21.10.2011. 23:10

Poštovana Mama,
prvo bih Vam se htjela zahvaliti što ste se odlučili javiti za savjet i pohvaliti Vašu želju za promjenom situacije koja Vas, kako navodite, dovodi do „ruba živaca“. Čitajući Vaš post čini mi se da se osjećate i pomalo bespomoćnom i frustriranom jer niste sigurni što učiniti. Ponekada nam se čini da rješenja nema, no to ne znači da ona zaista ne postoje. Volju za promjenom ste već pokazali!
Ne treba zaboraviti da nije lako biti roditelj i da je roditeljska uloga jedna od najtežih u životu i upravo se zbog nje roditelji ponekada znaju osjećati umorno i iscrpljeno. Ponekada je lakše, ponekada teže, ali sve je to dio roditeljskoga staža. Kada je riječ o odnosu djece i roditelja, važno je zapamtiti da se u odnose među braćom/sestrama ne unose negativni elementi, primjerice nejednakim tretmanom jer ono što se pokazalo da djeci najviše smeta jest favoriziranje jednoga djeteta ili usporedba s drugom braćom ili/i sestrama. Prvorođena djeca se katkada nakon rođenja drugog djeteta znaju osjećati kao da su maknuta s prvoga mjesta i stoga je nužno objasniti im i pokazati da to nije istina, da mama ili tata mora posvećivati vrijeme i drugom djetetu ne što to dijete više voli nego što je to potrebno.
Kada kažete da je Vaš sin neposlušan na što točno mislite? Možete li mi malo više reći o konkretnim situacijama u kojima prepoznajete neposluh? Djeca znaju biti svojeglava, ljutiti se kada nije po njhovome, oduzimati igračke, praviti probleme oko hranjenja, spavanja i slično. Neka od ponašanja jesu produkt njihove nezrelosti i razvojne faze kroz koju prolaze (za predškolsku je dob karakterističan izraženi egocentrizam što se može reflektirati u njihovome ponašanju), no ona ozbiljnija neprihvatljiva ponašanja, ako postoje - jer iz napisanoga o tome ne saznajem puno, treba svakako dosljedno odučavati. Naime, treća godina života je vrlo bitna u djetetovom razvoju. U to vrijeme dijete, osim što brzo dobiva na težini i visini, izuzetno razvija i svoju pokretljivost te ono sada hoda, trči, skače i kreće se samostalno, a time se proširuje i okolina s kojom dolazi u doticaj. Ono radoznalo istražuje predmete u svojoj okolini te uči i usvaja više informacija nego do sada. Također, ono jako puno promatra i oponaša ono što vidi, posebice ljude koji ga stalno okružuju. I Vaš sin sve to prolazi. On promatra Vas i Vaše bližnje, istražuje te propituje svoje mogućnosti, granice do kojih može i smije ići. No, kao što su roditelji tu da pomognu djetetu u spoznavanju svojih mogućnosti, da ga potiču i podržavaju tokom njegova razvoja, oni su tu i da pomognu u usvajanju odgovornosti i granica svog ponašanja. Ono što jest jedna od roditeljskih dužnosti jest naučiti dijete razlikovati prihvatljivoga od neprihvatljivoga ponašanja i ako se ponekada ta zadaća čini neizvedivom, ona zasigurno to nije. Postoje različiti načini displipliniranja Vašega djeteta pri čemu treba jasno razlikovati discipliniranje od kažnjavanja. Dok se discipliniranje temelji na dobrom međusobnom odnosu i uključuje ohrabrenja, pohvale i upute djetetu kako da kontrolira svoje ponašanje, kažnjavanje se odnosi na neugodnu posljedicu nečega što je dijete napravilo ili propustilo napraviti stoga bi kao takvo trebalo biti samo mali dio discipliniranja.
Naveli ste kako razgovorom ponekada ne možete riješiti novonastalu situaciju. Pohvaljujem Vaše nastojanje i potrebu za razgovorom. Zanima me na koji način razgovarate s njom/njima, kažete li joj/im jasno kako se osjećate zbog njezinog/njihova ponašanja koje Vas je povrijedilo i koja ponašanja nisu prihvatljiva? Važno je da djeci na njima razumljivome jeziku specifiramo što je dopušteno, a što ne te da im damo do znanja da se mogu osloniti na nas pa čak i kada smo ljuti jer ljutnja ne znači da ih ne volimo.
