18.09.2012. 10:20

Poštovana,

prvo bih Vam htjela zahvaliti što ste nam se obratili. Zaista je pohvalno što ste potražili pomoć u želji da se Vaš sin osjeća sretno i zadovoljno. Ako sam Vas dobro shvatila, Vaš dječak pokazuje ljutnju i neprijateljska ponašanja prema svojoj okolini, uključujući i Vas. Također odbija pohvalu, odnosno ne prihvaća kada mu kažete nešto lijepo. Spomenuli ste i da povremeno primjećujete ponašanja kojima izražava ljubomoru prema sestri te nepoželjna ponašanja kada se Vaš suprug vrati s terena.

Prije svega, htjela bih još jedanput istaknuti kako je pohvalno od Vas što tražite pomoć i pokušavate riješiti situaciju u kojoj se nalazite. Iz svega što ste napisali, čini mi se da se osjećate vrlo zabrinuto za svoga sina. Voljeli biste mu pomoći, a ne znate više kako jer ste puno toga već pokušali. Pretpostavljam i kako Vas ova situacija čini vrlo bespomoćnom, što vrlo često dovodi do frustracije, tuge, ljutnje i očaja, koji ste i sami spomenuli.

Vjerujem da Vam nije lako – biti roditeljem je općenito jedna od najvećih, a ujedno i najtežih životnih zadaća. Pogotovo kada roditeljstvo ne izgleda sasvim onako kako smo ga zamišljali. Iako niti jedan roditelj nije savršen, biti dobar roditelj, između ostaloga znači, pažljivo pratiti potrebe naših najmlađih te, ukoliko osjetimo da nam je potrebna pomoć, zatražiti savjet, kao što to Vi činite.

Vaš je dječak u dobi u kojoj su prkošenje i ljutnja uobičajena i česta pojava. Djeca u toj dobi češće nego u drugim razvojnim fazama testiraju granice, prkose, odbijaju sve što se od njih traži, a „ne“ ponekad postaje uobičajen odgovor na sva pitanja. Koliko god to može biti teško, u takvim je situacijama dobro ostati smiren i strpljiv. Stalno odbijanje može se pokušati izbjeći i nuđenjem izbora djetetu, npr. umjesto da se od djeteta traži da pospremi igračke, može ga se pitati želi li prvo pospremiti kocke ili autiće, bitno je da na taj način s njim učinite 'dogovor' to jest da postignete sporazum. U ovoj dobi ponekad se javljaju i ispadi bijesa i ljutnje tijekom kojih može biti vrlo teško uspostaviti kontakt s djetetom i dogovoriti se. Ova razvojna faza može biti vrlo izazovna za roditelje i druge osobe u djetetovoj okolini, ali nosi i mnogo lijepih trenutaka. Djeca u ovoj dobi imaju potrebu sve isprobati sama i oponašati osobe koje su im važne pa su sve češći trenuci kada uživaju pomažući roditeljima u malenim zadacima u kući ili oko kuće. Također, polako se razvija empatija, odnosno djeca počinju primjećivati kada je netko oko njih tužan i mogu ih pokušati utješiti.


Budući da djeca u ovoj dobi još nisu naučili kako se nositi s osjećajima, ne znaju kako ih izraziti pa u trenucima ljutnje i frustracije ponekad koriste fizičku agresiju. Djetetu je važno dati do znanja da je u redu osjećati ljutnju, ali da nije u redu biti tući druge. Ljutnja je normalan osjećaj s kojim se svi ponekad susrećemo i ne treba je izbjegavati. Ljutnju možemo izraziti na različite načine kojima nikoga nećemo povrijediti, npr. trganjem, gužvanjem ili šaranjem starih novima, tjelesnom aktivnošću. Poželjno je da roditelji prihvate djetetovu ljutnju, pokažu da je razumiju („Razumijem da si zbog toga ljut“/“Zaista, kada netko tako nešto napravi možemo postati jako ljuti“) i na taj mu način daju dopuštenje za nju. Vježbajte s dječakom drugačije načine njenog izražavanja i postavite jasne granice što se tiče udaraca. Agresija je neprihvatljiva i u tome je važno biti dosljedan. U dobi od dvije godine, većina djece može razumjeti ono što im odrasli govore, no sami mogu složiti vrlo jednostavne rečenice spajajući dvije ili tri ključne riječi, što je sasvim normalno. Budući da se njihov govor i vještina prepoznavanja osjećaja tek razvijaju, potrebna im je pomoć u tome da izraze ono što osjećaju, a tu je najvažnija uloga roditelja. Kroz razgovor i igru možda polako uspijete doprijeti i do razloga djetetove ljutnje u nekim situacijama.

