobiješ poriv za rezanjem. Na sljedećem linku možeš pročitati neke od njih: https://tinejdzeri.hrabritelefon....nci/samoozljedivanje-kako-si-pomoci/. Također, postoji aplikacija Calm Harm koja je temeljena na znanstvenim dokazima, a pomaže mladima da se nose s porivom za samoozljeđivanje te istovremeno podučava vještinama emocionalne regulacije. Voljela bih ti naglasiti kako oporavak često nije linearan, odnosno da je moguće da ćeš se susretati s danima kada si bolje i kada si lošije, što je posve prirodno.
Međutim, u slučaju da ti se jave suicidalne namjere ili si na bilo koji način želiš nauditi, važno mi je da tada odmah nazoveš hitnu pomoć na broj 112 ili Centar za krizna stanja i prevenciju suicida na broj 01 2376 335 koji je dostupan svaki dan od 0 do 24 sata. Vjerujem da ti ideja zvanja hitne pomoći može zvučati zastrašujuće, ali želim ti naglasiti da mi je stalo do tvog života i da ondje rade osobe koje su educirane za pružanje pomoći u kriznim situacijama. Važno mi je da dobiješ pomoć kakvu zaslužuješ.
Konačno, imam se potrebu osvrnuti i na činjenicu da trenutno komuniciramo putem Foruma koji je javno dostupan i drugim čitateljima. Iako vjerujem da naš razgovor može biti koristan i drugoj djeci koja se nalaze u sličnoj situaciji kako bi se osjećala manje usamljeno, važno mi je da i ti dobiješ vrijeme i prostor za sebe u kojem ćeš se osjećati sigurno i ugodno razgovarati o svemu ovome. Budući da me zaista zabrinulo sve ovo što si podijelila s nama, važno mi je da nas nazoveš na našu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona ili da nam se javiš putem našeg chata, gdje će razgovori biti anonimni i povjerljivi. Bitno mi je da imamo dovoljno vremena za razgovor u kojem možemo proći kroz sve ono što doživljavaš i u kojem možeš podijeliti sve misli i osjećaje koji ti se javljaju. Voljela bih te ohrabriti da nam se javiš pozivom na besplatan broj 116 111, radnim danom od 9 do 20 sati ili da nam se javiš putem chata čiju poveznicu možeš pronaći na sljedećem linku - https://api.whatsapp.com/send/?ph...p;type=phone_number&app_absent=0 . Pitam se kako ti ovo zvuči.
Za kraj, još jednom bih te htjela pohvaliti što si nam se javila i time pokazala koliko si hrabra i odlučna u traženju pomoći za sebe. Isto tako, želim ti još jednom reći kako ne moraš i ne bi trebala kroz sve ovo prolaziti sama. Htjela bih ti naglasiti da tvoj život vrijedi i da zaslužuješ dobiti podršku, razumijevanje i osjećati se sigurno. Voljela bih čuti kako ti se čini sve što sam ti napisala. Hrabri telefon je tu za tebe i voljela bih da nam se ponovno javiš, da čujemo kako si i što misliš o svemu što smo ti napisali. Potičem te da nam se javiš putem chata ili linije čije sam ti kontakte ostavila ranije. Nadam se da se uskoro čujemo!
Puno osnažujućih i toplih pozdrava šalje ti,
tvoj Hrabri telefon
|
