HRABRI - forum za zaštitu djece


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 177 | Broj poruka: 662

Savjetodavna linija za djecu

116 111
Zagreb, Đorđićeva 26


ponašanje 4-godišnjaka


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

ukieki

18.01.2013. 22:35

Poštovani!

Imam doma dva sina... stariji je 4.5 godine a mlađi će uskoro 2.

Riječ je o starijem sinu! O njegovom ponašanju.
Od ove jeseni je krenuo u vrtić. Adaptacija je trajala zaista vrlo kratko, svega par dana... Od početka u vrtiću i jede i spava bez problema a s vremenom se i uklopio u društvo. Zaista uživa tamo i tete su jako zadovoljne.
Problem je u njegovom ponašanju doma. Ne znam od kuda da počnem uopće. Neposlušan je jako, tvrdoglav do krajnjih granica,ako mu nije po volji bilo šta odmah radi živčane scene, zna i vikati i baš se sav zacrveni ponekad od bijesa, krene da će mene ili supruga udariti, govori nam da smo male budalice ili glupani (znam da djeca u vrtiću svašta čuju i pokupe), plače i vrišti ponekad...i to traje već dosta dugo, od rođenja mlađeg sina,tj.otkad je mlađi sin ušao u neki njegov sviejt igračaka i naše pažnje!
Ljubomora, znam.
Plus sad je i vrtić tu kao promjena.
Ja ne radim,doma sam s mlađim sinom pa je i to u neku ruku najvjerojatnije utjecaj na njegovo ponašanje!

Imam osjećaj da sam već na rubu živaca ponekad,ako lijepo pričamo i objašnjavam mu nije dobro,kao da me ne sluša,ako vičem i stroga sam i kaznim ga s neigranjem igrica ili uzimanjem neke igračke,nije dobro jer onda tek napravi scenu i viče i plače i urla i udara po podu i svašta... ako ga po guzi ili za uho (ne radim to često,ali ponekad ne vidi drugo rješenje) opet imam osjećaj da to nije urodilo plodom..
jednostavno ne vidim izlaz,ne vidim i ne znam kako s njim razgovarati?
šta raditi a šta ne?

On jako dobro zna sva kućna pravila i drži ih se zaista dobro. Recimo izuvanje i slaganje cipela kad dođemo doma,pa onda ide pranje ruku u kupaonici,pa za stolom isto tako sve zna i lijepo jede....ali ponekad ga nešto "pukne" i on podivlja...
ne želi jesti nego želi da ga netko hrani i on će toliku scenu oko toga napraviti da svi poludimo oko njega...jako je tvrdoglav...
onda recimo on i brat imaju svoju sobu i tamo svoje krevete i tamo spavaju već neko vrijeme s tim da nam se ušuljaju u krevet svake noći...
kad su bolesni onda spavaju s nama čisto zato da su mi na oku! i on to iskorištava, tj. kad ozdrave idu natrag u svoju sobu spavati i mlađi ne radi scene nego lijepo ode a stariji se dere,plače, vrišti itd. po pola sata da on ne bi tamo spavao...
ali ipak ode jer ne popuštamo kad nešto odlučimo.
i tak ima puuuuuno takvih sitnica i situacija u kojima jednostavno ne znam šta napraviti ponekad!

danas smo bili kod pedijatra nosili neke nalaze i toliko me sram bilo... ja sam bila leđima okrenuta sinu kad je pokušao prst gurnuti u utičnicu pa da je pedijatar opomenuo, ali on ništa...i dalje pokušava...pa sam ja povisila glas i opet ništa samo se onak smiulji i kao da kaže "e baš ću to napraviti"...
sram me bilo jako...
u dućanu isto napravi scenu ako ne dobije kad nešto želi,(sok ili igračku,ma bilo šta) a ne dobije uvijek i zna da kad ja ili tata kažemo NE da je to onda stvarno ne... Zna on to jer je tak oduvijek,ali ipak napravi scenu!

Ne sluša nikoga,ali baš nikoga! I uvijek se s njim natežemo i prepiremo i ne znam kak dalje...
Ne znam kak da se ponašamo s njim?
U većini slučajeva kad histerizira ignoriram ga pa kad se smiri porazgovaramo o tome... ali ponekad puknem pa ili viknem ili ga po guzi a ne želim tako!