Rekli ste da i kazne nekada ne pomažu te da ponekada koristite i tjelesno kažnjavanje. Tjelesno kažnjavanje bi se svakako trebalo izbjegavati jer njime dajemo djeci model ponašanja koji oni nerijetko odlično usvajaju i primjenjuju i na taj način pokazuju kada su ljuti, živčani ili žele nešto. Kažete da ste imali i „mirni kutić“. I to je dobar način rješavanja sukoba, no s vremenom neke metode discipliniranja više nisu jednako učinkovite stoga treba promijeniti „strategiju“. U svakom slučaju, kažnjavanja bi trebalo biti minimalno, a ako je već nužno trebalo bi se ograničiti na tzv. kazne uklanjanjem jer uklanjanju neke ugodne stvari koje je dijete do tada uživalo (nipošto uklanjati osnovne djetetove potrebe kao što je hrana). Dugoročno gledano, kazne uklanjanjem jesu učinkovitije od tjelesnoga kažnjavanje jer dijete u potonjemu slučaju uči da je agresija rješenje kada želimo postići određni cilj. Možda biste mogli sa sinom dogovoriti pravila i posljedice ponašanja i izraditi plakat koji će stajati negdje na vidljivome mjestu u prostoru vašega stanovanja. Važno je da Vaš sin za svako pozitivno ponašanje dobije nagradu i time se motivira za daljnja pozitivna ponašanja, no jednako je tako važno da iza svakoga negativnoga ponašanja uslijedi posljedica. Ono najbitnije jest – dosljednost u odgoju. Dijete iz situacije u situaciju mora dobiti istu poruku, a to je da je prešlo granicu i da u tome slučaju posljedica slijedi. Djeca trebaju osjetiti da pogreške mogu i popraviti. Naučite sina kako da uči iz svojih pogrešaka. Pomozite mu shvatiti kako mogu promijeniti svoje buduće ponašanje da ne dođe ponovnoga sukoba. Nešto više o metodama discipliniranja možete pročitati u brošuri u izdanju Hrabroga telefona na stranici http://www.hrabritelefon.hr/hr/stranica/135/publikacije, dok nešto više o važnosti dosljednosti u odgoju možete pročitati na sljedećoj web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/.
Navodite i da ste sina upisali na neke aktivnosti što je vrlo pohvalno. Treba ustanoviti reagira li dijete na njih na način na koji reagira zbog toga što mu se ne sviđaju te aktivnosti i želi nešto drugo ili su u pozadini drugi razlozi. Opet, kao i što je navedeno, je bitan razgovor u kojemu će dijete iznijeti svoje želje, ali i u kojemu ćete objasniti da ga ne vodite tamo da ga se „riješite“ nakratko nego da upozna nove prijatelje i nove stvari.
Kada je u pitanju spavanje djeteta s roditeljima bitno je razgovarati s djecom o razlozima zbog kojih ne žele spavati sami pri čemu je bitno da podržite njihove strahove i razloge kakvi god oni bili te razumijete i prihvatite njihove osjećaje. Također, bitno je razgovarati što se može učiniti da se dijete osjeća ugodno i sigurno u svojem krevetu ili svojoj sobi. Kako ste naveli, Vaš sin ne želi spavati sam jer se boji mraka. Možete se s njim dogovoriti da primjerice u njegovoj sobi ostavite jednu noćnu lampu ili dvije, možda na dvije strane sobe, ili možda čak u početku ostavite glavnu rasvijetu u sobi. Možete pregovarati i oko ostavljanja vrata njihove i svoje sobe. Možete se dogovoriti da Vi dođete k njemu u krevet i pročitate mu priču ili s njim pričate i pokušate mu učiniti okolinu što opuštajućom, sigurnom i smirujućom.