Spomenuli ste da Vas rastužuje to što Vaš dječak često ne prihvaća pohvale, što dijelom može biti i posljedica razvojne faze u kojoj se nalazi. Napisali ste da sina pohvalite u situacijama u kojima je napravio nešto lijepo, a on na to reagira odbijanjem. Pohvale poželjnog ponašanja su korisne jer pomažu djetetu da uči što je prihvatljivo ponašanje, a što nije. Osim toga, jačaju djetetovo samopouzdanje jer mu šalju poruku da mogu i znaju napraviti ili reći nešto pozitivno što može uveseliti i druge ljude. Osim pohvale, možete ga i nagraditi nečim što posebno voli kada napravi nešto što ne čini tako često, a smatrate važnim da usvoji i ubuduće. Njegova negodovanja možete uvažiti na način da mu pokažete da ga čujete i da je u redu da izrazi svoje emocije (primjerice rečenicom poput: „Vidim da si sada ljut/tužan - dakle, one riječi kojima zna značenje - ,ali ja sam jako sretna što mi ti pomažeš u vrtu/ što si tako lijepo pospremio igračke/ što si bio dobar u vrtiću itd.“). Važno je da je rečenica jasna, odnosno da ju on razumije, te da uključuje neko vrlo konkretno ponašanje.

Naveli ste da ponašanja koja Vas zabrinjavaju nisu uvijek prisutna. Jako mi je drago što nastojite povezati ponašanja s određenim okolnostima. Jednom kada razumijemo u kojim se situacijama javljaju neprihvatljiva ili prihvatljiva ponašanja, djetetovo ponašanje možemo pokušati promijeniti kroz utjecaj na njih.

Primjerice, napisali ste da često ne prihvaća pohvalu, ali da postoje situacije u kojima to nije tako. Mogli biste pokušati razmisliti u čemu one razlikuju. Od koga su upućene pohvale koje dječak prihvaća, na koji način su oblikovane i izrečene, kakvog je dječak raspoloženja u tim trenucima?

Naveli ste isto situacije gdje ste pokušali na sve načine ukazati mu na neprihvatljiva ponašanja 'nekad vičemo, bude i po guzi, nekad lijepo…'. Ono na što bih voljela da obratite pozornost je dosljednost. Djeci je u postavljanju granica nužna dosljednost jer se u suprotnom osjećaju zbunjeno što je još jedna od mogućnosti zašto vaše dijete pokazuje ambivalentne osjećaje i ponašanja u različitim situacijama (naveli ste situaciju u igraonici). Dijete više ni samo nije sigurno za što će biti kažnjeno, kada će kazna nastupiti i koje vrste te prema tome nije sigurno koje je prihvatljivo, a koje je neprihvatljivo ponašanje. U pravilu, treba izbjegavati bilo kakve vrste fizičkog kažnjavanja jer su se pokazale neučinkovite, čak i štetne. Vjerujem da nije lagano ostati strpljiv kada on 'vrišti i plače', ali jako je bitno ostati pri granici koju vi možete postaviti i držati se nje, a da nije 'prestroga'. Stoga, ako se nađete u situaciji gdje on pokazuje neprihvatljivo ponašanje, možete ga disciplinirati na način prilagođen njegovoj dobi (npr. dvije minute time out-a od igre). Bitno je da uvijek budete dosljedni. Znači, da discipliniranje nastupi odmah nakon nepoželjnog ponašanja (da dijete zna za što ga se 'kažnjava') i da nastupi uvijek nakon nepoželjnog ponašanja (kako bi dijete naučilo što je prihvatljivo, a što nije). Nažalost, djeca ne dođu s uputama za odgajanje stoga nam je zaista drago što ste voljni prihvatiti savjete i tražite ih. Nešto više o disciplini i postavljanju granica možete naći u brošuri Hrabrog telefona 'Disciplina i Vaše dijete' te 'Kako biti dobar roditelj' na linku - http://www.hrabritelefon.hr/hr/stranica/135/publikacije. Brošure su dostupne u pdf. obliku.

Također, naveli ste da je dječak posebno sklon neprihvatljivim ponašanjima pri povratku oca. Kako bih mogla bolje razumjeti situaciju, voljela bih Vam postaviti nekoliko pitanja. Primjerice. koliko često otac izbiva, na koji način pripremate dječaka za njegov odlazak i povratak te na koji način otac održava kontakt s dječakom kada ga nema? Izbivanje djetetu najbliže osobe, jednog od roditelja, iz perspektive djeteta je velika promjena i u djetetu može pobuditi snažne osjećaje. Iako to izbivanje može biti relativno kratko, dijete ne razumije njegove razloge i još nije u stanju u potpunosti razumjeti tijek vremena koje bi mu olakšalo očekivanje tatinog povratka. Budući da ne zna izraziti svoje osjećaje kroz riječi, ono što dijete doživljava bit će vidljivo u njegovom ponašanju. Postoje načini na koje se djetetu može olakšati nošenje s povremenim ili stalnim izbivanjem jednog od roditelja. Primjerice, dijete je važno pripremiti na odlazak i na dolazak člana obitelji kako bi se lakše mogao nositi s tim događajem. Na jednostavan i lako razumljiv način djetetu se može reći da će tata uskoro na put, da odlazi jer mora raditi i da će mu jako nedostajati dok će biti tamo. Za vrijeme izbivanja važno je nastaviti održavati kontakt s djetetom, npr. putem telefona ili skypea. Prije povratka djetetu se može najaviti da će tata uskoro doći doma i da će tada raditi zajedno nešto što ga zabavlja. Ukoliko dječak pokazuje određena neprihvatljiva ponašanja pri povratku oca, potrebno je posvetiti se njegovim osjećajima. Primjerice, možete mu reći da vidite da je ljut i kroz nuđenje određenih mogućnosti vidjeti što je dovelo do tih osjećaja.

Još jedan događaj koji za dijete predstavlja značajnu promjenu je i polazak u vrtić. Brojnoj djeci potrebno je neko vrijeme da se priviknu na novu sredinu, tete u vrtiću, drugu djecu te razdvojenost od roditelja. Vjerujem da su Vas djetetove reakcije pomalo iznenadile, no one mogu biti sasvim normalna reakcija u prijelaznom razdoblju u kojem su strpljenje, nježnost i podrška roditelja od najveće važnosti.

Kroz ovaj odgovor nastojala sam približiti neke od mogućnosti te Vam ponuditi određene načine kroz koje se kod djeteta može poticati prihvatljivo nošenje s osjećajima. Više o učenju djeteta kako se nositi s osjećajima, ali i brojne druge korisne informacije o odgoju možete pronaći u knjizi „Odgajam li dobro svoje dijete“ Gordane Buljan Flander i Ane Karlović.

Ukoliko Vas određena ponašanja i dalje budu zabrinjavala, predložila bih Vam da potražite savjet stručnjaka koji u osobnom kontaktu može steći brojne vrijedne informacije o Vašem dječaku. Jedna od mogućnosti je da se obratite u Savjetovalište za djecu i roditelje koje djeluje u sklopu Hrabrog telefona. Ovo Savjetovalište nudi besplatne usluge individualnog savjetovanja roditelja, a naručiti se je moguće na broj telefona 01/ 6117 190. Privatno se možete obratiti u Psihološki centar Medvešćak na broj telefona 01/4604 151. U navedenim ustanovama rade stručnjaci mentalnog zdravlja s bogatim iskustvom rada s djecom, roditeljima i obiteljima te sa specifičnim znanjima iz različitih psihoterapijskih pravaca. Ukoliko ste iz nekog drugog dijela Hrvatske, možete nam poslati ime Vaše županije ili najbližeg grada te ćemo Vas pokušati uputiti nekom u Vašem mjestu stanovanja.

Ukoliko imate još nekih pitanja, slobodno ponovo pišite. Roditeljstvo nosi brojna pitanja i nedoumice pa je uvijek dobro znati kome se sve možete obratiti u takvim trenucima. Odnedavno se roditelji malene djece sa svim njihovim pitanjima mogu obratiti stručnom timu Telefončića. Radi se o savjetodavnoj liniji koja okuplja različite stručnjake s iskustvom u radu s djecom predškolske dobi i dodatnim edukacijama - medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje. Linija je otvorena od 7 do 22 sata na broju 01 4850 55, a njenim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr. Odgovore na svoja pitanja možete potražiti i na Hrabrom telefonu. Njegova besplatna i anonimna Savjetodavna linija otvorena je svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broju 0800-0800, a savjet je moguće zatražiti i putem chata, svakim radnim danom od 15 do 18 sati (www.hrabritelefon.hr/chat) ili e-maila (savjet@hrabritelefon.hr).

Želim Vam puno uspjeha u prevladavanju izazova na koji ste naišli te što više trenutaka s Vašim dječakom koji će biti ispunjeni smijehom i nježnošću.

Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

15.10.2012. 22:25

Poštovana,

jako mi je drago da se situacija promijenila na bolje. Iz svega što ste napisali čini mi se da je u dječakovom ponašanju došlo do značajnih pozitivnih pomaka. Kroz Vaš odgovor vidim da i Vi i suprug svom dječaku pružate mnogo podrške i da se trudite biti uz njega u svakom novom izazovu, stoga slobodno budite ponosni i na sebe, jer svaki uspjeh Vašeg djeteta je i Vaš uspjeh.

Vjerujem da Vas hospitalizacija dječaka čini zabrinutom i da možda niste sigurni kako u ovom razdoblju pristupiti djetetu. Nije neobično da Vas odlazak djeteta u bolnicu čini zabrinutom i da se brinete kako ćete i Vi sve skupa podnijeti. Takove situacije su najčešće stresne, kako za dijete, tako i za roditelje, jer predstavljaju promjenu svakodnevnog načina života. Također, često su praćene neugodnim emocionalnim stanjima i neizvjesnošću zbog odvajanja od obitelji, straha od medicinskih postupaka, nepoznate okoline itd. Mala djeca, u dobi Vašeg sina, nemaju još jasnu predodžbu o tome što to bolest jest, zašto je važno da ostane u bolnici, da mu liječnici i medicinske sestre rade neke neugodne stvari, poput vađenja krvi koje ste spomenuli. Također, ono što djeci te dobi najčešće predstavlja najveći stres je odvajanje od obitelji, strah od boli te bivanje u nepoznatoj okolini. Neke od uobičajenih reakcija djece mogu biti plač, vrištanje, bacanje, itd. Na taj način ona zapravo prosvjeduju protiv ostanka u bolnici i takvo ponašanje se smatra normalnim i očekivanim. Zbog stresnosti cijele situacije, važno je s djetetom razgovarati, opet što jednostavnije kako bi razumio i pripremiti ga na nadolazeće, kao što ste to cijelo vrijeme činili. Opisane reakcije možda neće izostati u potpunosti, no u svakom slučaju takvi postupci djetetu prilagodbu na boravak u bolnici i ono što on podrazumijeva čine lakšom.

