Zločin iz strasti

Proteklih godina svjedoci smo sve većeg broja slučajeva "zločina iz strasti" te smo stoga o toj temi odlučili porazgovarati sa uglednim hrvatskim forenzičarom, prim. dr. sc. Miroslavom Goretom iz Centra za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Tko su najčešći izvršioci "zločina iz strasti"? Jesu li oni duševni bolesnici? Što se dešava u glavi osobe koja je odlučila počiniti "zločin iz strasti"?

Počinitelji "zločina iz strasti" u pravilu nisu duševni bolesnici u užem smislu tog pojma već su to osobe s poremećajima ličnosti (narcističnim, paranoidnim, disocijalnim, graničnim i sl.) koji su nerijetko kombinirani sa zlouporabom alkohola ili već razvijenom ovisnošću o alkoholu.

Te osobe svoje partnere ne doživljavaju kao ravnopravne subjekte već ih tretiraju kao posjed, vlasništvo, objekt kojim osiguravaju osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Često pokazuju manji ili veći stupanj ljubomore koja se također temelji na osjećaju nesigurnosti karakteriziranom stalnom potrebom za kontrolom i provjeravanjem partnerove vjernosti.

Kada se partner, buduća žrtva, konačno odluči na prekid veze, to doživljaju kao tešku narcističku povredu, kao osobni poraz koji nikako ne mogu prihvatiti, pa na tu situaciju reagiraju oslobađanjem masivne kažnjavajuće agresije usmjerene prema partneru kojega gube, a nerijetko i prema vlastitoj osobi što rezultira pokušajem samoubojstva ili "uspješnim" dovršenjem tog čina.

Uz intenzivno afektivno uzbuđenje počiniteljevo ponašanje i reagiranje u deliktnoj situaciju vrlo često određuje i stanje aktualne alkoholiziranosti. U vezi s alkoholom značajno je napomenuti da je simptom ljubomore i inače čest kod alkoholičara i da u uznapredovalim slučajevima takve ovisnosti može poprimiti patološke dimenzije koje i bez aktualne konfliktne situacije mogu dovesti do ubojstva ili nasilnog delikta nekog drugog tipa.

U forenzično-psihijatrijskoj procjeni počinitelji takvih delikata se zbog ozbiljnih poremećaja ličnosti kombiniranih s intenzivnim afektivnim reagiranjem i eventualnom alkoholnom intoksikacijom češće oglašavaju smanjeno ubrojivim što znači da su u pravilu kazneno odgovorni, ali da im sud može izreći blažu kaznu uvažavajući spomenutu ocjenu o smanjenoj ubrojivosti. Ako se radi o djelu koje je počinjeno pod odlučujućim utjecajem ovisnosti o alkoholu, tada se preporučuje i izricanje mjere sigurnosti obveznog liječenja od alkoholizma. Takvo se liječenje osim prema odredbama Kaznenog zakona RH može odrediti (kada se ne radi o "zločinima" već je djelo na razini prekršaja) i prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji.

Prema kome je više usmjerena agresija kod zločina iz strasti, partneru/ici ili ljubavniku/ici ili prema oboje jednako, o čemu to ovisi?

Agresivni porivi primarno su usmjereni na "nevjernog" partnera što rezultira i statistički znatno učestalijim pojavljivanjem tog partnera u ulozi žrtve. Tome je glavni razlog znatno veći afektivni angažman prema tom partneru - i onaj koji je karakteriziran "ljubavlju" i onaj koji je karakteriziran "mržnjom" - te realna blizina u partnerskom odnosu bilo kog tipa. Ta je blizina i jedan od glavnih čimbenika za učestale konflikte koji se s vremenom intenziviraju dok na koncu ne rezultiraju i počinjenjem kaznenog djela. Položaj ljubavnika ili ljubavnice postaje rizičan tek kad on/a bude, točno ili pogrešno, identificiran, ta kada se i sam/a uključi u dinamiku agresivnih odnosa među primarnim partnerima. Tada se konfliktna situacija nerijetko razrješava čak i dvostrukim ubojstvom nakon kojega slijedi i samoubojstvo.

Može li se "zločin iz strasti" predvidjeti i izbjegnuti?

Naknadna forenzično-psihijatrijska eksploracija takvih slučajeva učestalo pokazuje kako su se neke tragedije tog tipa mogle naslutit znatno prije nego što su se realno dogodile. Tu prvenstveno mislim na nasilna ponašanja počinitelja koja najprije imaju karakter psihičkog i fizičkog zlostavljanja, zatim prerastu i u teže delikte s fizičkim ozljeđivanjem, dok konačno ne rezultiraju najtežim kaznenim djelom – ubojstvom "iz strasti". Pravovremene intervencije mjerodavnih službi (socijalnih, policijskih, zdravstvenih i dr.) sigurno bi u jednom dijelu tih slučajeva mogle prevenirati prethodno spomenute najtragičnije ishode.

Postoje li mjere samopomoći kojima bi se ublažila reakcija osobe koja otkrije da ju partner/ica vara?

Mjere samopomoći imaju svoja ograničenja koja prvenstveno proizlaze iz nekritičkog postavljanja "prevarenog" partnera koji najčešće nije spreman prihvatiti svoj dio odgovornosti za neuspješnu vezu već svu krivnju prebacuje na "nevjernog" partnera. Kod osoba koje imaju barem djelomičan uvid u stvarne razloge neuspješne veze i u svoj doprinos u njihovom nastanku biti će najbolje pravovremeno zatražiti stručnu pomoć kod kvalificiranih "partnerskih" savjetnika i/ili terapeuta. Takva se pomoć može potražiti i u danas već prebogatoj literaturi o svim oblicima psihološke pomoći (za bilo koji životni problem), no takvo je rješenje obećavajuće samo za zrelije osobe kod kojih je proces eskalacije ljubomore i agresije tek na početku. "Teži" slučajevi u pravilu će trebati profesionalnu pomoć.

Razgovor vodio:
Mr. sc. Dean Delić, dr. med.