Prije samog pregovaranja s djecom o mogućim rješenjima važno je da im jasno kažete da ne želite i zašto ne želite da spavaju s vama. Možete koristiti rečenice poput: "Ja razumijem da se bojite spavati sami u sobi, ali ja ne želim da spavate u našem krevetu jer se ja onda ne naspavam." ili " Ja vas volim, ali ne želim da spavate s nama zato što ja...". Bitno je da djeca shvate da ne mogu spavati s vama zato jer vi to ne želite (naglasite svoje potrebe), a ne zbog nekih vanjskih razloga (npr. nema dosta mjesta ili druga djeca ne spavaju sa svojim roditeljima). Također, nije dobro pokušavati im objasniti da su već dovoljno veliki da spavaju sami jer im time zapravo poručujete da se ne bi trebali osjećati tako kako se osjećaju (strah ili nešto drugo) i time ne ostavljate mogućnost razgovora o njihovom strahu. Moguće je da će razgovor biti težak i da djeca neće odmah prihvatiti činjenicu da ne mogu više spavati s vama, ali budite nepopustljivi i svaki puta navedite da to više ne želite ("Ja razumijem da ste ljuti i povrijeđeni, ali ja ne želim da više spavate u našem krevetu.". Bitno je da se držite dogovora koji i ne radite iznimke ni pod koju cijenu. Vrlo vjerojatno će djeca moliti i plakati, pokušati uvući se u Vaš krevet, ali bitno je da ne odustanete. Nakon nekoliko večeri bi trebalo biti bolje i Vaš će sin vjerojatno shvatiti da mislite ozbiljno. Vjerojatno će Vam biti teško slušati njegovo eventualno plakanje i možda ćete se osjećati loše, ali ne zaboravite da ne činite ništa loše.
Ako se Vaš sinčić i dalje bude neprimjereno ponašao ili ako vidite i dalje određene ispade preporučila bih vam i savjetovalište (ovisno odakle dolazite) za roditelje u kojemu će Vam dati korisne savjete koji Vam mogu biti od neizmjerne pomoći. Ako ste iz Zagreba, u sklopu Hrabrog telefona postoji Savjetovalište za djecu i roditelje pa ih možete nazvati i naručiti se na broj 01/6117 – 190. Adresa Savjetovališta jest Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb. Možete se obratiti udruzi roditelja „Korak po korak“ gdje stručnjaci održavaju različita predavanja i radionice za roditelje (više na stranici http://www.udrugaroditeljakpk.hr/). Postoji i savjetovalište Modus gdje se održavaju individualna savjetovanja uz dogovor na broj 01/4621-554 i koje je otvoreno svakim danom od 9.00 do 22.00 sata. Adresa Savjetovališta jest Ulica kneza Mislava 11, 10 000 Zagreb. Njihova web stranica gdje možete vidjeti o čemu se radi je: http://www.dpp.hr/hr/modus.php?id=1/. Ako niste iz Zagreba, možete nam se dodatno obratiti i pokušat ćemo Vas uputiti na savjetovališta, udruge ili poliklinke koje (i ako) postoje u Vašoj blizini, a koje Vam mogu dodatno pomoći.
Naposljetku, željela bih Vam ponuditi i opciju besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabroga telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, koju možete nazvati ako Vas još što nešto muči te popričati s educiranim volonterima. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na koji se možete obratiti.
Za kraj bih naglasila da su djeca velika iznenađenja u malim „izdanjima“, ali nekad iz tih čuda nešto i negativno izađe kao izraz želje za nečim stoga ih treba naučiti izražavati svoje potrebe i želje na prihvatljiv način. Na kraju se sve svodi na ljubav, snagu, strpljenje i davanje, a Vi, kako se i vidi iz Vašega upita i primjera ponašanja, toga imate napretek! Nadam se da će Vam nešto od napisanoga koristiti te Vam se još jednom zahvaljujem što ste ukazali povjerenje i javili se za savjet. Možete se također ponovno javiti i ovim putem u slučaju novih nedoumica ili/i pitanja. Želim Vam puno strpljenja i uspjeha!
Hana Hrpka, prof.