Tako je djetetu poželjno najaviti odlazak u bolnicu nekoliko dana ranije, ukoliko je to moguće, a na sam dan odlaska mu malo detaljnije objasniti o čemu je riječ. Primjerice, možete mu pokazati slikovnice u kojima je prikazan posjet liječniku, njegova ordinacija, oprema i slično. Također, možete se s djetetom igrati „liječnika“ i na taj način mu objasniti što će se događati, primjerice na njegovoj plišanoj igrački. Osim toga, možete djetetu opisati kako će izgledati soba u kojoj će boraviti, kako će s njim biti i neka druga djeca, kako će ga redovito posjećivati doktori i medicinske sestre koji se brinu da njemu bude dobro. Dakle, pokušajte što mu više dočarati kako će izgledati boravak u bolnici. Također, djetetu je važno spomenuti i neke osjećaje koje će možda doživjeti, poput straha, boli i tuge, pri čemu mu naglasite da je sasvim u redu da se tako osjeća. Pitajte dijete kako se osjeća, razgovarajte s njim o tome. Ako mu je teško o tome govoriti, pitajte ga primjerice kako se njegova omiljena igračka osjeća kada npr. „ide vaditi krv/ima transfuziju, mora ostati sama preko noći u bolnici“. Također, jednostavnim rječnikom mu objasnite kako ga liječnik treba pregledati kako bi mu pomogao da se osjeća bolje. Poželjno je spomenuti i lijepe stvari koje će se dogoditi nakon izlaska iz bolnice, primjerice kako će se osjećati bolje, kako će biti zdrav i moći se igrati sa svojim prijateljima i najdražim igračkama. Pokušajte biti iskreni, ali i pozitivni, tako da odlazak u bolnicu ne doživi kao kaznu ili opasnost. Pri tome bih voljela naglasiti da Vi, kao roditelj, nabolje poznajete svoje dijete i najbolje ćete znati kako ga pripremiti na odlazak u bolnicu. Pri tome nije loše da se i sami pripremite na način da prikupite što više informacija – npr. od liječnika, medicinskih sestara, putem pouzdanih internetskih stranica. Vaša spremnost i mirnoća umirit će i Vaše dijete te će kod njega stvoriti osjećaj povjerenja u Vas. Također, naučit će se lakše suočavati s neugodnim, teškim i bolnim situacijama.

Tijekom samog boravka u bolnici, poželjno bi bilo da ste što je moguće više uz njega. Bilo bi dobro da budete s njim dok se ne smjesti u krevetić što će mu pružiti osjećaj sigurnosti jer će znati da i Vi znate gdje se on sada nalazi. Ukoliko nije moguće da ostanete i preko noći, ponovo pokušajte s njim razgovarati na način da mu objasnite kako Vi nećete moći biti uz njega, ali da će za njega brinuti druge osobe. Kao što sam prethodno rekla, neka djeca na odvajanje od roditelja mogu reagirati ispadima bijesa, plačem, ili čak vraćanjem u neke ranije oblike ponašanja koje su već prerasla, primjerice sisanjem prsta. To nije nužna reakcija, ali je sasvim očekivana i normalna. Ukoliko do toga dođite, pokažite mu kako ste uz njega, kako je u redu da se tako osjeća i recite mu koliko ga volite, zagrlite ga, pružite mu utjehu, ali pokušajte da ga ne sažalijevate ili uspoređujete s drugom djecom (npr. „Vidi kako ovaj dečko ne plače.“). Naglasite mu kako ćete sutra ponovo doći. Možete mu ostaviti i neku njegovu omiljenu igračku ili dekicu da bude uz njega preko noći. Ponekad i igra pomaže u suočavanju sa stresnim reakcijama. Također, pohvalite ga kako kad god se za to pojavi prilika, primjerice za hrabrost, izdržljivost itd. Osim navedenoga, pokušajte uspostaviti dobru komunikaciju sa zdravstvenim osobljem jer će na taj način i Vaše dijete lakše stvoriti osjećaj povjerenja u njih.

Nakon dolaska iz bolnice moguće je da ponašanje Vašeg djeteta bude izmijenjeno. Neke od uobičajenih reakcija mogu biti ružni snovi, ispadi bijesa, pojačani strah od odvajanja od roditelja ili od neznanaca. Takve reakcije su sasvim normalne i u skladu su sa dobi Vašeg sina. Kako bi ih dijete lakše prebrodilo poželjno je, što je moguće brže, osigurati povratak u svakodnevnicu, odnosno prema njemu se ponašati kao i prije odlaska u bolnicu. To će mu pružiti osjećaj sigurnosti, stabilnosti i predvidivosti. Pretjerana pažnja i popustljivost zapravo mogu potkrijepiti i produljiti nepoželjna ponašanja.

Još bih za kraj jednom naglasila, kako su sve od navedenih reakcija moguće, uobičajene i normalne. Također, nije nužno da će se pojaviti i kod Vašeg sina. Ukoliko biste slučajno primijetili kako nakon duljeg perioda neke od njih ne nestaju, slobodno mi se ponovno obratite kako bi Vas mogla uputiti stručnjaku.

