Ranija dijagnoza ADHD-a čimbenik rizika za depresiju


Ranija dijagnoza ADHD-a čimbenik rizika za depresiju

Nova studija koja je pratila 14 godina 123 djece kojoj je u dobi od 4 do 6 godina dijagnosticiran poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) pokazala je da su takva djeca u adolescentnoj dobi izložena većem riziku od depresije i suicida (samoubojstvo).

Naime pokazalo se da je 18 posto djece iz studije bilo 10 puta depresivnije u adolescentnoj dobi nego njihovi vršnjaci koji nemaju poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD).

Isto tako pokazalo se da je oko 5 posto djece kojima je ADHD dijagnosticiran u dobi od 4 do 6 godina razmišljalo o samoubojstvu barem jednom, a vjerojatnost da pokušaju izvršiti samoubojstvo bila je dva puta veća nego kod druge djece.

Stoga znanstvenici upozoravaju da je ova studija još jedan prilično snažan dokaz da roditelji ne bi trebali zanemariti ADHD koji je dijagnosticiran njihovoj djeci u ranom djetinjstvu.

Poremećaji pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) obuhvaćaju ponašanja u kojem dominira nepažnja i/ili hiperaktivnost, javljaju se prije sedme godine života i u najvećem dijelu ostaju karakteristika ponašanja čitav život sa razlikama u kliničkoj slici u zavisnosti od dobi.

Osnovne karakteristike ponašanja su neslušanje, nepažnja, neorganiziranost, nedovršavanje započetih aktivnosti uz izrazitu ometenost vanjskim podražajima. Nemir se manifestira u svim situacijama te je takvim osobama onemogućena aktivnost koja zahtjeva mir, tišinu, strukturiranost.

Djeca ometaju okolinu, nemaju trajnih prijatelja i često su izložena neadekvatnim postupcima okoline te postaju žrtve različitih oblika nasilja. Poremećaj je trajni ometajući faktor u socijalno, akademskom i radnom funkcioniranju

Prevalencija ADHD-a kod djece školske dobi iznosi od 3 do 5 posto.

Depresija je psihijatrijski poremećaj koji se svrstava u skupinu poremećaja raspoloženja. To je onaj dio poremećaja u kojemu je raspoloženje patološki sniženo zbog čega u bolesne osobe nastupa niz promjena u izgledu, ponašanju, razmišljanju, doživljavanju okolnog svijeta i same sebe.

Samoubojstvo je autoagresivni čin, sa fatalnim ishodom, pri čemu je težnja za usmrćenjem bila očigledna okolini. Kod parasuicida ili tentamena (pokušaja), takva težnja postoji, očigledna je, ali nije dovršena.

Motivi za suicid su svjesni i nesvjesni, a ako nisu uzrokovani psihičkim poremećajem, mogu se pokušati objasniti kao autonomna odluka osobe, koja više ne želi živjeti pod uvjetima koji su u apsolutnom neskladu sa njenim sustavom vrijednosti ili nemogućnosti prihvaćanja nepodnošljive situacije. To je čin u kojem se težnja za smrću, isprepliće sa pozivom za pomoć, za životom, upućeno okolini suicidne osobe.

Izvor:
Archives of General Psychiatry

Najnovije sa foruma: