Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 169

Broj poruka: 637

linija za djecu Savjetodavna,

Savjetodavna linija za djecu

116 111
Zagreb, Đorđićeva 26

PSIHIČKO ZLOSTAVLJANJE

Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

bi

16.11.2007. 21:25

Zovem se Barbara. Imam 15 godina. Moj otac me psihički zlostavlja, a to se najviše izražava u posljednih par mjeseci, iako je sve počelo kako sam krenula još u osnovnu školu ...
Naime, moj otac je prilično abmiciozna osoba i kao učenik osnovne škole, a i srednje, prolazio je sa solidnom trojkom. Uvijek je mislio da može više, ali njegova obitelj je bila siromašna i velika (8 djece).
Baka nije radila, pa su on, njegova brača i sestre obavljali sve poslove u kući, ali i brinuli se za domaće životinje. Nije imao mogućnosti za bolji uspjeh u školi.
Cijelu osnovnu sam prolazila sa prosjekom 5,0 i to u teškim mukama. Nikad mi nisu išli fiizka kemija i matematika, a povijest me jednostavno nije zanimala ...
Za svaku četvorku koju sam dobijala on bi na mene vikao, derao se i kažnjavao (uzeo mobitel zabranio računalo i sl.)
To se događalo za svaku četvorku, a zamislite onda što je radio kad bih dobila trjku ili dvojku ...(što je bilo rjeđe).
Naime, to je bila osnovna škola i nije se moralo nešto pretjerano učiti za dobre ocjene.
Sad sam 1.b razred jezićne Gimnazije. Prilično je teško, a tim više što nemam puno predznanja iz pojedinih predmeta iz Osnovne škole.
Zaredala sam lošijih ocjena i polugodište bih trebala proći za četvorkom, ne peticom.
Kad sam ocu rekla kakve su moje ocjene i s kojim prosjekom ću proći kao da su vrazi ušli u njega.
Vikao je, derao se da ga moglo čuti po cijeloj zgradi, vrijeđao me i nazivao: "Kurvom, gadurom glupom i lijenom ..."
Rekao je da nema više kćeri, i čim napunim 18godina da me ne mora više trpiti, i da nema nikakve veze sa mnom i da mu se više ne obraćam jer za njega ne postojim".
Bacio je papir sa mojim ocjenama u dnevnu sobu i psovao (neću navoditi što).
Tako je otkad sam išla još i u osnovnu školu....a sad sam srednja škola, ipak sam malo starija, i sve me više boli ...
Već sam dosta puta razmišljala da si oduzmem život ili makar samo naudim da budem u bolnici jer ne želim biti kod kuće ...

averel

23.11.2007. 12:40

Draga Barbara, jako me rastuzilo tvoje pismo, jer iako znam da se djeci svasta dogadja, ne mogu vjerovati da ima takvih roditelja kakav je tvoj otac. Htjela bih ti samo reci da budes hrabra, i ne uzimas si previse srcu to sto ti on govori. Ili nije svjestan sto ti cini, jer uopce ne razmislja o tvojim osjecajima, a onda mu pokusaj oprostiti. Postoje ljudi koji su duboko nesretni i nezadovoljni samim sobom, a zbog toga muce svoje najblize. Mozda to ipak radi svjesno, ali onda nije vrijedan tvoje ljubavi, tvojeg postovanja, niti tvojih suza.
Nekad je psihicko mucenje gore od fizickog, zato kad ti je tesko, nazovi hrabri telefon (0800-0800) ili se pozali nekome u koga imas povjerenja. I nemoj misliti da si zasluzila bilo sto od onog sto ti tata govori. Nitko takve stvari ne zasluzuje. Vec si gotovo odrasla, ako mozes izdrzi tu torturu jer nece jos dugo trajati, a ako ti je vec stvarno previse, nemoj cekati da postane jos gore. Nemoj razmisljati da naudis sama, sebi; to je najgore sto mozes napraviti jer imas samo jedan zivot u kojem za neku godinu, kad zavrsis skolu, mozes uzivati, a mozda i ostvariti svoje snove. Potrazi pomoc, jer nazalost nisi jedina koja trpi takvu torturu, i ima ljudi koji ce ti pomoci.