Kada je riječ o ponašanju medicinske sestre koje ste spomenuli, žao mi je što je do toga došlo. Nažalost, nije moguće uvijek izbjeći neke neugodne situacije ili postići da drugi ljudi reagiraju onako kako bismo mi to željeli. Ukoliko je moguće za neki drugi puta, pokušajte razgovarati sa sestrom unaprijed i pripremiti je na moguće reakcije Vašeg sina. Također, tijekom bilo kakvog neugodnog pregleda, bilo da je riječ o vađenju krvi ili nečemu drugome, pokušajte Vi ili Vaš suprug biti uz njega, možete mu pričati neku priču koju voli, ponijeti njegovu omiljenu igračku ili mu na neki drugi način pokušati odvratiti pažnju od neugode. Važno je da vidi da ste Vi smireni jer će se tada i on osjećati opuštenije i sigurnije. Ako pregled izaziva bol ili određeni oblik neugode, često je bolje biti iskren i reći djetetu da će ga malo zaboljeti, ali da će brzo proći, ili pak to usporediti s nekim njemu poznatim osjetom kojeg se ne boji. Ukoliko djetetu kažemo da ga neće boljeti, a to nije istina, može se dogoditi da u tom smislu izgubi povjerenje. Ono što je jako važno je nagrađivati dječakov napredak i njegovu hrabrost, a s obzirom na Vaš dosadašnji trud, vjerujem da ćete s time nastaviti kao što se to činili i sada.

Vjerujem da Vam nije lako pri pomisli da se Vaš maleni mora suočiti sa stresnom situacijom. Porazgovarajte o tome sa suprugom ili nekom drugom bliskom osobom, izrazite svoje strahove i brige jer je potpuno normalno da se tako osjećate. Imate li neka pitanja o samom medicinskom postupku i oporavku, slobodno se obratite medicinskom osoblju. Pripremljenost na ono što slijedi često nam može olakšati razdoblje pred nama. Važno je da budete svjesni i velike dječje prilagodljivosti i sposobnosti da prevladaju izazove te da vjerujete u pozitivan ishod. Djeca osjećaju našu zabrinutost i oslanjaju se na nas da bi procijenili koliko je situacija prijeteća, stoga je način na koji ćete se Vi suočavati jako važan.

Na samom kraju željela bih istaknuti da je zaista pohvalno koliko se trudite i informirate. Ukoliko imate još bilo kakvo pitanje, nedoumicu ili problem, bit će mi drago da mi se ponovno obratite. Iskreno Vam želim da razdoblje pred Vama prođe što mirnije.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

07.01.2014. 16:55

Draga Mama,

zahvaljujem Vam što ste se ponovno javili i time mi ukazali povjerenje. Iz Vašeg upita mogu iščitati brigu, predanost i pažnju koju posvećujete svojoj djeci te trud koji iskazujete u roditeljskoj ulozi koja nam donosi mnogo veselja, ali pred nas iznova stavlja i mnogo novih izazova. U izazovnim situacijama koje nas zabrinjavaju važno je potražiti pomoć i informacije od drugih i u tom pogledu pohvaljujem Vašu volju za informiranjem koju iskazujete u Vašim javljanjima.

Čitajući Vaš upit prepoznajem zabrinutost te vjerujem da Vam je doista teško gledati dijete kako se „bori“ s problemima i zdravstvenim teškoćama. Nažalost, neka su djeca u određenoj dobi sklonija obolijevanju što predstavlja problem i njima samima, ali i roditeljima. Vjerujem da ste se i pred novom situacijom i problemima koji se odnose na regulaciju stolice osjetili zbunjeno i uzrujano, no takve situacije nisu rijetkost u roditeljskoj ulozi. Naime, mnogo se roditelja osjeća bespomoćno u tim situacijama što može dovesti i do samookrivljavanja, no važno mi je napomenuti da je naposljetku u odgoju djece važan trud, ljubav, volja, strpljenje i toplina koju iskazujete djetetu, a iz Vašeg upita mogu naslutiti da je odnos između Vas i Vašeg djeteta ispunjen upravo tim karakteristikama.

Ako sam Vas dobro razumjela opisujete da Vaš sin ima problema sa zadržavanjem stolice. U upitu navodite da su se problemi s pražnjenjem stolice pojavili prije mjesec. Ispravite me ako griješim, no iz toga zaključujem da je kontrola stolice ranije bila uspostavljena jer enkopreza, odnosno nemogućnost kontrole stolice može biti primarna i sekundarna. O primarnoj enkoprezi govorimo kada dijete nikada nije uspostavilo kontrolu sfinktera na dulje vrijeme, a o sekundarnoj kada se nakon uspostave kontrole pojavljuje nekontrolirano pražnjenje crijeva koje je često povezano sa svjesnim zadržavanjem stolice i prljanjem gaćica.

