Bipolarni poremećaj

Iako bi se po natpisima u stručnoj i popularnoj literaturi u posljednje vrijeme dalo zaključiti da je metabolički sindrom dijagnoza novijeg datuma, to ne bi bio valjan zaključak. Čak od daleke 1923. godine mnogi znanstvenici uočavaju povezanost hipertenzije, hiperglikemije, hiperlipidemije, debljine ili dijabetesa. Najvažnija poveznica svih navedenih poremećaja je povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti i posljedično povećana smrtnost osoba koje boluju od metaboličkog sindroma.

Riječ relaps znači povratak/pogoršanje bolesti. Iako su kod svakog bolesnika simptomi relapsa različiti, zajedničko im je da se simptomi razvijaju jako brzo – unutar nekoliko dana ili tjedana. Budući da bolesnici ne mogu sami savladati simptome, osobito ako su simptomi opasni i van kontrole potreban je povratak na bolničko liječenje. Ali to se ne mora dogoditi svima, jer relaps se može spriječiti.

Kod distimije su prisutni simptomi depresije koji ne ispunjavaju kriterije za blagi ponavljajući depresivni poremećaj, kako s obzirom na izraženost simptoma tako i s obzirom na njihov broj i trajanje. Bitno obilježje distimičnog poremećaja predstavlja kronično depresivno raspoloženje koje traje veći dio dana u većem broju dana tijekom bar dvije godine.

Ciklotimija je perzistirajuće nestabilno raspoloženje koje uključuje brojne periode blago depresivnog raspoloženja i blage elacije pri čemu nisu ispunjeni kriteriji za blagu depresivnu epizodu prema MKB-10 ili veliku depresivnu epizodu prema DSM-IV.

Antipsihotici, što su se pojavili na tržištu nakon klozapina, a sintetizirani su na temelju opaženog kliničkog učinka i farmakološkog profila djelovanja klozapina, nazivani su različito: "noviji" antipsihotici, "novi antipsihotici", "atipični antipsihotici" i "antipsihotici druge generacije". Naziv antipsihotici druge generacije (ADG) je po svemu sudeći najprikladniji pa se taj naziv uglavnom i prihvaćen kad se govori o ovoj heterogenoj skupini lijekova što se klinički koriste za gotovo iste indikacije. Razlozi za takav stav leže u činjenicama da je kao prvo upitno, da li je razlikovanje tipičnih i atipičnih antipsihotika znanstveno opravdano. Nadalje, ni svi ovi lijekovi nisu više novi (ili noviji), niti farmakološki ili klinički identični, već imaju različite farmakološke i kliničke učinke. Međutim, ostaje činjenica da su svi oni pripadnici druge, pa i drugačije, generacije antipsihotičkih lijekova.

Iako se psihijatrija kao naučna disciplina počinje razvijati tek krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, postoje brojni podaci, da neke psihičke bolesti postoje koliko i čovjek. I sama psihička bolest kao i psihijatrija u stalnoj je interakciji s društvom, s čovjekom, koji nije bolestan, s obitelji i sa širom i užom zajednicom. Zanimljivo je ukazati na niz činjenica, koje tijekom povijesti u toj interakciji pokazuje psihijatrija u odnosu na društvo, a i društvo na psihijatriju.