03.01.2008. 16:20

Draga Barbara,

Drago mi je što si se obratila Hrabrom telefonu za pomoć. Rastužio me je tvoj e-mail i zbilja vjerujem da ti nije lako doživljavati i slušati takve uvrede od strane svog oca.
Roditelji ponekad pretjeruju u očekivanjima od svoje djece. Vjerujem da je u tvojoj situaciji to još potencirano tatinom ambicioznošću te njegovim neispunjenim snovima. Ponekad se dogodi da roditelji onda te svoje neispunjene snove prenose na svoju djecu te uspjehe i neuspjehe djece doživljavaju preburno i preosobno. Naravno da tada osjećaš kao da ti je „slomljeno srce“. Kažeš da ti pada na pamet da si oduzmeš život... Vjerujem da ti je teško i da proživljavaš teške trenutke. Od roditelja očekujemo podršku i ljubav, a nikako uvrede poput „kurvo“ i „gaduro“. Ali oduzimanje života i fizičko ozljeđivanje sebe samog nije dobro rješenje.
Vjerujem da je teže gradivo u srednjoj školi i da nije lako prolaziti sa peticom. Postoje predmeti koje ćeš lakše savladavati a neke malo teže, naravno. Bitno je da se trudiš dati maksimum od sebe.
U tvom e-mailu nisam nigdje vidjela da spominješ mamu. Da li i mama živi sa vama? Voljela bih više znati o njenom ponašanju i stavu u vezi tatinih dugogodišnjih reakcija na tvoj školski uspjeh. Mama je dužna zaštititi te od takvih tatinih reakcija.
Imaš li braće ili sestara? Kako se tata ponaša prema njima?
Bilo bi u redu da razgovaraš sa nekom odraslom i odgovornom osobom o svojim iskustvima s tatom. Možda u školi sa nekim? Psiholog, pedagog, razrednik... Mislim da bi bilo dobro da razgovaraš sa psihologom o svojim osjećajima i razmišljanjima! Možeš se obratiti i nekome u obitelji, susjedi, roditeljima od prijateljice... Vrlo je bitno da to ne zadržavaš samo za sebe već da potražiš pomoć. To što si mi navela zbilja jest psihičko zlostavljanje i potrebno ga je zaustaviti. Tvoj tata mora promijeniti svoje ponašanje prema tebi, a za to mu je potrebna pomoć psihologa. Pretpostavljam da on neće htjeti svojevoljno otići kod psihologa, ali ako se obavijesti socijalna služba o tome, oni će ga prisiliti. Možeš nazvati našu savjetodavnu liniju na broj 0800-0800 te ostaviti nam potrebne podatke da mi obavijestimo Centar za socijalnu skrb. Prijava može biti poslana anonimno, tako da tvoj tata ne zna da si ga prijavila. . Linija je otvorena radnim danom od 9-18 sati, besplatna je i anonimna.
Želim ti sreću!!!!
Tvoj
Hrabri telefon

korisnickoime666

20.11.2013. 03:05

Imam 22godine. Moj tata je psihicki bolesnik od 1993.godine. na psihijatriji je zavrsio jer je pokusao pistoljem ubiti mamu, nakon cega je planirao ubiti i sebe, ali Je slucajno naisao susjed i sprijecio ga je. Mama je bila nezaposlena i bez ikoga ko bi joj pomogao.odlucila je, kako ona tvrdi, ostati sa tatom jer se bojala da cemo ja i brat zavrsiti u domu. Tata se kad je izasao iz bolnice vratio na posao no svega se bojao -visine, ljudi, zebre, da ce pasti dok hoda i sl. Mamu je nekako uveo u taj ludi krug i na kraju se to svelo na to da svi moramo paziti sto cemo reci ili napraviti da se tata ne bi osjecao lose. Svaki je dan panicno ponavljao kako ce ostati bez posla i da cemo pasti da prosjacki stap I kako svi ovisimo o njegovom klimavom zdravlju. Meni se to kao djetetu cinilo jako strasnim, cak sam ga i zalila, mislila sam da je njegov zivot nepodnosljivo tezak i da se jako zrtvuje za nas. No pravi problem je nastao kada sam se nakon duzeg izbivanja zbog odlaska na faks vratila kuci, pogledala tatu drugim ocima i usporedila ga sa drugim ocevima. Problem je sljedeci - mama je stalno ponavljala da je tata bolestan i da ga bez obzira na to trebamo voljeti, da je on dobar i brine se za nas(a zapravo se brinuo samo za sebe, nama se nikad nije bavio, sve je obavljala mama). Medjutim, ja ga ne mogu voljeti, jer kad ga pogledam vracaju mi se slike straha i svih drama koje nam je priustio u djetinjstvu. Vidim samo monstruma koji mi se gadi, pa se nakon toga osjecam lose. Taj konflikt je sad stalno prisutan u mojoj glavi I ne znam kako da ga rijesim. Osjecam se kako da sam izgubila identitet jer sam prije voljela tatu i vjerovala u to sto mi je mama govorila. Mozete li mi preporuciti neku knjigu o psihickim bolesnicima, da shvatim kako on funkcionira ili nesto sto mislite da bi mi pomoglo? Mama je sada sama u kuci s njim, a njemu se unazad par mjeseci otkad je ostao bez posla stanje jako pogorsalo pa me stah da ce opet nesto mami pokusat napraviti. Ne znam moze li to s obzirom da pije 20mg normabela (i ne znam sto jos)?

Savjetodavna linija za djecu

27.11.2013. 20:25

Draga korisničkoime666,

hvala ti što si nam se javila i poklonila nam svoje povjerenje. Vjerujem da nije bilo lako ispisati ove retke svojih najintimnijih razmišljanja i osjećaja. Žao mi je što si se našla u ovakvoj životnoj situaciji. Kažeš da tvoj otac boluje od jednog psihičkog poremećaja gotovo cijeli tvoj život i da je čak jednom prilikom pokušao ubiti tvoju majku i sebe. To je zaista strašan događaj i ne mogu ni zamisliti kako je to proživjeti takvo iskustvo. Osim toga, čujem da je tvoje djetinjstvo prošlo u strahu od toga da nešto ne napraviš i tako pogoršaš očevo stanje. Vjerujem da je taj osjećaj vrlo iscrpljujući za svaku osobu, a posebno dijete koje ne može i ne mora razumjeti što odrasli čine, kako razmišljaju i kako se osjećaju. Kažeš i da te odmak od tvoje obitelji zbog fakultetskog školovanja doveo do toga da više ne osjećaš žaljenje, ljubav i suosjećanje prema ocu, ali i da se brineš da bi opet nešto mogao napraviti majci.