Voljela bih Vam napomenuti da mi je teško zaključiti točno o kojem se uzroku zadržavanja stolice kod Vašeg djeteta radi te ukoliko se teškoće koje ste opisali nastave potrebno je prvenstveno kontaktirati pedijatricu kako bi se isključili problemi organske prirode. Kažete da pedijatrica ne pridaje tomu preveliku pažnju. Vjerujem da bi u ovome slučaju bilo korisno da pedijatrica pregleda malenoga jer je nalaz pedijatrice nužan kako bi se isključili organski uzroci ove situacije. Ukoliko se isključe organski uzroci potrebno je razmotriti psihološke razloge enkopreze. Naime, teškoće koje mogu biti odgovorne za takvo stanje mogu biti odgovor na različite promjene u djetetovoj okolini, stresne situacije u vrtiću, konflikti među roditeljima, rođenje mlađeg brata ili seke. Razmslite postoji li neki uzrok koji biste mogli povezati s promjenom u ponašanju Vašeg djeteta. Naime, takav odgovor može biti znak negodovanja zbog stresnih situacija te način da dijete roditelja „dobije za sebe“. Ono što želim naglasiti da iako se možda čini da ono to radi namjerno i prkosno, nemojte gledati dijete kroz tu prizmu. Ovo je često dječji način izražavanja da možda nešto nije u redu, način da iskaže svoja promišljanja bez riječi.

U takvim situacijama važno je ne kažnjavati dijete te ne izazivati kod njega sram i postiđenost kada se događa zadržavanje stolice, nekontrolirano pražnjenje crijeva, prljanja gaćica jer takve reakcije mogu negativno utjecati na kontrolu stolice. Vjerujem da se u tim situacijama osjećate frustrirano, ljuto, bespomoćno što proizlazi iz želje da mu pomognete, no, važno je da što smirenije pristupate tom problemu i da ne „dižete paniku“ pred djetetom. Na takav način trebate i njemu poslati poruku da je kontrola stolice nešto za što je on odgovoran i čime on može ovladati. Važno je zadržati što smireniji stav prema problemima koje ima s kontrolom stolice, odnosno potrebno je djetetu poslati poruku da je odlazak na toalet normalna stvar te da odlazak na toalet nije situacija koja zahtjeva veliku pažnju i da Vašu pažnju i ljubav može dobiti u drugim situacijama poput zajedničke igre ili maženja. Također, korisno je naučiti dijete određenim navikama odlaska na toalet, odnosno u određenim vremenskim intervalima odvesti dijete na toalet i pokušati uspostaviti redovni ritam pražnjenja crijeva, primjerice nakon obroka ili prije spavanja. Kada dijete uspješno obavi nuždu pohvalite ga, recite mu da ste oduševljeni odlaskom na toalet. Možete se u tim situacijama poslužiti i nekim malim nagradama koje će mu pomoći da uspostavi naviku odlaska na toalet.

Ukoliko dođe do prljanja gaćica ili nekontroliranja stolice, važno je da što smirenije i zajedno očistite i promijenite odjeću. Također, zadržavanje stolice tj. nepražnjenje crijeva dovodi do toga do nakupina stolice u debelom crijevu i vršenje nužde postaje bolno. Kako bi se smanjila bol moguće je djetetu dati sredstva za razmekšavanje stolice. Naveli ste da mu dajete Portalko, međutim važno je da se u pogledu davanja lijekova savjetujete s pedijatricom. Također, potrebno je da jede što probavljiviju i uravnoteženu prehranu, bogatu voćem i povrćem u redovitim obrocima. Navodite da je sklon i biranju prehrane. U tim situacijama možete se poslužiti trikovima poput toga da mu servirate hranu na što zanimljivije i šarenije načine ili pak da zajedno kuhate njegova najdraža jela.

U upitu navodite da Vaš sin ponekad iskazuje i teškoće u odnosu sa sestrom. Rivalstvo među braćom i sestrama nisu rijetkost. Prema onome što ste napisali vidim da ste puno toga učinili po tom pitanju; da mu objašnjavate što je dobro, a što nije da ga potičete na to da dijeli stvari te ga učite o tome kako se treba lijepo ponašati. Kao što sam već pisala u prijašnjim odgovorima, važno je biti dosljedan, kako u discipliniranju, tako i u našim emocionalnim reakcijama na postupke djece kako bi im se uvijek iznova poslala ista poruka – je li neko ponašanje prihvatljivo ili nije, rastuži li nas neka situacija ili ne i sl. Kako biste mu pokazali da Vam je važan dobro je ponekad provesti nasamo vrijeme s njim. Možete ga i uključiti oko brige za sestru te ga poticati da Vam pomogne oko nje, naravno putem nekih malih zadaća koje može ispuniti i koje će mu dati osjećaj važnosti.