Inače je jako inteligentan i napredan...Prohodao je s 8 mjeseci, progovorio s godinom dana,s 2 godine sklapao rečenice da su se svi čudili,vokabular mu je širok,ide na engleski i zna jaaako puno i svakim danom me sve više iznenađuje,uči i francuski s bakom ona u igri više,ali i to mu ide super...video igrice igra bolje od nekih velikih dečki ili čak supruga ili mene... Voli enciklopedije,s bakom svašta uči o piramidama o Tutankamonu, ma svašta on zna i upija ko spužva sve...
ide i na nogomet koji obožava jer ide i prijatelj iz vrtića...


Ne znam jesam li sve spomenula,ali eto tražim malu pomoć!
Pedijatar kaže da je glavni problem moj ostanak doma s mlađim sinom... ne znam...

Jel trebamo posjetiti nekog dječjeg psihologa možda? u vrtiću?

Hvala

Savjetodavna linija za djecu

28.01.2013. 20:55

Poštovana Mama,

Prije svega bih Vam se htjela zahvaliti što ste se obratili Hrabrom telefonu za savjet i time nam ukazali svoje povjerenje. Iz Vašeg upita vidim da ste brižna majka te da svojoj djeci želite najbolje. Htjela bih Vas pohvaliti što se ne ustručavate zatražiti savjet jer pojedinca u smislu roditeljstva upravo osobna propitkivanja i težnja ka novim rješenjima vode prema boljem roditeljstvu. Vjerujem da se određene situacije čine nemogućim za rješavanje, ali ponekad je korisno situaciju sagledati iz druge perspektive da bismo pronašli rješenje koje često nije nemoguće. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da se osjećate bespomoćno i pomalo frustrirano i htjela bih Vam reći da su takvi osjećaji u potpunosti prirodni kada niste sigurni što točno učiniti. Roditeljstvo je najizazovniji i najkompleksniji zadatak odraslog čovjeka te je sasvim prirodno da ste naišli na određene nejasnoće za koje se nadam da će se do kraja ovoga odgovora znatno umanjiti to jest da ćete u njemu pronaći potrebne informacije ili savjete.

Ako sam dobro razumjela, glavna teškoća koju navodite je ponašanje Vašeg sina koje se, kako navodite, naglo pogoršalo kada je dobio mlađeg brata. Koliko sam shvatila, Vaš stariji dječak, drži se kućnih pravila, ali kada nije po njegovome „podivlja“, vrišti, vrijeđa, tuče i to najčešće kod kuće i u situacijama kada nije po njegovom.
Rođenje drugog djeteta, odnosno dobivanje mlađeg brata predstavlja veliku promjenu u djetetovom životu. Djetetu može biti teže razumjeti da on više nije u „centru pozornosti“. Bitno je ne zaboraviti da djeca u toj dobi na svijet gledaju isključivo iz svoje perspektive te teže razumiju perspektive drugih. Napisali ste da smatrate da je uslijed rođenja brata došlo do ljubomore kod starijega sinčića. Korisno bi bilo da je se pokuša „ograničiti“ pružanjem dodatne pažnje starijem bratu i to na način da ga se pohvali kada je dobar, nagradi, sluša i naposljetku, prihvati. Djeca pozitivno reagiraju kada se stvori vrijeme koje mu se prikaže kao vrijeme rezervirano za njega, jer dok je on, primjerice, u vrtiću, Vaš mlađi sin Vas ima samo za sebe. Možete na primjer po dolasku u vrtić produžiti druženje sa starijim sinom posjetom nekog mjesta koje voli ili na putu do vrtića igrati neku igru riječi; pokušati organizirati da Vaš suprug ili baka i djed s mlađim sinom rade nešto što on voli, dok Vi sa starijim radite nešto što on voli i obrnuto. Kako Vam se čini ta ideja? Još jedan od načina povećanja povezanosti starijeg s mlađim sinom može biti uključivanje starijega sina u što više aktivnosti vezanih uz mlađeg što bi mu moglo pomoći da shvati koliko je mali braco nemoćan i da ovisi o svima vama, pa i o njemu, starijem bratu. Bitno je ne zaboraviti ne raditi razlike u svom odnosu prema djeci jer se time znaju unijeti negativni elementi u odnos braće posebice favoriziranje jednog djeteta ili usporedba s braćom. Iz Vašega upita mi se čini da to kod Vas nije slučaj, ali nekako imam potrebu to uvijek napisati kada govorim o odnosu roditelja prema djeci.