Voljela bih napisati da imam dojam da ovaj odgovor pišem jednoj zreloj mladoj djevojci koja je prvenstveno hrabra i samosvjesna. Iz svega što si nam napisala vidim i da ti je teško i da imaš grižnju savjesti. Prošla si kroz mnogo toga u svom mladom životu i to vrlo hrabro i ustrajno. Svakom djetetu je potrebna sigurnost i stabilnost dok odrasta, a čini mi se da ti je toga nedostajalo u tvojoj okolini. Roditelji su odgovorni za svoju djecu i njihovu dobrobit i zaštitu. To je velika i važna odgovornost, a neki roditelji je nažalost ne ispunjavaju. Djeca bi trebala rasti u bezuvjetnoj ljubavi, povjerenju i mogućnosti da budu u centru pozornosti svojih roditelja. Svako odstupanje od ovih značajki odrastanja može utjecati na djecu i ostaviti dugoročne posljedice, bez obzira što je uzrok tih odstupanja. Po ovome što si mi opisala, čini mi se da tvoj otac ima psihičke smetnje iz anksioznog spektra poremećaja (što može, ali i ne mora biti istina) i vjerujem da su ga njegovi psihički problemi u velikoj mjeri okupirali cijelo tvoje odrastanje. Sasvim mi je prirodno da zbog toga osjećaš ljutnju, bijes, gađenje, otpor, bespomoćnost i strah koje iščitavam iz tvojih redaka. Ti imaš pravo na sve te emocije. Vjerujem da je bilo teško odrastati u tim turbulentnim i nejasnim uvjetima, kao i da ti je teško sada kada pogledaš unazad. Ono što ipak vidim je da se ti hrabro i strpljivo nosiš sa svojim životom i preuzimaš ga u svoje ruke i čestitam ti na tome. Mislim da je velika stvar zagledati se u sebe, razmišljati o svojoj prošlosti i njenim utjecajima na sadašnjost i budućnost, brinuti za sebe, ali i za svoje roditelje.

Čini mi se da osjećaš krivnju zbog toga što sada imaš drugačiji pogled na tatino ponašanje nego što si ga imala prije i koje sada u tebi izaziva neugodne emocije. Vjerujem da se s jedne strane osjećaš kao da izdaješ svoje roditelje, ali važno mi je da ti kažem da ti nisi kriva zbog načina na koji se osjećaš. Situacije koje proživimo jednostavno ostavljaju traga na nama i izazivaju određene osjećaje. Prirodno je imati potrebu, posebice kao dijete, svoje roditelje „uzvisiti“, često i opravdati njihove postupke jer ipak su to naši roditelji koji bi nam u prvome redu trebali pružati samo ljubav i koji su nam uzori. Vjerujem da saznanje da stvari ipak nisu kakve su se činile može biti uznemirujuće za osobu bilo koje dobi, posebice kada se mišljenje koje smo imali godinama o ljudima koji su nam bliski počinje drastično mijenjati. Činjenica jest da psihički poremećaji nisu stvar izbora, jednako kao što čovjek ne bira da dobije dijabetes. Osobe koje proživljavaju takve psihičke teškoće generalno osjećaju određeni stupanj osobne patnje i u određenoj su mjeri onemogućeni u normalnom svakodnevnom funkcioniranju. Ne poznajem tvog oca i nemam dovoljno informacija o njegovim psihičkim teškoćama da bih mogla zaključivati o njegovim sposobnostima da bude roditelj. Svejedno bih ti voljela naglasiti da se imaš pravo osjećati kako se god osjećaš i da imaš pravo na to da ti tvoja sjećanja utječu na današnji život i poglede na tatu. Bez obzira na činjenicu da tvoj otac je ili nije mogao utjecati na svoje stanje, ti jesi proživjela teške i stresne situacije zbog njegovog stanja i sasvim je prirodno da ih ne možeš samo tako izbrisati i staviti sa strane. Preporuka kod proživljenih dugotrajnih i teških stresnih situacija može biti razgovor sa psihologom u cilju prorađivanja ovih iskustava i njihove integracije u životna iskustva osobe. Ovo nikako ne znači da si „luda“ ili da imaš neki psihički poremećaj, kako ljudi često misle kad se spomene psiholog. Psiholozi rade s osobama koje imaju različite teškoće u životu koje ponekad nisu u stanju sami uspješno razriješiti. Tu spadaju različite stvari, od treme od javnih nastupa do nošenja s teškim i neugodnim osjećajima zbog različitih događaja. Ako ti se ova ideja čini prikladnom, možeš mi napisati odakle dolaziš pa ti mogu potražiti neki oblik stručne pomoći u tvome ili obližnjemu gradu.
Pitala si me može li tvoj otac fizički napraviti nešto tvojoj majci s obzirom na veću količinu lijekova koje pije. Nažalost, na to pitanje nemam jednoznačan odgovor. Ako se lijekovi piju redovito i u propisanim količinama, trebali bi povoljno djelovati na osobu, ali nažalost ne znam ti reći specifično za tvoga oca. Pretpostavljam da on ima svog psihijatra/icu. Možda možeš i s tom osobom razgovarati o svojim strahovima i dobiti bolji uvid u stanje tvog oca. Kao kći pacijenta, imaš pravo na to da dobiješ više informacija, posebno s obzirom na dugotrajno stanje tvog tate i na moguću ugroženost tvoje majke.

