Djeca koja jedu više voća imaju manje trbušne masti


Djeca koja jedu više voća imaju manje trbušne masti

Nova studija provedena u SAD-u na više od 1.700 djece otkriva da je veći unos voća povezan s manjim opsegom struka, što naglašava ulogu voća u borbi protiv pretilosti u djece.

Pretilost i prekomjerna tjelesna težina značajne su krize javnog zdravstva u SAD-u. Zajedno pogađaju više od 40% djece u SAD-u. Prevalencija ovih kroničnih metaboličkih stanja povećala se u SAD-u gotovo pet puta među djecom i adolescentima u posljednjih 50 godina.

I pretilost i prekomjerna težina potencijalno povećavaju rizik od drugih zdravstvenih stanja, uključujući inzulinsku rezistenciju, visoki kolesterol, visoki krvni tlak, dijabetes tipa 2, kardiovaskularne bolesti, depresiju i anksioznost.

Inače, mjere, poput opsega struka, mogu biti točnije za otkrivanje viška tjelesne masti i zdravstvenih rizika povezanih s pretilošću. U tom kontekstu, dokazi ukazuju na to da su abdominalna masnoća i prekomjerno nakupljanje masti u abdomenu ključni prediktori rizika od kardiometaboličkih bolesti.

Prema rezultatima studije, djeca s najvećim unosom voća primaju značajno veće količine dijetalnih vlakana, ugljikohidrata i šećera te značajno manje količine zasićenih masti od onih koji u potpunosti izbjegavaju voće. Uočene koristi mogu se objasniti niskom energetskom gustoćom većine voća zbog visokog udjela vode, vlakana i niskog udjela masti. Veliki broj studija pokazao je da su prehrambeni obrasci koji se prvenstveno usredotočuju na konzumiranje velikih količina hrane niske energetske gustoće, poput voća, učinkoviti za kontrolu tjelesne težine.

Sadržaj dijetalnih vlakana još je jedan čimbenik koji može pomoći u posredovanju obrnute povezanosti između unosa voća i abdominalne pretilosti. Postojeći dokazi upućuju na to da voće bogato dijetalnim vlaknima može smanjiti debljanje vršeći blagotvorne učinke na crijevnu mikrobiotu.

Nadalje, velike količine vitamina, antioksidansa, flavonoida i fitokemikalija prisutnih u voću mogu pomoći u smanjenju upale, povećanju osjetljivosti na inzulin, regulaciji hormona gladi (leptina i grelina) i poboljšanju kontrole tjelesne težine.

Izvor:
Frontiers in Nutrition