Ponukana vašim odgovorom htjeldoh vam zahvaliti i odgovoriti na neka pitanja koja sam sama sebi isto tako postavila.
Kako je dijete reagiralo na dvojku?nikako,da nisam vidjela ocjenu u ednevniku,mislim da mi ne bih ni rekla.
Kad sam ju pitala kako to da je dobila dvojku,rekla je da ne zna.Samo moje ponašanje (nervoza-živci-na kraju deranje)tog dana mislim da je u njoj nešto preokrenulo,jer se dijete počelo tako ponašati da plače kad god ju učiteljica nešto pita(o tome me danas obavijestila).
Ja sam u dubini svoje duše uvjerena ustvari da je to moja greška,moja ocjena,moja koncentracija koja je loša.
Kad sam bila manja ,težila sam ka perfekcionizmu,kako sam i sama odgajana,te je samim tim potican revolt u mojoj glavi.
Za moje dijete su svi imali riječi hvale i JA sam bila uvjerena da će ona biti najbolja.
JA sam ta koja je očekivala puno ,a dobila malo,JA sam ta koja se uspjela naživcirati do te mjere da me se sad vlastito dijete boji.Naznaka na ovo JA je isključivo zato što sam u trenutku kad sam joj po stoti put pokušala objasniti matematiku a dijete nije znalo odgovor ,ja sam ju pogledala i samo jedno pitanje mi je bilo u glavi."dobro kaj je sa tobom"
Malo će njih priznat,ali zabrineš se,jer si pomisliš jel moje dijete priglupo i tko je tome kriv.
Prespavala sam tu noć plačući,kao i naredna dva dana.
Skupila misli i shvatila da sam ja ta koja je riječima poput "moraš dobit peticu" djetetu već postavila takoreć ultimatum koji ju je nakon dobivene loše ocjene bacio unatrag,jer sam ja kao što rekoh bila ljuta i živčana.
Nakon toga sam sjela sa njom ,isplakala se i ispričala se što sam bila bezobrazna prema njoj.Dijete me tješilo i reklo"nema veze mama"
I te riječi bole,samim tim što je taj mali mozak bio u stanju zaboraviti sve samo da je njena mama dobro i da ju voli.
Slijedeći dan rekla sam mužu,kao i učiteljicama u školi,nema smisla da se živciram,da sam ljuta ili bilo što,dijete vidi i osjeti,postaje još više nesigurno.
Samom tomm nesigurnošću došlo je do toga da ona više nije sigurna sama u sebe te zato plače.
Boji se neuspjeha,boji se da će zakasnit u školu,boji se djevojčice iz razreda koja sustavno tlači sve oko sebe i na kraju boji se mame.
Na kraju svega rekla sam joj,to je škola i to je obaveza,kad ti je teško traži pomoć,pitaj,nemoj se sramiti ili plakati.
A"a što ako dobijem dva"?
Dobij,znam da si se trudila,drugi put ćeš se više potruditi pa ćeš dobit 3 pa 4 ...
Nije vojni kamp,škola je,prvi razred,idi i zabavi se.
Shvaćam da sam JA ta koja je izazvala nesigurnost,shvaćam da joj je to veliki stres i briga,a ja sam mislila ma to je prvi razred sve će to bit ok.
Isto tako shvaćam da sam bila onaj tip roditelja koji je kao što rekoh potajice težio perfekcionizmu,htio sve naj najbolje za svoje dijete i na kraju mu se to sve odbilo u glavu.
Sad sam na knjizi "Danski odgoj djece" ,roditeljstvo koliko je vesela i sretna stvar isto tako je i dugotrajan i mukotrpan proces kako bi ustvari dijete naučio živjeti.Ne po onome kako drugi žele i kako želi roditelj,nego kako dijete želi jer si ga za to stvorio.Mi smo tu da dajemo smjernice,pomoć i utjehu.
Razgovaramo,pitam ,ne pretjerujem.
Dosla je iz skole danas sa četvorkom i tako ushićeno to rekla da sam ja iznutra bila presretna jer je ona sama zadovoljna.
I neka je,jer ima pravo na to.
A što se tiče plača i samopouzdanja,dan po dan.okolina,aktivnosti,ma sve utječe na to,trudit ćemo se i ja i muž da joj objasnimo stvari i naučimo kako da bude samouvjerna i bez straha da kroči kroz život.
Hvala vam od srca!