Postavit ću ti i neka pitanja koja me zanimaju u cilju boljeg razumijevanja tvog stanja i situacije. Bit će mi drago ako odgovoriš na neka od njih. Brine me što si napisala da stalno razmišljaš o konfliktu između gađenja prema ocu i krivnje. Stvara li ti to poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju? Primjećuješ li neke poteškoće s koncentracijom i pamćenjem? Imaš li teškoća u učenju i praćenju nastave? Spomenula si da imaš brata, kakav odnos imate? Razgovarate li o ovoj situaciji? Vjerujem da ti je teško pričati o ovome problemu, ali jesi li se povjerila nekome od svojih prijatelja? Istina je da bliski ljudi u našim životima ponekad ne znaju reagirati kad nam je teško, da su možda ponekad skloni umanjivati naš problem, tješiti i govoriti da će sve proći; najčešće jer im je teško što je nama teško. Zato mi je očekivano kada ljudi dugo ne govore o svojim teškim problemima drugim ljudima. Ipak, smatram da je sve lakše kada se podijeli i da upravo povezanost među ljudima može donijeti najljepše stvari u našim životima. Postoje li neke stvari koje radiš u slobodno vrijeme i koje te vesele, u smislu hobija? Kako se opuštaš? Što ti pomaže u stresnim situacijama? Voliš li izlaziti van i družiti se? Nadam se da ti ova pitanja nisu napadna. Ne moraš odgovoriti ni na jedno na koje ne želiš. Njihova poanta je zapravo da te potaknem na razmišljanje o stvarima koje predstavljaju tvoje snage, pozitivnosti iz kojih možeš crpiti pozitivnu energiju i snagu.

Malo elektroničko pismo ponekad krije puno ljudske snage i želje za promjenom i radom na sebi. Čini mi se da je takvo i ovo tvoje i jako mi je drago da si nam se javila i da svjedočim tako velikoj iskrenosti neke osobe prema samoj sebi. Mlada odrasla dob također nosi velike izazove, kao i prethodna adolescencija. Mnogi kažu da je znak ljudske zrelosti spremnost osobe da pogleda svoje roditelje kao i sva druga ljudska bića – s njihovim vrlinama i manama. Ali nitko uz to ne kaže koliko je to ujedno i teško iskustvo, puno velikih osjećaja, od olakšanja zbog konačne iskrenosti prema sebi, do krivnje i srama što navodno izdajemo najbliže osobe. Ne bih rekla da je to izdaja, rekla bih da je to odrastanje i promjena, kao sastavni dio svakog odnosa.

Pitala si nas za preporuku literature koja se tiče psihičkih poremećaja. Takva uistinu postoji i šarolika je. Vjerujem da tebe specifično zanima ona koja se tiče poremećaja od kojega boluje tvoj otac i stoga ti ne mogu pružiti konkretan odgovor jer ne znam o kojemu je poremećaju točno riječ. Ono što mislim da bi ti moglo pomoći u boljem razumijevanju poremećaja, njegovih simptoma, a time i postupaka svojega oca jest direktan razgovor sa nekom stručnom osobom, primjerice psihijatrom svojega oca koji bi ti mogao pružiti najkonkretnije odgovore.

Za kraj bih voljela reći da se nadam da ćeš u ovom odgovoru pronaći neke korisne informacije za sebe. Bit će nam drago da nam se ponovno javiš, bilo s odgovorima na pitanja ili ako poželiš porazgovarati s nekim kad ti bude teško. Hrabri telefon je tu za tebe, bilo opet ovim putem ili na besplatnoj anonimnoj liniji svaki radni dan od 9.00 do 20.00 sati na broju 116 111 ili pak putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.

Želim ti puno sreće i nadam se tvom ponovnom javljanju!

Veliki pozdrav,

Hrabri telefon

korisnickoime666

15.01.2014. 01:00

Misli o proslosti ili nekih nedavnim događajima, o tati i sl.mi se pocinju javljati samo kada prethodno dozivim neki stres. Kad stres prođe ugl. prođu i moje misli. Stoga je moj odgovor na vase pitanje ponekad. Nekad funkcioniram odlicno a nekad teze. Najvise mi smeta sto tesko zaspim navecer iako popodne zaspem bez problema. Na uobicajne stvari se lako koncentriram, ali na ucenje puno teze, iako se jako trudim. Na faksu sam super koncentrirana na predavanja i vjezbe. Opcenito se dobro osjecam kad sam među ljudima, bez obzira poznajem li ih i jesam li u njihovom drustvu ili sama. Puno mi je bolje od kada idem na aerobic. Mogu se opustiti, ali veoma tesko, nekad mi osjecaj opustenosti izaziva anksioznost. Moje je tijelo ‘stalno u stavu pozor'.
Volim se druziti sa prijateljicama ali tesko da bi s njima mogla o tome pricati. Zapravo o tome nikad nisam s nikim razgovarala do prosle godine sa deckom, ali vrlo povrsno. Tesko je njemu to razumijeti. Sa bratom sam u dobrim odnosima, veoma smo povezani, ali ne znam kako bih s njim o tome razgovarala. Dobio je posao na drugom kraju drzave pa mu je sada puno bolje nego kada je bio kod kuce.Primjetila sam da sam ponekad osjetila olaksanje kada bi pricala sa bolesnim ljudima kao i kada sam citala neke postove. Ne znam je li to dobro ili ne. Zanima me postoje li "radionice" u osijeku u kojima bi se mogla druziti sa 'ljudima slicnima meni'.

Tata boluje od BAP-a. Moja razmisljanja o tati mijenjaju se kroz faze (potaknuto stresom). Jedno vrijeme sam ga mrzila, zalila, gadio mi se, pa sam zeljela da nestane, da ga izbrisem kao da nije ni postojao, pa sve odjednom itd. Trenutno uopce ne znam sto mislim o njemu. Kad sam bila kod kuce za blagdane (rijetko idem kuci) bila sam jako,jako nervozna, puno sam plakala, plitko sam disala, trebalo mi je i po tri, cetiri sata da zaspem, nisam uopce imala koncentracije za nista i sl. Zbog toga ne znam bi li trebala cesce ici kuci ili to izbjegavati. Od kada je poceo faks mi je ugl.dobro.

