Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1419

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Čudna dječja bolest


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Zoran

22.06.2009. 18:22

Susjed ima curicu ( 6 i pol godina, živi u Splitu) Sve do veljače pretprošle godine je bila potpuno zdravo, veselo, napredno , jednom riječju - normalno dijete.
Bila je zaigrana, komunikativna, slobodna i sretna djevojčica. Od prije 2,5 godine s njom se počelo nešto čudno dešavati.
Počela se, naime, svega bojati. Jedno vrijeme je izgledalo kao da ima halucinacije. Pričala je da na prozoru vidi neku curicu koja će joj oteti mamu, da baka govori iz sudopera …
Povukla se u sebe i zaboravila sve oko sebe.
Djecu, s kojom se do prije dvije godine igrala , sada ni ne poznaje. Ne zanimaju je. Slabije govori, a u početku je samo pokazivala rukom. Ništa je ne veseli. Jedno vrijeme je čak zamjenjivala roditelje, pa je tatu zvala mamom, i obrnuto, a prije toga, još i kao puno, puno mlađa, je znala sve djedove i pradjedove i štošta drugog.

Stalno je razdražljiva, svadljiva, a prema roditeljima postaje sve češće i agresivna.
Bili su , jasno, kod liječnika .
Napravili su pretrage.
CT mozga i EEG su uredni, kao i krvni testovi. Dobila je antidepresiv kapljice
I u govoru je nazadovala, tako da govori kao da ima godinu i pol dana. A govori sve rjeđe. Uglavnom šuti i kaže tek kad je se nekoliko puta pita. Počeli su joj ispadati predmeti ( čaša ) iz ruku, a u zadnje vrijeme ( iako joj je već 6,5 godina) počela je sve češće mokriti u krevet.
Fizički je dobro razvijena i izgleda sasvim normalno, te nitko na njoj ne bi rekao da ima takve probleme .
Uglavnom, najčešće je odsutna, a ponekad se i neosnovano smije, viče.

Ide u vrtić, u grupu s posebnim potrebama, ali slabo učestvuje u aktivnostima. Odsutna je i nezainteresirana.

To stanje traje već dvije i pol dana, a roditelji – koji su je dobili tek poslije 19 godina braka – su na rubu snage, ali još nisu klonuli, vjeruju da ima kakve-takve pomoći.
Na kontrole ide svaka 2 mjeseca, ali doktori ne daju nikakve prognoze, tek joj, po potrebi( ako je više agresivna) povećavaju dozu antidepresivnih kapi. Uglavnom kažu da nije autizam, jer on se javlja od rođenja, a ona je skoro do 4 godine života bila sasvim normalno, štoviše napredno dijete u svemu. Jednostavno, kažu, da se je „isključila“, to , međutim, vidimo svi, ali kako je ponovno „uključiti“ to nitko ne zna.

Roditelji su , s njom, obišli i crkve i svećenike, nekoliko privatnih psihologa, čak su bili i kod hodže, te nekih alternativaca, ali nema napretka.
Mole ako im možete pomoći savjetom – što dalje? Kome bi se bilo pametno još obratiti?
O Kakvoj je bolesti riječ i ima li nade za djevojčicu?

Veliko i toplo hvala u ime roditelja


Hana Hrpka, prof.

09.07.2009. 22:17

Poštovani Zorane,

hvala Vam što ste se obratili za pomoć na ovom forumu. Također je vrlo pohvalno što ovim putem pokušavate doći do nekih odgovora koji bi pomogli Vašem susjedu. Zaista, prema onome što sam pročitala iz Vašeg posta vjerujem da je Vašim susjedima jako teško nositi se sa takvom situacijom u kojoj je najteže to što se ne zna što je djetetu.
Vidim da su roditelji curice zbilja uporni u tome da saznaju što se za njom događa te da dođu do nekakvih načina liječenja te još nedefinirane bolesti. Navodite da su bili kod liječnika, da su napravljene sve potrebne pretrage, da su bili kod svećenika, hodže…Zanima ma da li je psihijatar dao neko svoje mišljenje, osim što je propisao antidepresiv kapi? Također navodite da su roditelji posjetili privatne psihologe, zanima me također njihova procjena? Situacija mi zvuči jako ozbiljna, s tim više što traje već duže vrijeme- navodite da je dijete imalo halucinacije, da se pojavio svojevrsni regres u govoru, da nije zainteresirana za aktivnosti sa vršnjacima, počele su se javljati i neke motoričke poteškoće (navodite da joj ispada čaša iz ruku), da mokri u krevet itd. Definitivno dijete treba i dalje ići na kontrole, također roditelji trebaju tražiti i druga stručna mišljenja. Potrebno je da roditelji iscrpno saopće liječniku što se sa djetetom događa, sve informacije su važne. Također, možda neki drugi stručnjaci, u drugom gradu imaju neka drugačija iskustva i saznanja. Gdje su se sve roditelji obraćali za pomoć? U Zagrebu postoji Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici br.11, bilo bi dobro da se obrate za pomoć tamo ukoliko već nisu. Kontakt je 01 48 62 501. O bolnici više možete pročitati na web stranici http://www.djecja-psihijatrija.hr.
U svoj toj dosta vrlo teškoj priči, drago mi je pročitati da dijete ima tako uporne roditelje koji ne odustaju, u kojima postoji i dalje nada. Nadam se da će ih takva snaga i dalje pratiti. Vjerujem da postoji niz stanja i bolesti kojima dan danas nisu otkriveni uzroci i način liječenja. Treba imati strpljenja i uložiti sav napor i trud kako bi se došlo do poboljšanja stanja. Možda zaista dijete samo od sebe izađe iz tog nedefiniranog stanja, kako ste naveli, da se ponovno „uključi“. Treba uvijek imati nadu za to, ali se treba ustrajati i tražiti uvijek druga mjesta i načine za rješenje problema.
Još jednom hvala što se brinete za Vaše prijatelje susjede.
Sretno
Hana Hrpka, prof.