09.07.2012. 12:35

Poštovana,

za početak, hvala Vam što ste odlučili sa mnom podijeliti Vaše pitanje. Iz svega napisanog vidim da ste zabrinuti zbog reakcija Vašeg djeteta i niste sigurni jesu li takve reakcije uobičajene i kod druge djece. Pohvalno je što ste se odlučili potražiti pomoć iz čega se vidi da pažljivo brinete o djetetu i da mu želite sve najbolje.
Naš društveni život nameće mnoga, djetetu zasad nepoznata, ograničenja i zabrane. Roditeljsko postavljanje granica u skladu s djetetovom dobi vrlo je važno, posebice kada prelazak tih granica ugrožava djetetovu sigurnost. Kada je u pitanju trenutna reakcija na postavljene granice, djeca na zabranu ponekad mogu reagirati pasivno. Prebacivanje pažnje na neke druge sadržaje Vaše djevojčice, kakvo ste nam opisali, može odražavati njenu ranu dob. U toj dobi pažnja malene još nije dovoljno razvijena da bi je na dulje mogla usmjeriti na određeni sadržaj, što odraslima polazi za rukom vrlo jednostavno.

Postavljanje granica suprotstavlja se s onim što dijete u određenom trenutku želi pa ponekad može izazvati i intenzivnije emocionalne reakcije. Stoga su moguće situacije u kojima će djeca reagirati burno, buneći se i plačući. U najekstremnijim slučajevima nije isključeno niti vrištanje kao i odguravanje roditelja. Takvo ponašanje posebno je često nakon 18 mjeseca života kada započinje razvojna faza u kojoj dijete upoznaje osjećaj slobodne volje. Djetetov razvoj tada dolazi do točke kada su sposobnosti djeteta sve veće, a ono shvaća da može samostalno istraživati i utjecati na okolinu. U toj dobi često se čini da dijete odjednom želi sve raditi samo, da izraženije ispituje granice i pokazuje ponašanja kojima u nekim trenucima mogu dovesti strpljenje roditelja do njihovih granica. Obje vrste reakcija koje opisujete su uobičajene i očekivane s obzirom na dob Vaše djevojčice.

Postavljanje granica djetetu jedan je od najvažnijih zadataka roditelja. Važno je da roditelji zajedno odrede do kuda će ići te granice. Kada roditelj djetetu kaže ne, važno je ostati dosljedan u tome, koliko god to u nekim trenucima možda bilo teško. Dobro je i pružiti djetetu određenu drugu mogućnost koja će omogućiti da dijete lakše prihvati granice. Djeca predškolske dobi obično nemaju razvijene sposobnosti logičkog promišljanja i ne mogu do kraja razumjeti vezu uzroka i posljedice pa objašnjenja možda neće biti učinkovita. Postavljanje dosljednih granica u ranoj dobi pomaže u uspostavljanju važnih pravila u budućnosti pa Vaša brižnost koju pokazujete u ovom razdoblju može olakšati neke kasnije roditeljske izazove.

Nadam se da sam Vam uspjela odgovoriti na pitanje. Na slijedećem linku možete pročitati još neke konkretne savjete o postavljanju granica djetetu koji Vam mogu olakšati izazove roditeljstva: http://www.hrabritelefon.hr/admin...pe-icons/brosura_disciplina.indd.pdf

Također, toplo Vam preporučamo knjigu Gordane Buljan Flander i Ane Karlović „Odgajam li dobro svoje dijete“, u izdanju knjižare Lijevak. U njoj možete pronaći odgovore na brojna pitanja s kojima ćete se možda susresti kroz odgoj Vaše malene djevojčice.

Biti roditelj nije uvijek lako. S jedne strane postoji jaka želja da svojoj malenoj pružite sve što joj je potrebno, no ta ista želja često izazove brojne nedomice i pitanja. U tim trenucima odlično je potražiti pomoć stručnjaka te Vas zaista želim pohvaliti što ste se obratili sa svojim pitanjima. To odražava pažljivo promišljanje razvoja i potreba svog djeteta koje čine dobrog roditelja. Ponašanja koja ste opisali očekivana su s obzirom na dob djeteta, a ukoliko se susretnete s nekim novim pitanjem, slobodno nam se ponovno obratite.

Možete se obratiti i besplatnoj i anonimnoj Savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona, gdje su Vam posebno educirani volonteri uvijek spremni pružiti savjet i podršku. Linija je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800. Ukoliko Vam više odgovara, možete im se obratiti i putem chata, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na adresi www.hrabritelefon.hr/chat ili putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr).