Ici cu kod psihologa, samo mi je problem sto ja o tome jos ne mogu pricati, u smislu da ne mogu o tome govoriti, puno mi je lakse pisati.

Hvala

Savjetodavna linija za djecu

16.01.2014. 16:30

Draga korisničkoime666,

Jako mi je drago što si nam se ponovno javila. Sve što si mi napisala mi je pomoglo da bolje razumijem tvoju situaciju i hvala ti što si to podijelila sa mnom.

Po ovome što si mi napisala, čini mi se da jako puno razmišljaš i pratiš sebe i svoje misli, osjećaje i ponašanje. To mi je jako drago. Na taj način lakše možeš pratiti promjene koje ti se događaju i shvatiti kako one utječu na tebe, te na taj način si i lakše pomoći. Čujem da se tvoje misli, osjećaji i ponašanje prema tati mijenjaju ovisno o vremenu, udaljenosti od tate i stresnim događajima u tvom životu. Moram priznati da me brine tvoj opis ponašanja u situacijama kada si kući, poput plakanja, otežanog disanja, poteškoća spavanja… Ako ti je tako lakše, u redu je smanjiti odlaske kući, ali bih ti voljela napomenuti da to ne znači da će tvoje poteškoće u funkcioniranju nestati. Kako si i sama rekla, one se često pojačaju uslijed drugih stresnih događaja. Zbog toga mislim kako bi bilo važno da potražiš neku stručnu pomoć, ali i da nastaviš raditi stvari koje te vesele i pomažu ti kada ti je teško. Primjerice, bavljenje nekom fizičkom aktivnosti poput aerobika dokazano može pomoći kod preplavljenosti neugodnim osjećajima i stresnim situacijom. Vjerujem da si to i sama primijetila. Osim toga, činjenica da postoje bliski ljudi u tvome životu poput dečka, brata i prijateljica, također može biti odličan način opuštanja i zaštite od štetnog utjecaja teških događaja.

Dojam koji sam dobila iz tvog pisma je da imaš potrebu da te netko razumije i bude tu za tebe. Hrabri telefon ti uvijek stoji na raspolaganju, ali mislim da je uistinu korisno i pohvalno što želiš potražiti pomoć stručnjaka uživo. Ponekad nam je zbog straha ili neugode teško potražiti izravnu pomoć stručnjaka. Vjerujem da nije lako izreći na glas svoje najdublje misli i osjećaje, no težina tih misli i osjećaja može ostaviti posljedice na tvoje funkcioniranje i tako ti još više naštetiti. Ponekad nam i sam razgovor sa stručnjakom može dati veliki osjećaj olakšanja jer znamo da postoji osoba koja je u tom trenutku tu samo za nas. To je tvoja odluka, samo ti imaš pravo na nju, ali i imaš i odgovornost da preuzmeš svoj život u svoje ruke i pobijediš probleme koji ti se javljaju. Ja zaista vjerujem da ti to možeš da ćeš i iz ovog životnog perioda, kao i iz prijašnjih, izaći kao pobjednik.

Pitala si za radionice u Osijeku na kojima bi se mogla družiti s ljudima sa sličnim problemima. Voljela bih te uputiti u Društvo za psihološku pomoć Sunce u Osijeku. Tamo postoji savjetovalište za psihološku pomoć koje radi utorkom i četvrtkom od 17.00 do 19.00 sati. Dolazak u Savjetovalište potrebno je prethodno dogovoriti putem telefona na broj 031 368 888 ili putem e-maila na sunce@os.t-com.hr. Nisam sigurna postoje li radionice u tvome gradu, no mislim da bi na to pitanje odgovor mogla potražiti u navedenom savjetovalištu.

Na kraju želim ti reći da se za dodatne informacije možeš javiti ovime putem, ali i nazvati našu savjetodavnu liniju na besplatan broj 116 111. Linija je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati.

Želim ti puno snage i strpljenja u suočavanju s teškoćama!

Veliki pozdrav,

Tvoj Hrabri telefon

josipa111

27.10.2014. 23:20

Poštovani,
pisat ću ovdje o svom problemu iako ne znam da li je to primjereno mojim godinama (20) pošto vidim da je forum za zanemarenu djecu, pa sad, što se pod time smatra, ali nadam se da će moje pismo biti prihvaćeno..

