"Jeste li oduvijek zeljeli biti pedijatar? "
Znao sam jedino da me više zanimaju svestranije struke, po mogućnosti konzervativne (dakle, kirurgija, radije nego ortopedija; interna, radije nego neurologija; isto tako, interna, radije nego kirurgija; međutim, ginekologija ili okulistika, radije nego kirurgija, jer su sadržavale i određani konzervatvini dio, makar je kirurgija svestranija). Tako da je na kraju ispalo kada mi se pružila prigoda i za internu, i za pedijatriju, da sam se ja odlučio za pedijatriju, jer je šira od interne. A osim toga, mislio sam da je pedijatrija u jednom humanističkkom smislu, zapravo, vrhunac medicine. I jest.
"Od kuda crpite nove spoznaje, koje pedijatrijske udzbenike preporucujete, koje casopise, web stranice?"
Ja nažalost crpim sve manje novih spoznaja, a prerađujem i pakiram u sada već značajno iskustvo, razne spoznaje od prije. No, iako sam učio iz različitih udžbenika, još najviše stranih, i to od studija do specijalizacije i dalje, sve to ne bi bilo "ono" da nisam dobio stipendiju u Francuskoj, gdje sam jedno 8 mjeseci boravio, od čega 3 mjeseca aktivno radio pod punom odgovornosti kao njihov specijalizant. To je bilo presudno. Mi smo, u Hrvatskoj, nažalost autodidakti, bez obzira na sve naše zaslužne predšasnike, ali, dok ne vidite što je to škola medicine, argumentiranog razmišljanja i uspješne prakse, dotle vam je naučena medicina samo strano tijelo. Ta Francuska je za mene bila ključ. No, postoji i onaj preduvjet da ta Francuska može dati pravi plod: a to je teroijsko predznanje u koje možete uklapati ono što vidite na djelu u Francuskoj. Najprije treba odlično znati fiziologiju; ja sam se Guytonu vraćao cijelo vrijeme kliničkih predmeta, tijekom staža, i osobito specijalizacije. Više sam ga puta prolazio tijekom mnogo godina, ne baš od korica do korica kao na 2. godini, ali ipak sve relevantno za dato pitanje u datom vremenu. Osim fiziologije, bezbroj sam puta prorađivao propedeutiku,tj. kliničke metode pregleda i pretraga (imao sam engelsku knjigu Hutchison's clinical Practice). To je vrlo bitno. Danas se neki doktori svode na sakupljače nalaza SSS i VSS tehničara, koji samo glume da znaju što će s time, a ne znaju, jer nemaju u glavi niti relevantni destilat anamneze, a još manje samom sebi uvjerljiv vlastiti klinički nalaz. Zatim sam sve predmete učio jednako, kao da ću baš njih kasnje raditi. Zatim sam, osobito tijekom staža, na svakom mjestu nastojao barem jednom učiniti neku važnu praktičnu vještinu, npr. na pedijatriju venepunkciju, na neurologiji sam lumbalno punktirao, na ORL sam radi ootoskopiju, na okulistici fundus, itd. Toga se mnogi današnji studenti i specijalizanti boje kao vrag svete vodice. Jednostavno, o tome nemaju pojma, to izbjegavaju i ostaju vječitim, doživotnim liječničkim invalidima. U tu vodu treba skočiti, što prije , to bolje. A koje knjige? Najbolje knjiga svih vremena jest Harrisons's Principles and Practice of Internal Medicine. Nema veze što je to interna, a ne pedijatrija, ili kirurgija. To je najrazložnije, najtemeljitije i najbolje napisana medicinska knjiga, bila i ostala. Recimo da je to bila sreća što 1977. godine na MF u Zagrebu nije bilo prave interne na hrvatskom (tj.postojao je prijevod Davidsohna od doc. Ašpergera, i neki Mimica, ali nisu bili priznati od katedre, a Davidson, iako odličan, bio je u odnosu na Harrisona samo skraćeni "kompendij"). Mene je tada savjetovao prof. Hauptmann, šef interne na Zajčevoj, da učim po toj knjizi. Znao sam da je dobronamjeran, iako mi se činilo da je "lud", pa sam si ipak kupio tu knjigu (.izdanje, 1976. g.). Nisam na kraju stigao sve naučiti iz nje, ali, ono što jesam prošao, to me markiralo isto kao kasnije ono što sam rekao o Francuskoj. I dan-danas se vraćam toj knjizi, ako si želim nešto istinski razjasniti. U pedijatriji postoji Nelson na engleskom, prije je bio prijevod Fanconija, ali, oni Harrisonu tada nisu bili do koljena. Nelson je nešto uznapredovao i najnovija su izdanja jako dobra. Konačno, postoji Mardešićev udžbenik, koji je odličan, iako možda malo narativan i prvenstveno namijenjen dodiplomskim studentima. Međutim, knjiga je odlična, a bit će još bolja kada, nadam se, osvane u svom novom izdanju, koje se, po mojim neslužbenim saznanjima, uvelike sprema. Vidjet ćete zašto. Na kraju, treba se logirati na razne časopise ili baze podataka koje posreduju medicinske informacije, npr. Peer Review, MedLinx, Journal Watch, itd. To služi za praćenje naslova i novosti u medicini, te za ulaz u veće detalje ako je od interesa.
"Nije po krscanskom nauku imati idola, ali, ako ne kao idol, vi svakako mozete posluziti kao primjer nama koji tek trebamo krenuti Vasim stopama, vase iskustvo i znanje uz nasu osobnu individualnu kreatvnost i konstantno ucenje, to bi po mome mišljenju trebala biti dobra kombinacija. Ako nekada u buducnosti uspijem doci na Rebro na specijalizaciju zamoliti cu Vas za mentorstvo u svakom slucaju."
Nije problem biti mentor, pa ću to rado prihvatiti. Možete mise javiti na mail: bibice@live.com.