Kada kažete da se određena situacija ne smiruje ni kada lijepo pričate s njime i objašnjavate mu, niti kada ste strogi. Vrlo je bitno da razgovarate s djetetom te bih htjela pohvaliti taj Vaš postupak. Jeste li mu možda pokušali reći kako se Vi osjećate kada se on tako ponaša? Na primjer, ako ne želi otići spavati u svoju sobu, možda bi dobro bilo kada biste započeli razgovor s djetetom o razlozima zbog kojih to zahtjeva uz podršku i razumijevanje bilo kakvih razloga ili strahova. U takvim situacijama česta su objašnjenja poput toga da je dijete već dovoljno veliko da spava samo ili da je dovoljno veliko da se ne boji nečega što katkada djetetu može poruku da se ne bi smjelo osjećati kako se osjeća. To naravno ne znači da Vi ne smijete biti jasni u svojem postavljanju granica i zahtjeva. Mislim da je vrlo bitno da se suprug i Vi dogovorite da ne želite da on spava s Vama kada nije bolestan i da mu zajedno to kažete. I ovdje je možda najvažnije razumijevanje i suosjećanje, ali je jednako važno i jasno reći da ne želite da spava s Vama s ponuđenim razlogom. Korisne mogu biti rečenice u kojima navodite razloge zbog kojih ne želite da dijete spava s Vama usmjeravajući se na svoje potrebe, ali uz ohrabrenja i razumijevanje njezinih strahova.

Kada razgovaramo s djetetom o nekim njegovim neprihvatljivim načinima ponašanja, bitno je da mu se daje do znanja da to što nam se ne sviđa njegov postupak ne znači da ga manje volimo. Podrška, ohrabrivanje i podržavanje pomažu djetetu da shvati kako njegovo loše ponašanje nije promijenilo naše emocije prema njemu. Dakle, čak i kada ga kudite, poželjno bi bilo da ga pohvalite ga u nečemu u čemu je bio dobar. Možete mu na primjer reći da ste jako ponosni na njega jer Vam je teta u vrtiću danas rekla da je bio jako dobar jer je pomogao prijatelju, ali da ste tužni kada Vas želi udariti ili kada Vas naziva malim budalicama jer se zbog toga ne osjećate dobro. Kod ovog je razgovora bitno prethodno objasniti djetetu što su za Vas prihvatljiva ponašanja, a što nisu. Kako ste rekli da imate pravila ponašanja kod kuće koje on zapravo i slijedi daje mi zaključiti da su zapravo prihvatljiva ponašanja definirana, ali vjerujem da nije na odmet ponoviti to, posebice za ona ponašanja koje se ponavljaju, a smatrate ih neprihvatljivima. Dobro bi bilo da mu objasnite što se od njega očekuje, da razgovarajte o posljedicama ponašanja i odredite nagrade. Dijete primjerice može zajedno s Vama odrediti kazne i nagrade i tako biti uključenim u razgovor o ponašanju na način da ga učinite zabavnim i poštujete njegove prijedloge. Možete čak i napisati dobra i loša ponašanja i njihove posljedice u njegovu bilježnicu ili na papir/plakat koji će stajati na mjestu dostupnom svima. Htjela bih naglasiti kako je u odgoju iznimno bitna dosljednost, a čini mi se da ste toga i sami svjesni.

Upravo je dosljednost važna kako bi dijete iz situacije u situaciju dobilo istu poruku, a to je da u slučaju „prlaženja granice“ slijede primjerna posljedica. Djeca trebaju osjetiti da pogreške mogu i popraviti zato je bitno pomoći im shvatiti kako mogu promijeniti svoje buduće ponašanje da ne dođe ponovnoga sukoba. Nešto više o važnosti dosljednosti u odgoju možete pročitati na sljedećoj web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/.