Ovako, ne znam od kuda bih uopće krenula, početi ću od djetinjstva.. Još dok sam bila mala odnos izmedju mojih roditelja nije bio nimalo dobar (otac je uvijek majku nazivao glupačom, kurvom, idiotkinjom itd.), fizički ju zlostavljao, znao gušiti, tući itd. jako ružne stvari.. No, ona nikada nije otišla od njega, navodno radi nas, svoje djece (mene i moje sestre), što ja smatram ogromnom pogreškom. Većinom su nas odgajali po meni loše, jer su odgajali batinama, što se tiče roditelja, mama je uvijek brinula o nama, uzimala bolovanje, uvijek bila tu za nas, ali isto tako uvijek je bila tu i da nas ošamari, kao i otac. Pretpostavljam da bi mama svoju ljutnju i frustraciju od onoga što trpi u kući prenosila na nas 2, pa je tako i nas tukla, jednako kao što nas je i on.. Nisam bila idealno dijete, priznajem, no što ja znam što je prava stvar i pravo ponašanje dok odrastam? i tako sam za svaki krivi korak dobila najmanje šamar.. Pretrpila sam svašta, slamanje kuhače na svojoj koži, klečanje na koljenima i to da sam morala sama za sebe govoriti da sam smeće, nevaljala glupača, niškorist, razne šamare, razno fizičko i psihičko vrijedjanje.. S takvim načinom odgoja roditelji su u meni stvorili jedan zid prema njima. Tata nikad nije bio emocionalno tu za nas, uvijek samo materijalno, ,mama je bila ali isto tako ja se njoj nikada nisam mogla povjeriti za neki problem, za nešto što me muči, jer svaki puta kada bi, ona bi reagirala potpuno pogrešno i tu sam se ja zatvarala prema njoj.. Kako su se moji roditelji rastali, ja sam živjela s tatom jer tada već neko vrijeme nisam bila u dobrim odnosima s mamom i mislila sam da mi je on bolji izbor, sestra je tada več živjela u svom stanu, odvojena od kuće (s njom se nikada nisam slagala, tj. ona samnom nije, jednostavno živi u svom svijetu i nikada me nije prihvatila, od kada sam se rodila). S mamom neko vrijeme nisam uopće pričala, no nakon nekog vremena sam počela odlaziti kod nje na druženje.. S tatom nikada nisam imala neke dublje razgovore, već samo novce i zapravo sam shvatila da ja tamo nisam sretna, nikada nije niti bio kući.. kada sam jednom bila na njegovom laptopu otkrila sam kako traži druge žene preko internetske stranice, i to mu rekla, na što je on poludio i od tog dana počeo me vrijedjati, gasiti mi TV, telefon, nije pričao samnom, apsolutno ništa, na što bi me jedan dan izbacio iz stana-promijenio mi bravu dok sam ja bila u školi (ja sam imala 16godina), nije mi dao da dodjem ni do donjeg rublja, knjiga, ničega.. U to vrijeme sam se već malo zbližila s mamom kod koje sam se onda i preselila.. Tada smo bile dobre, ali isto tako smo uvijek imale taj zid medju sobom.. No, da predjem na stvar, kako je vrijeme prolazile tako su i tenzije izmedju nas bile sve veće i veće i tako je do dana današnjeg, gdje se ne slažemo skoro pa uopće već sigurno najmanje 2 godine.. a to je krenulo od kada je ona saznala da sam ja spavala sa svojim još uvijek sadašnjim dečkom gdje me je nazvala kurvetinom, razbacala mi robu po sobi i rekla marš van, nećeš se ti kurvat i širit noge dok si u mojem stanu, krenula na mene fizički itd. Inače, redovna sam studentica na jako dobrom fakultetu, uredno rješavam svoje obveze, ne ostavljam nikakve ispite, ne studiram parcijalu itd. zato što znam da moram, a i da se bilo što desi- ne bi se niti smjelo desiti jer mi je ona rekla da ostane li mi slučajno jedan ispit da mogu iselit iz stana odmah. Moje je mišljenje da se ona u glavi totalno pogubila, pala u depresiju s neke strane, a s druge strane poludjela, ne znam kako bi to definirala (novci ju muče jako- da kriza je ali ona ima posao koji neće izgubiti, a i ima novce kojima se može pokriti ali uvijek nešto izvoljeva i to prenosi na van). Smatram da više nisam mala curica, imam 20 godina i zrelija sam u glavi nego jako puno svojih vršnjakinja, pretpostavljam da me život doveo do toga i takvog razmišljanja.. ali znam da nisam sretna u ovoj kući više, žao mi je s neke strane mame jer znam da se puno posvetila nama, ali isto tako nas je i puno tukla i na krivi način odgajala i tako stvarala zid izmedju nas.. isto tako znam da nijedno dijete ne zaslužuje uvrede, a ja ih dobivam i dan danas, prije par me mjeseci pljunula kao da sam zadnje smeće, za mene svakodnevno ima riječi poput: kurva, đubre, smeće, glupačo itd. Ne smijem ništa govoriti jer mi odmah kaže da začepim, prije par mj mi je prijetila da će mi slupat glavu u zid i ponavljam njene riječi : bit će krvi, stalno mi prijeti izbacivanjem stana (iako je stan moj)... što to meni treba sa samo 20godina? imam svoje prijateljice, decka s kojim sam preko 2godine i koji je uz mene uvijek, ali ona to ne razumije, ona stalno ide protiv njega (ne osobno već svojim komentarima) , ne smijem reći da će doći kod mene jer se odmah razljuti.. Nesretna sam i ne znam što mi je činiti, ne mogu više gledati kako ulazi svaki dan u kuću bezvoljna i govori kako bi bilo najbolje da se ubije i kako ona nema više volje za životom, vidim da sam počela imat zdravstvene tegobe, pretpostavljam od stresa i ne želim sebe uništiti ovako mladu, želim biti sretna samo ne znam što da učinim i kako da popravim situaciju , ja nemam više uopće volje razgovarati s njom, do te mjere je došlo.. izgubljena sam, ne znam što bih napravila..svaki dan stavim masku na lice- osmijeh ali kada znam da se moram vratiti doma, ja imam grč.. I žao mi je jer znam da u principu se nemam kome od obitelji obratiti, što je za mene jako bolno...


Drago mi je da sam ovo izbacila iz sebe barem nekako, nadam se da ću uspjet ovo sve prebroditi još jednom...