Želim Vam puno sreće u savladavanju izazova s kojima ćete se susretati kao mama te puno nježnih i toplih trenutaka sa svojom malenom.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

23.07.2012. 11:20

Draga mama,

Hvala Vam što ste mi ukazali svoje povjerenje tražeći savjet ovim putem. U svom ste mi upitu približili izazove s kojima se susrećete u odgoju svog šestogodišnjeg dječaka. Naveli ste da Vam se čini da dječak odustaje čim naiđe na prepreku, odnosno kada osjeti da mu nešto ne ide.

Napisali ste da dječak „odustaje čim naiđe na prvu prepreku“. U upitu ste spomenuli treninge taekwondo-a i plivanja kao aktivnosti od kojih je vrlo brzo odustao. Ono što nisam u potpunosti razumjela je u kojim ste dječakovim ponašanjima i aktivnostima primijetili takva ponašanja, odustaje li dječak prvenstveno od slobodnih aktivnosti ili Vam se čini da je to izraženo i u drugim situacijama kada se suoči s izazovom?

Budući da je vaš sin predškolsko dijete kojeg vrlo brzo čekaju školske obveze, jako je dobro što pažljivo pratite koje su mu jake strane, ali i u kojim stvarima bi ga možda bilo dobro malo potaknuti. Ono što mi se čini da bi bilo dobro je pokušati doprijeti do njegovih razloga za takvo ponašanje, a ne usmjeriti se na samo ponašanje. Na taj način možemo otkriti što je u pozadini tog ponašanja te mijenjanjem toga pokušati utjecati na ponašanje.
U dobi od 6 godina zadaci s kojima se dijete susreće postaju sve izazovniji i zahtijevaju sve više ulaganja truda. Prevladavajući ih dijete polako stječe osjećaj kompetencije i sigurnosti u sebe, no pri savladavanju novih stepenica će se ponekad suočiti i s neuspjehom, koji kod djeteta može potaknuti osjećaj tuge i razočaranja te pomisao da nije dovoljno dobar. Jedan od važnih razvojnih zadataka u ovom razdoblju naučiti se nositi se s neuspjehom, kojih djecu ove dobi, budući da još nisu naučili kako se nositi s takvim situacijama, pogađa mnogo snažnije nego odrasle. Na neuspjeh možemo reagirati upornošću i željom da prevladamo izazov pred nama, ali i povlačenjem u sebe i odustajanje. Ono što roditelji i druge osobe u djetetovoj okolini mogu učiniti je poticati konstruktivne načine nošenja s neuspjehom koji potiču suočavanje s problemom.

Kada dijete ima poteškoće u savladavanju nekog zadataka potrebno je podsjetiti se da ono što se nama čini kao manja zapreka u djetetovim očima može izgledati nesavladivo. Stoga mu je potrebna podrška, ohrabrenje i poticanje. Važno je da dijete osjeća razumijevanje za njegove osjećaje, npr. možemo da pitati kako se osjeća ili mu reći da razumijemo da mu je teško, ali ga ohrabriti riječima da mi zaista vjerujemo da on to može, čime pokazujemo da mi vjerujemo u njega, čak i kada on nije siguran. Zatim možemo podsjetiti dijete na neku drugu aktivnost koja mu je bila teška, ali koju je uspješno savladao. Djetetu možemo i ispričati primjer situacije kada smo se mi sami suočili s nečim izazovnim, ispričati mu kako smo se pritom osjećali (npr. da joj je bilo teško, da se bojala da neće uspjeti) i da smo na kraju ipak uspjeli. Možda bi bilo dobro i pričati djetetu priče ili s njim zajedno gledati filmove u kojima se likovi susreću s određenim izazovom koji treba prevladati i zajedno s njime komentirati kako se likovi možda osjećaju, čega se boje te misli li da će uspjeti. Dobro je i istaknuti trenutke kada su oni doživjeli određen neuspjeh i porazgovarati o tome kako se osjećaju, ali i naglasiti kako su se likovi nakon toga potrudili da bi uspjeli i kako su ipak došli do svog cilja. Također, valja se podsjetiti da smo mi odrasli, a posebice roditelji, djetetu modeli ponašanja od kojih on uči kako se ponašati. Stoga je dobro ponekad pred djetetom priznati određenu pogrešku i neuspjeh, priznati im kako se osjećamo, ali istovremeno zadržati stav da to zapravo nije ništa strašno i pokazati da smo se spremni sljedeći puta više potruditi. Također, jako je dobro pohvaljivati i nagrađivati svaki napredak ili novi pokušaj nakon neuspjeha te na taj način djetetu poručiti da su to ponašanja koja nam se sviđaju i koja želimo potaknuti. Kako bi se dijete htjelo za nešto potruditi, dobro je i pružiti mu smisao aktivnosti kojom se bavi (na primjer, možete mu reći ako nauči plivati da će moći plivati sam u moru, bez rukavica ili koluta i sl.).

