Želudac je najširi dio probavne cijevi koji služi za spremište i probavu hrane. Veći dio želuca je gotovo okomito smješten u lijevom podrebarju, te seže i u epigastričko područje. Želudac žena je više izduljen i smješten je okomitije nego u muškaraca.
U želucu se zalogaji slažu u slojevima, želučanim sekretom se kemijski razgrađuju na jednostavnije spojeve i pretvaraju u kašu koja nastaje i gomila se bez istezanja stijenke. Želučani sadržaj potom dolazi distalno u donji dio želuca, a odatle se u porcijama prazni u dvanaesnik (duodenum).
Peptički ulkus (vrijed) ogoljeli je dio sluznice gastrointestinalnog trakta, osobito u želucu (želučani vrijed) ili na prvih nekoliko centimetara dvanaesnika (duodenalni vrijed), koji prodire u mišićni sloj sluznice (muskularis mukoze). No peptički ulkus može se naći i u jednjaku, proksimalnom dijelu jejunuma te u području Meckelova divertikula.
Vrijedovi mogu biti veličine od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara. Razlikuju se od erozija po dubini prodiranja; erozije su više površinske i ne uključuju muskularis mukoze.
Ulceracije mogu nastati u svakoj životnoj dobi, uključujući dojenačku dob i djetinjstvo, ali su najčešći u srednjim godinama.
Peptički ulkus nastaje zbog narušene ravnoteže između agresivnih čimbenika (želučana kiselina, pepsin i dr.) i obrambenih mehanizama sluznice (mukus, bikarbonati, mikrocirkulacija, prostaglandini i dr.).
Najčešći simptom peptičnog ulkusa je abdominalna bol, lokalizirana u epigastriju.
Zadnja izmjena: 23.08.2019.
Promjena godišnjeg doba, odnosno dolazak proljeća može potaknuti određene hormonalne aktivnosti i aktivnosti živčanih putova koje ubrzavaju lučenje kiseline u želucu, a ona je glavni problem upravo gastritisa i gastroezofagealnog refluksa (GERB).
Istraživanje koje su proveli australski znanstvenici s University of Queensland potvrdilo je vezu između depresije i peptičkog ulkusa. Identificirano je osam genetskih varijacija povezanih s rizikom od razvoja peptičkih ulkusa.