Također ste napisali, da ako Vi ili suprug kažete „ne“ da on zna da to stvarno znači ne, jer držite do svojih odluka. Kada kažemo samo „ne“ djeca mogu postati frustrirana, razočarana, tužna, ljuta i početi plakati, no bitno je da roditelj to ne shvati ozbiljno pretjerano „alarmirajuće“ i da se postave granice jer neki puta odgovor „ne“ nije isto što i postavljanje granica. Naime, naredba se najčešće bazira na kazni i negativnim posljedicama, dok se postavljanjem granica izbjegava sukob. Naredba može potaknuti strah djeteta od reakcije roditelja dok granica dozvoljava i pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju. Bitno je razumjeti da granice postoje iz ljubavi i brige prema djetetu ili sebi. Ovdje je bitno razlikovati dječje potrebe od dječjih želja. Djeca često nisu svjesna svojih potreba, ali gotovo uvijek znaju što žele, zato su im potrebni roditelji koji imaju u vidu njihove potrebe. Granica je jasno i konkretno pravilo koje uvažava potrebe djeteta i roditelja. Granicom izbjegavamo nastanak problema i pokazujemo dosljednost, ona dopušta djetetu izražavanje osjećaja kao što je tuga, ljutnja i strah u okviru prihvatljivog. Dijete na taj način uči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje.

Kažete da katkada situacije kada se sinčić ponaša neprimjereno pokušate riješiti na način da ga udarite po guzi, ali da ste i sami svjesni da to ne dovodi do rješenja niti je primjeren način reagiranja. Slažem se s Vama u potpunosti i pohvaljujem to Vaše stajalište. Iako nam se to katkada može činiti kao najbrže rješenje koje je sada i odmah zaustavi neželjeno ponašanje djeteta to isto tjelesno kažnjavanje šalje djetetu poruku da je u redu udariti nekoga da bi se postigao određeni cilj; njime dajemo djeci model ponašanja koji oni nerijetko odlično usvajaju i primjenjuju i na taj način pokazuju kada su ljuti, živčani ili žele nešto.

Da biste utjecali na ponašanje koje je već započeto možete pokušati preusmjeriti djetetovu pozornost; na primjer, ako gura prste u utičnicu, možete pronaći nešto drugo što će mu privući pažnju i što će ga zaokupiti. U situacijama u kojima idete negdje, ako ste u mogućnosti možete uzeti sa sobom neku igračku koju voli, da ga imate na što preusmjeriti, bitno je da mu nakon preusmjeravanja objasnite zašto ne smije gurati prste u utičnicu i zašto je to opasno. Također, korisno bi bilo ignorirati manje i prihvatljivije nepodopštine, hvaliti ga za razna ponašanja, dati mu mogućnost izbora, nešto kao biranje jogurta koji će jesti ili zdjelice iz koje će jesti, hoće li će se kupati prije ili poslije gledanja crtića, nagraditi ga primjer ako prođe cijeli dan prođe bez ispada na način da mu omogućite neku privilegiju, ali isto tako, mu tu istu privilegiju oduzmete ukoliko će biti ispada u idućem danu. Sve navedeno neke su od mogućih aktivnosti, postupaka koje mogu imati manje ili više „utjecaja“ na ponašanje Vašeg sinčića jer svako je dijete posebno, a Vi kao majka nabolje znate što bi moglo „upaliti“ stoga Vam želim poručiti da je izbor veliki, a Vi zajedno sa Vašim sinčićem možete izabrati koje aktivnosti bi mogle dovesti do obostranoga zadovoljstva.

Mislim da bi Vam sljedeće moglo biti korisno pa Vam nastavku šaljem link na kojemu možete pronaći brošure Hrabroga telefona koja Vam mogu biti od pomoći posebice brošura s temom “Disciplina i Vaše dijete” koja pruža informacije i praktične savjete o načinima pravilnog discipliniranja djece te brošura s temom „Kako biti dobar roditelj” koja sadrži savjete roditeljima o novim vještinama odgoja tj. novim načinima i idejama kako se može djelovati na ponašanje djeteta. Link je: http://www.hrabritelefon.hr/rodit...r-roditelj/brosure-hrabrog-telefona/. Postoji brojna literatura koja piše o tome kako unaprijediti roditeljske vještine, a jedna od njih je knjiga „Odgajam li dobro svoje dijete“ (Buljan Flander, G., Karlović, A.).