Bilo mi je drago pročitati da razgovarate s djetetom i na taj način mu se nastojite približiti i razumjeti ga. To Vam može pružiti mnogo širu sliku o tome kako se dijete tijekom različitih aktivnosti osjeća, što mu je teško, kakav je njegov odnos s trenerom ili s drugom djecom, a sve to mogu biti okolnosti koja djetetu mogu otežavati postizanje određenog cilja. Jedna od mogućnosti je i da je zadatak djetetu iz nekog razloga pretežak pa mu je možda potrebna pomoć. U svom ste upitu naveli da dječaka u većini slučajeva ostavite da sam napravi jer se bojite da ne postane nesamostalan. Pomaganje djetetu i pridruživanje u obavljanju neke aktivnosti ne znači da će dijete postati nesamostalno. Naprotiv, pomoć djetetu olakšava djetetu ispunjavanje zadatka, a uspješno rješavanje zadatka može djelovati motivirajuće i poticajno. U početku možete dječaku pokazati kako riješiti zadatak ili mu pomoći mu da razumije. Kasnije ga možete pustiti da sam radi, ali ukoliko je potrebno još neko vrijeme biti uz njega te ga podržavati i poticati ako zapne. Kod neke djece je potrebno da roditelj bude uz njih dok nešto rade (pogotovo na početku školovanja prilikom pisanja domaćih zadaća i učenja na koje još nisu navikli), no kasnije se ta ista djeca obično osamostale i sama obavljaju svoje radne zadatke.

Samim obraćanjem ste pokazali brižnost i želju da mu pomognete usvojiti neke načine suočavanja s poteškoćama koje će mu u budućnosti biti potrebne. Iz onoga što ste napisali dobila sam dojam da ste doista zabrinuti, da se bojite kako će se dječak nositi s izazovima s kojima će se susresti u školi, ali i da Vas takva ponašanja ponekad dovode do ljutnje i frustracije jer niste sigurni kako to promijeniti te se možda osjećate nemoćno. To je, naravno, potpuno normalna reakcija na situaciju s kojom ste suočeni, posebice zato jer Vam je stalo do djeteta i jer mu želite najbolje. No, način na koji dijete vidi svijet se razlikuje od načina na koji ga vidimo mi odrasli pa ljutnja nas odraslih na djetetov neuspjeh ili odustajanje djetetu može vidjeti kao potvrdu da nije dobar jer je razočarao osobe do kojih mu je najviše stalo. Ukoliko ga osjećate, možete izraziti svoje nezadovoljstvo njegovim odustajanjem i biti iskreni, no dobro je obratiti pažnju na način na koji mu to kažete. Kada želimo promijeniti neka ponašanja druge osobe, dobro je umjesto usmjeravanja na drugu osobu izraziti kako mi se zbog toga osjećamo. Takve rečenice obično počinju sa „Ja osjećam“ ili „Ja trebam“, a sadrže informaciju o tome koje bismo ponašanje druge osobe željeli promijeniti i kako se zbog njega osjećamo. Npr. „Tužna sam/žao mi je (osjećaj) što si odustao od taekwondoa (ponašanje), voljela bih da se ubuduće pokušaš potruditi kada ti nešto bude teško, vjerujem da ti to možeš savladati.“. Rečenice koje počinju s Ti osobu često stavljaju u položaj kada se osjeća napadnuto pa uzvraća svađom ili povlačenjem u sebe, posebice ako se radi o rečenicama koje počinju sa „Ti uvijek“ ili „Ti nikad“. Također, poruke bi uvijek trebalo usmjeravati na ponašanja, a ne na osobine druge osobe. Osobine doživljavamo kao nešto što je dio nas pa nas takve izjave ponekad mogu povrijediti.