Navodite da vam velike teškoće predstavlja i njegovo negodovanje oko odlaska k liječnicima. Žao mi je što je imao negativno iskustvo s liječnicima te vjerujem da zbog toga želite reducirati odlaske, no čini mi se važnije pomoći mu u prilagođavanju na liječnike i ohrabrivanje u pogledu odlaska na eventualne preglede. Njegovim riječima mu objasniti da nam liječnici pomažu da nam bude bolje i da nas manje boli. Objasniti mu zbog čega odlazi na pregled i što bi mogao očekivati, a pri odlasku kod novog doktora, možete prvo otići samo na „upoznavanje“ s novim doktorom i ordinacijom u kojoj radi. Na tragu toga potičem Vas da razgovarate s pedijatricom zbog problema s držanjem kako bi vas eventualno uputila na terapiju ili Vas savjetovala kako mu po tom pitanju možete pomoći. Također, zbog brojnih uzroka koji mogu biti u podlozi problema s kontroliranjem stolice važno je i konzultirati se sa stručnjacima prije postavljanja konačne dijagnoze koji će Vam u izravnom kontaktu moći točnije reći o kakvom se problemu radi i koji su slijedeći koraci. Ako živite na području Zagreba možete se obratiti u Kliniku za dječje bolesti (Klaićeva). Također, možete se za pomoć obratiti i stručnjacima u Poliklinici za zaštitu grada Zagreba koja se nalazi u Đorđićeva 26, u Zagreb, broj telefon je 01/34-575-18, a za odlazak Vam je potrebna uputnica liječnika opće prakse. S obzirom na opise njegovih postupaka, ali i s ciljem umanjivanja njegovih strahova ili nedoumica, iskreno mislim da bi razgovori sa stručnjakom poput dječjega psihologa mogli biti od koristi. Takve stručnjake možete pronaći u spomenutoj Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, ali i savjetovalištu ili udruzi koja se bavi tematikom odgoja djeteta u Vašoj blizini. Direktan razgovor sa stručnjakom i Vas i djeteta pružit će Vam konkretnije smjernice kako u ovoj situaciji, ali i u drugim situacijama na koje kao majka nailazite.

Vjerujem da Vam nije lako gledati dijete kako se muči s problemima sa stolicom. Iz Vašeg upita vidim predanost i nastojanje da djetetu pružite ono što je najbolje za njega. No, silan trud djeluje iscrpljujuće na nas stoga je važno da u tim trenutcima ne zaboravite na sebe. Kada ste pod pritiskom probajte ljutnju izbaciti na pozitivan način - šećite, trčite, duboko dišite. Potičem Vas stoga da si uzmete vrijeme za sebe, da radite ono što Vas opušta, pročitate knjigu, uživate u šetnji, otiđete nekuda i sl. Razgovarajte o svojim brigama sa suprugom ili s osobom koja Vam je bliska. Ukoliko ste u mogućnosti, podijelite sa suprugom ili bliskom osobom i odgovornosti oko teškoća s kojima se susrećete u pogledu zdravstvenog stanja djeteta te zaista pokušajte odvojiti vrijeme i za sebe i radite ono što vas veseli.

Savjet i podršku možete pronaći i na već spomenutom Telefončiću, ali, kao što sam već napisala, vjerujem, da Vam razgovor sa stručnjakom „uživo“ može u ovome trenutku, ali i u drugim trenutcima odgoja u kojima nailazite na nedoumice može biti od najveće koristi.

Želim Vam puno sreće u rješavanju svih izazova s kojima se susrećete u odgoju djeteta te još puno sretnih trenutaka u kojima ćete zajedno uživati.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

16.06.2015. 00:35

Draga mama,

hvala Vam što ste mi još jednom iskreno iznijeli situaciju u kojoj se nalazite i time mi ukazali svoje povjerenje. Također mi je drago čuti da ste prethodne probleme uspješno riješili zajedničkim snagama, ali i da ste i dalje brižna i snažna mama koja ne popušta i ne odustaje pred novim nevoljama koje su Vas snašle kao roditelja. Čini mi se da Vam je jako stalo do Vašeg sina i da mu iskreno želite pomoći da se uklopi u novu sredinu u kojoj se sada nalazi kako bi se u njoj što ugodnije osjećao, što je za svaku pohvalu.

Iz ovoga što ste napisali imam dojam da Vas najviše brine strah Vašeg sina od vrtića i njegova želja da ga izbjegne, kao i odnos teta i djece prema njemu. Naveli ste i opisali dosta situacija u kojima mu je teško kada je tamo, zbog čega puno plače i razmišlja o njemu. Žao mi je čuti da ga vršnjaci udaraju, da se ne igraju s njim, kao i da se tete ne brinu dovoljno o njemu, ne pomažu mu da ostvari kontakte i ne daju mu pažnju koja mu je potrebna i koju zaslužuje. Vjerujem da mu to sve jako teško pada i da se ne osjeća ugodno, a i da ste Vi tužni zbog situacije u kojoj se nalazi i da mu želite pomoći.