Savjetodavna linija za djecu

01.11.2014. 15:40

Draga josipa111,

vjerujem da je za pisanje ovog pisma trebalo snage, zato ti se želim zahvaliti na povjerenju i prilici da budemo uz tebe na ovom dijelu tvog puta. Čini mi se da imaš veliku potrebu ući dublje u rješavanje problema koji te, koliko sam razumjela, prati cijeli život. Primjećujem da si nam se sa svojom pričom na ovaj forum javila i prije gotovo dvije godine te mi je žao što se, prema onome što čitam, tvoj odnos s mamom u međuvremenu nije promijenio na bolje.

U svojim javljanjima si opisala dio svog djetinjstva koji je obilježen proživljavanjem fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Neki od detalja nasilja koje si pretrpjela mi djeluju zaista potresno i znam da takva iskustva u djetinjstvu najčešće kao trag za sobom stvore traume, s kojima se treba boriti dugo i ustrajno. Rastužile su me sve te ružne stvari koje si proživjela. Kao što si i sama rekla u jednom dijelu svoga pisma, nijedno dijete ne zaslužuje uvrede, kao ni batine ili ponižavanje. Važno mi je to ponoviti jer želim da znaš da je to potpuna istina – ti ne zaslužuješ ni uvrede, ni udarce, ni odrastanje gledajući roditelje kako su nasilni jedno prema drugome. Zadaća odraslih je brinuti o dobrobiti djece, štititi ih, paziti na njihove potrebe i činiti ono što je u najboljem interesu djeteta. Ponašanja koja si opisala daleko su od toga.

Kada si nam se zadnji put javila, rekla si da si s mamom išla kod psihologinje, ali da to nije pomoglo poboljšanju Vašeg odnosa. Pitam se jesi li i kasnije potražila neku pomoć za sebe ili se javila na neki od kontakata koji smo ti ostavili u svojim odgovorima? U slučajevima zlostavljanja, stručna psihološka pomoć je nešto što uvijek preporučujemo. Ono što sigurno može pomoći u tom procesu je ljubav i podrška bliskih osoba – zato mi je drago čuti da imaš prijateljice i dečka koji su uz tebe. Ali vrlo je važno u takvim situacijama obratiti se za stručnu pomoć i podršku. U slučajevima kada djeca i mladi dugi niz godina trpe zlostavljanje, može se javiti osjećaj da im nitko ne može pomoći, međutim, stručnjaci, koji rade s djecom i mladim ljudima koji su prošli slične situacije, mogu lakše razumjeti sva previranja emocija koja su normalna u tako teškim situacijama. Neizgovorene emocije i neispričane istine mogu biti teret za svakoga jer za ljude je univerzalno da imaju potrebu podijeliti svoju priču. Kada je priča posebno teška i posebno tužna, onda „podijeliti svoju priču“ često nije tako jednostavno, protkano je košmarom emocija i mnoštvom pitanja u glavi. Ono što trenutno razlikuje tvoju situaciju od one prije dvije godine jest to da si punoljetna i da imaš pravo pobrinuti se za sebe i obratiti se stručnjaku bez mame. Stoga bih voljela da nam se javiš da bismo ti dali kontakte na koje se možeš javiti, savjetovališta i psihoterapeute. Možeš nam poslati e-mail na savjet@hrabritelefon.hr s informacijom o svom mjestu stanovanja da bismo ti mogli pronaći stručnjake u tvojoj okolini, ako ti je to ugodnije s obzirom da je ovo javni forum.

Ako sam dobro razumjela, problem koji te trenutno najviše zaokuplja jest loš odnos s majkom, i suživot koji nikako ne funkcionira tijekom zadnje dvije godine. Vjerujem da je vrlo frustrirajuće živjeti u konstantnim svađama, slušati prijetnje i uvrede i iskreno mi je žao što je tako. Pa ipak, unatoč svemu, vidim da imaš i dalje razumijevanja za svoju majku i situaciju u kojoj se ona nalazi. Imam dojam da dijelom osjećaš i krivnju zbog želje za odvajanjem, možda baš zato što vidiš da tvoja mama također nije u najboljem stanju. To mi govori da si osjećajna djevojka koja voli svoju majku i, unatoč svim nesuglasicama, želi joj samo dobro i brine za nju. Vidim da te brine majčino zdravstveno stanje. Napisala si da, uz zdravstvene probleme (pretpostavljam fizičke), ona govori da je najbolje da se ubije i da nema više volje za životom. Vjerujem da je to teško i bolno za čuti i slažem se s tobom da nije u redu da ti majka govori ovakve stvari. Jesi li pokušala razgovarati s njom o situaciji u kojoj se obje nalazite? Kako ti se čini opcija da pokušaš razgovarati s njom o tome da se i ona obrati nekome za pomoć? Vjerujem da bi to moglo biti od velike koristi. Stanje beznađa i depresivnog raspoloženja ponekad je do te mjere izraženo da postaje medicinski problem – u tom slučaju ključno je potražiti pomoć. Mislim da bi bilo dobro pokušati o svemu razgovarati na miran način, osvijestiti ono što se događa jer to uglavnom dovodi do preuzimanja barem malo više kontrole nad situacijom i poduzimanje daljnjih koraka.