Napisali ste nam da je trener počeo često opominjati dijete i poručio mu da više ne dolazi ako mu se ne trenira? U dobi od 6 godina djeca se lakše nose s pravilima, lakše izvršavaju različite aktivnosti koje imaju određenu strukturu i mogu dulje usmjeriti svoju pažnju na određeni sadržaj. No, s druge strane to su i dalje samo djeca, razigrana i znatiželjna te im je ponekad potrebno i dopustiti određen trenutak bezbrižnosti nakon kojeg se mogu vratiti aktivnosti. Naravno, dok god se radi o ponašanjima kojima dijete na bilo koji način ne ugrožava druge ili svoju fizičku okolinu. Različiti oblici kršenja pravila mogu se javiti zbog zaigranosti djeteta, ali se mogu javiti i kada se zadatak postavljen pred dijete njemu čini preteškim te mu je ugodnije posvetiti se igri i izbjeći daljnje pokušaje njegovog savladavanja. Stoga je važno oblikovati same aktivnosti na način da budu zanimljive, poticajne, primjerene težine i da omogućuju male uspjehe koji će djetetu pomoći da stekne sigurnost i samopouzdanje koje mu je potrebno da prevlada veće izazove. Vjerujem da je treniranje djece zahtjevan posao i da nije lako održati motiviranost većeg broja djece. Ipak, važno je imati na umu i kako trenerovo ponašanje izgleda iz perspektive šestogodišnjeg dječak. Jeste li razgovarali s njime o tome kako se osjećao kada mu je trener to rekao?

Na djetetovo odustajanje od aktivnosti, osim činjenice da tek razvija neke vještine koje su mu potrebne da bi u savladavanju prepreka pokazao upornost i trud potrebne da ih prevlada, mogu utjecati i neke druge okolnosti. Primjerice, kada djeca otpočetka pokazuju interes i sami odaberu aktivnost kojom se žele baviti, obično su motiviraniji nastaviti s aktivnošću i ulagati trud koji je potreban da bi prevladali izazove. Pad motivacije je ponekad moguć unatoč početnom oduševljenju. Razni borilački sportovi dječaku u toj dobi mogu izgledati privlačno, osobe koje se time bave mogu im djelovati snažno i odraslo, što bi i sami željeli postati. S druge strane, ponekad nisu svjesni da se radi o sportu koji zahtjeva trud, poštivanje pravila i slično. Kako dječak kod kuće reagira na postavljanje granica i pravila? Kako se prilagodio na treninge koji uključuju mnogo veću strukturiranost aktivnosti i poštivanje pravila nego što je to uobičajeno tijekom svakodnevnih aktivnosti?

Kroz ovaj odgovor navela sam nekoliko mogućnosti. Vi kao majka dječaka najbolje poznajete svoje dijete, svakodnevno provodite vrijeme s njim i pažljivo osluškujete njegove potrebe te vjerujem da ćete moći procijeniti koliko se one mogu povezati s Vašim dječakom. Ukoliko biste o ovoj temi voljeli osobno porazgovarati sa stručnjakom, toplo Vam preporučam Savjetovalište za djecu i roditelje Dječje kuće Borovje, čiji stručnjaci pružaju savjetodavnu podršku djeci i roditeljima. Savjetovalište se nalazi na adresi Bože i Nikole Bionde 32, a naručiti se možete na broj telefona 01/6117 – 190. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno napišete odakle otprilike dolazite kako bih Vam napisala kontakte najbližih savjetovališta.

Sa svim Vašim pitanjima možete nam se ponovno javiti ovim putem, a u prevladavanju roditeljskih izazova preporučam Vam i podršku Hrabrog telefona. Njihova besplatna i anonimna savjetodavna linija na broju 0800-0800 otvorena je svakim radnim danom od 9 do 20 sati, a ako Vam to više odgovara možete im se obratiti i putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr) ili chata, otvorenog radnim danom do 15 do 18 sati na stranici www.hrabritelefon.hr/chat.

Nadam se da će Vam neke od ovih informacija biti korisne u razvijanju upornosti pri susretu s izazovima kod Vašeg dječaka te da ćete uz upornost i strpljenje uskoro postati mama uspješnog školarca.

Želim Vam mnogo sreće i srdačno Vas pozdravljam,

Hana Hrpka, prof.