Nastanak Parkinsonove bolesti usko je povezan s nedostatkom dopamina, tj. propadanjem dopaminergičkih neurona u dijelu mozga koji se naziva "crna tvar" (supstantia nigra), a zadužen je za kontrolu voljnih pokreta.
Točni uzroci propadanja ovih neurona još ni danas nisu poznati, kao niti faktori rizika. Smatra se mogućim da je sam proces starenja povezan s razvojem bolesti, no obzirom na činjenicu da se Parkinsonova bolest može javiti i u mlađoj životnoj dobi, očito da starenje nije i jedini faktor rizika.
Smatra se da bolesnici koji su po svojoj osobnosti uredne i disciplinirane osobe, sramežljivi i ponekad depresivni, zatvoreni i sitničavi, imaju veći rizik razvoja Parkinsonove bolesti. Takvi bolesnici najčešće ne konzumiraju alkohol i cigarete, a čini se da bi pušenje moglo imati protektivan učinak na razvoj Parkinsonove bolesti. No, još uvijek nije poznato jesu li ovakve osobine ponašanja izvorni faktor rizika za razvoj ove bolesti ili rani znak nedostatka dopamina.
Postoje i faktori okoliša koji mogu utjecati na razvoj Parkinsonove bolesti. Ti faktori uključuju herbicide, pesticide, teške metale (uključujući mangan) te konzumaciju bunarske vode jer je uočeno da se Parkinsonova bolest javlja češće u ruralnim nego u gradskim sredinama.
Iako hereditarno uzrokovana Parkinsonova bolest zahvaća tek manji broj bolesnika, uža rodbina ima 17% izgleda da će oboljeti od Parkinsonove bolesti za vrijeme svog života, ukoliko u obitelji postoji osoba oboljela od Parkinsonove bolesti.
Osobe s Parkinsonovom bolešću mogle bi pronaći olakšanje zahvaljujući novoj tehnici duboke stimulacije mozga koja ne zahtijeva operaciju, pokazuje nova studija. Jedan od najučinkovitijih tretmana za uznapredovalu Parkinsonovu bolest uključuje operaciju implantacije elektroda u mozak, koje isporučuju električne impulse za stimulaciju moždanih regija. No, znanstvenici su sada razvili tehniku koja bi mogla primijeniti istu stimulaciju izvan lubanje, bez potrebe za operacijom mozga.
07.05.2026. 11:3307.05.2026. 11:20
| Research | Mr. sc. Dean Delić, dr. med.
Desetljećima su se antimikrobni peptidi (AMP) i peptidi koji stvaraju amiloid proučavali u uglavnom odvojenim kontekstima. AMP-ovi su se prvenstveno smatrali urođenim imunološkim efektorima koji pomažu domaćinu u kontroli mikrobne invazije, dok je agregacija amiloida češće bila povezana s poremećajima poput Alzheimerove bolesti (Aβ), Parkinsonove bolesti (α-sinuklein), dijabetesa tipa 2 (hIAPP) i sistemske amiloidoze. Ipak, sve veći broj dokaza dovodi u pitanje ovo jasno odvajanje.