Kažeš da u toj kući jednostavno više nisi sretna. Iz ovoga naslućujem da razmišljaš o odvojenom životu, stambeno i financijski, neovisno od majke. Drago mi je čuti da studiraš i da ti dobro ide, to sigurno nije jednostavno uz napetu situaciju kod kuće. Također vjerujem da nije nimalo lako jer kažeš da je najveći motiv zapravo strah od dodatnih konflikta i od mogućnosti iseljavanja iz stana. Imam dojam da si već i sama razmišljala o tome da odseliš od majke i da ti odlučivanje o tome predstavlja teškoću zbog brige za majku.. Pa ipak, to je odluka koju možeš samo ti donijeti i želim da znaš da imaš na nju potpuno pravo, koliko god to bilo teško. Sada si u dobi kada možeš potpuno samostalno odlučivati o svom životu – ti imaš pravo na to i imaš pravo odabrati put kojim ćeš potražiti svoje sretnije sutra. Težnja za osamostaljenjem mi je sasvim razumljiva, mnogi mladi ljudi tvojih godina nalaze se u sličnoj životnoj fazi.Htjela bih napomenuti da u slučaju da živiš zasebno, to naravno ne znači nužno prekidanje svih veza s majkom. Štoviše, možda je to prilika za uspostavljanjem neke mirnije komunikacije te stabilnijeg odnosa koji za tebe neće biti toliko stresan. No, to sve ovisi o tebi i tome što ti želiš. Čini mi se važnim još jednom naglasiti kako je najvažnije da sada pomogneš sebi jer si to zaslužila.

Opisala si mi nekolicinu događaja i dijelova iz svog života, ja sam se u odgovoru osvrnula na neke od njih. Vrlo iskreno ti želim reći – osjećaj koji izvire iz tvog pisma najprije je nekakva udaljena, distancirana tuga i povrijeđenost koja traje gotovo cijeli tvoj život. Ovo je zapravo uobičajeno za osobe koje su bile dugotrajno izložene nasilju. To su situacije kada je toliko teško da se moramo malo odmaknuti kako bismo sačuvali sebe. Ali ono što na mene ostavlja najveći dojam je da, unatoč svemu, ti nisi izgubila snagu, nisi poražena, još si tu i sanjaš i planiraš svoju sreću. To je ono najvažnije. Htjela bih te potaknuti da u ovom trenutku razmisliš o tome što ti je sada potrebno.. Istovremeno, važno je razmotriti praktične opcije o osamostaljivanju, ako se za to odlučiš. Jer, na kraju svega, ti imaš kontrolu, pravo na odlučivanje, izbor što ti najviše odgovara.

Na kraju ti želim još jednom zahvaliti na javljanju. Nadam se da su ove pisane riječi bar malo donijele koristi za tebe u ovoj situaciji u kojoj se nalaziš. Želim ti da zadržiš snagu i strpljenje te uporno koračaš prema budućnosti kakvu želiš stvoriti za sebe. Vidim da si zaista veliki borac i da ti stručna pomoć može pomoći da se nosiš s onim kroz što prolaziš kao i s odlukama koje donosiš. Želim ti puno hrabrosti u tom putu ka sreći koji, iako ponekad težak, je uvijek vrijedan truda.

Puno te pozdravlja,
Tvoj Hrabri telefon

josipa111

04.11.2014. 00:35

Poštovani,
zahvalila bih Vam se na izdvojenom vremenu i odgovoru. Pisat ću Vam na mail, samo mi recite, to ne dolaze psiholozi doma ili nešto slično? Ne bi voljela da ona sazna za to, ne bi dobro reagirala, smatrala bi se uvrijedjenom...

Ovako, što se tiče našeg odnosa, da, stvarno se nije puno promijenio.. i ona s ovakvim ponašanjem koliko god da sam ja isto tako bezobrazna prema njoj (a iz opravdanih takvih razloga) nije u redu NIKAKO.. ali kada bih ja s njom probala mirno razgovarati to nikada ne bi uspjevalo, nikada ne priznaje svoje pogreške i ne ispriča se ko čovjek. Kada bih ja njoj rekla da joj je potrebna pomoć, ona bi vrlo vjerojatno poludjela, da budem iskrena, ne znam što bi napravila.. i došla sam do te granice da kada nju vidim da mi padne raspoloženje, da želim biti svugdje samo ne doma.. i došla sam do toga da više ne osjećam niti toliku ljubav prema njoj, da majka mi je i veže me za nju, imam i osjećaje ali ne znam kako se ona može tako ponašati i prema vlastitom djetetu? Tako da mi je na pameti definitivno otići odavde samo ne znam gdje, znate li vi neke domove koji su trenutačno slobodni, gdje imam svoju sobu koju plaćam?

Puno sam se počela gore osjećati što se zdravlja tiče, a sebi ne mogu dopustiti da se uništim, tj. da me ovaj stres radi nje uništi sa samo 20godina, to meni ne treba i ja se moram maknuti odavde...

Savjetodavna linija za djecu

05.11.2014. 16:55

Draga josipa111,

Hrabri telefon je anonimna linija koja pruža savjetovanje putem telefona, e-maila i foruma što znači da psiholog neće doći k tebi kući. Ti sama odlučuješ o tome tko će znati da ideš kod njega, tako da tvoja mama to ne mora saznati. Kada nam javiš odakle si, možemo ti poslati kontakte koje smo ti spomenuli u prethodnom odgovoru.

Što se tiče tvoje selidbe i pitanja u vezi doma u kojem bi mogla živjeti, mi ne znamo odgovor. S obzirom da si studentica, mislim da bi bilo dobro da se o tome raspitaš u Studentskom centru svog Sveučilišta ili među kolegama i prijateljima s fakulteta.

Pozdrav ti šalje,
Tvoj Hrabri telefon