Za početak htjela bih Vam reći da je svaki prelazak u novo okruženje i okolinu za dijete stresna situacija i da se svako dijete s njom nosi na drukčiji način. Vašu situaciju dodatno otežava činjenica da ste promijenili govorno područje, što je dodatni šok za Vaše dijete. Međutim, kao i odrasle osobe, i djeca se pokušavaju nositi sa situacijom najbolje što znaju, ali na različite načine, različitom brzinom i u različitom stupnju. Potreban im je period adaptacije tijekom kojeg stječu iskustvo i osjećaj sigurnosti, kako bi kroz buduće slične situacije što lakše i jednostavnije prolazili. Iako trenutno primjećujete poteškoće sa snalaženjem u novoj okolini, to nije nešto na čemu se ne može raditi. Vi kao roditelj možete poticati i razvijati njegove socijalne odnose i pomoći mu da se zbliži sa svojim vršnjacima. Njemu je sada vjerojatno teško pristupiti drugoj djeci i izreći što želi, osjeća i misli na stranom jeziku. Zbog toga se možda povuče i ne stupa u kontakte s njima te se ne zna obraniti kada ga djeca zezaju. Jako je pohvalno što ste tetama dali mali rječnik da mu olakša prilagodbu i mislim da je to super način da mu se olakša situacija. Kako bi mu još više pomogli s jezikom, možda bi bilo dobro da pozovete neku djecu iz vrtića na druženje doma i da tako u poznatom okruženju ostvari kontakte s njima i sprijatelji se, a tako ujedno i uči i vježba jezik. Prednost toga je i što ste Vi u njegovoj neposrednoj blizini i imate mogućnost pružiti mu podršku i usmjeravati ga. Ako tako ostvari prijateljstva možda će htjeti ići u vrtić jer će znati da ga tamo čekaju poznate osobe s kojima se voli i zna igrati i komunicirati. Također možete probati pronaći neki tečaj njemačkog jezika prilagođen djeci njegove dobi, kako bi ga lakše i brže usvojio, a to je isto prilika da stekne prijatelje u novom gradu.

Spomenuli ste i da dobivate suprotne informacije od njega i od teta u vrtiću u smislu da tete govore da je sve bilo u redu, ali da Vaš sin izražava nezadovoljstvo boravkom u vrtiću. Zanima me da li ste razgovarali direktno s njim o tome što ga konkretno muči? Nisam sigurna u kojoj mjeri ste s njim pričali o cijeloj situaciji, te bih Vam za svaki slučaj htjela spomenuti da je bitno da čujete njega i da pokušate vidjeti što ga točno brine, jer Vam i on sam može otkriti kako da mu se olakša i što mu je potrebno. Često mislimo da djeca ne znaju što hoće ili da ne razumiju neke stvari, ali ako ih samo upitamo i pokažemo brigu i razumijevanje, sposobna su reći puno važnih i korisnih informacija koje nam mogu biti putokaz za dalje. Napisali ste da vas brine hoće li se dječak osjećati manje vrijednim i odbačenim, zato je važno da mu jasno prenesete poruku da nije kriv za to što proživljava, da nije zaslužio da ga itko udara ili da mu se djeca podsmjehuju. Djeca ponekad pomisle da su zaslužila loše ponašanje koje im netko upućuje i zato je važno da ih odrasli direktno pokušaju razuvjeriti u tome. Također, ukoliko već niste, mislim kako je bitno s njim razgovarati i o cijeloj situaciji preseljenja. Vjerujem da on ima puno pitanja u glavi, možda i neke osjećaje ljutnje i tuge jer je napustio svoje prijatelje i mjesto u kojem je odrastao, a kako ne bi to sve držao u sebi, kroz razgovor s Vama može lakše razumjeti i prihvatiti situaciju. Pri tome trebate i tu uzeti u obzir da svako dijete ima svoj tempo razumijevanja, koji Vi kao majka trebate prihvatiti, a tijekom kojeg ćete mu biti podrška i oslonac.

Konačno, čini mi se važnim i da se pokuša riješiti situacija s tetama u vrtiću. Iz ovoga što ste napisali čini mi se da nisu učinile sve što je moguće kako bi mu pomogle da se snađe u vrtiću i kako bi mu pružile adekvatnu dobrodošlicu, unatoč tome što ste Vi pokušali i njima olakšati cijelu situaciju. Mislim da se ponekad, za najbolju dobrobit naše djece, potrebno dodatno angažirati i zauzeti za njih. Možda one do sada nisu imale priliku susresti se u vrtiću s djetetom koje ne govori njemački i nisu svjesne koliko to djetetu može biti problem te se ne znaju nositi s tim. Stoga ih Vi, kao njegova majka, možete usmjeriti na probleme i moguća rješenja. Ako razgovor nasamo s tetama ne daje rezultate, možda bi bilo dobro da dogovorite sastanak s njima i s ravnateljicom i da u mirnom tonu raspravite o svemu što se događa. Kao što ste se meni obratili iz majčinske brige i ljubavi, tako i njima možete reći što Vas muči i brine, kako bi svi zajedno pokušali doći do efikasnog rješenja koji će pomoći Vašem sinu u ovom zahtjevnom prijelaznom periodu.

Nadam se da ćete iz ovog odgovora uspjeti pronaći neke informacije koje će Vam pomoći da riješite situaciju u kojoj se nalazite. Željela bih naglasiti kako je potrebno puno vremena, ali i strpljenja da dođe do promjena i da se one neće dogoditi preko noći. Kroz cijelo razdoblje potrebno je razgovarati s djetetom te mu pokazati da Vam je stalo i da ste tu za njega. Ukoliko imate bilo kakvih dodatnih pitanja ili osjetite potrebu da se opet javite, slobodno to učinite.
Za kraj Vam želim puno strpljenja uz poticaj da i dalje ostanete tako brižna i topla majka koja čini sve za svoju djecu, kako bi svi zajedno mogli uživati, rasti i razvijati se u novom okruženju u kojem se nalazite.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.