Također ste nas pitali trebate li se obratiti dječjem psihologu u vrtiću. Korisno bi bilo obratiti se dječjem psihologu u vrtiću, što ste i sami naveli kao mogućnost, jer direktnim radom s djetetom stručnjak može dobiti cjelovitiji uvid u situaciju, postupke djeteta, njegova razmišljanja. Preporučila bih Vam i savjetovališta za roditelje koja, najčešće, roditeljima pružaju podršku i potrebne informacije i savjete o zdravom i pozitivnom stavu u odnosu prema djeci, ali i o učenju odgojnih stilova i poticanju roditeljskih kompetencija kao osnove za preventivan rad. S obzirom da niste naveli mjesto iz kojeg dolazite, napisati ću Vam nekoliko adresa savjetovališta u Zagrebu. Ukoliko dolazite iz neke druge sredine možete nam se dodatno obratiti kako bismo Vam poslali kontakte Vama najbližeg savjetovališta.

U sklopu Dječje kuće Borovje u Zagrebu postoji Savjetovalište za roditelje i djecu pa ih možete nazvati i naručiti se na broj 01/6112758. Adresa je Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10000 Zagreb. Možete se obratiti i Centru za djecu, mlade i obitelj MODUS čija je ideja vodilja podrška u razvoju kompetentne obitelji koja se djelotvorno suočava sa promjenama unutar sebe i u svom okruženju. Više možete pogledati o njima na www.dpp.hr ili im se obratiti mailom na modus@dpp.hr.

U Zagrebu djeluje i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba u koju možete doći s Vašim sinom i iako niste iz Zagreba. Potrebna Vam je samo uputnica liječnika opće prakse. Adresa Poliklinike je Đorđićeva 26, Zagreb, a broj telefona na koji možete dogovoriti termin je 01/34-575-18. U Poliklinici je oformljen tim stručnjaka koji se bave različitim aspketima roditeljstva i koji Vam mogu pružiti dodatne smjernice, upute, savjete.

Također bih Vam preporučila da nazovete Hrabri telefon na 0800 0800 na kojem Vam se svakim radnim danom između 9.00 i 20.00 javljaju educirani volonteri s kojima također možete razgovarati ako imate još neodgovorenih pitanja. Hrabri telefon je dostupan i na chatu, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00 na adresi www.hrabritelefon.hr. Javiti se možete i putem e-maila na savjet@hrabritelefon.hr.

Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na još jednom mjestu, a to je Telefončić – savjetodavna linija namijenjena roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-mailainfo@telefoncic.hr. Tim Telefončića čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje s višegodišnjim iskustvom rada s obiteljima i djecom predškolske dobi.

Pri samome kraju htjela bih napisati da ne treba zaboraviti i sebi kao roditelju dati vremena u ovakim situacijama koje znaju biti stresne. Kako biste smanjili stres i lakše podnijeli trenutne teškoće roditeljstva, ne treba zaboraviti odvojiti vrijeme i za sebe, tijekom kojeg se možete baviti vlastitim hobijima, šetati se, družiti, vježbati ili činiti neke druge aktivnosti koje Vas vesele, smiruju i opuštaju.

Naposljetku bih Vam htjela reći da Vaša situacija nije jedina, da mnogo obitelji nailazi na slične probleme. Ono što smatram bitnim je volja za promjenom i poboljšanjem koju sam kod Vas s lakoćom prepoznala. Roditeljstvo nije jednostavno i ne postoji jedinstvena uputa primjenjiva na svu djecu, iako ponekad mislimo da bi nam baš ona bila potrebna. Želim Vam da ne odustanete od želje da učinite ono što je najbolje za Vašu djecu. Još jednom bih naglasila kako je iznimno bitna dosljednost u odgoju i discipliniranju, kao i pohvale i nagrađivanja svih onih malih pomaka i primjernih ponašanja. Tjelesno kažnjavanje bi zbog već navedenih razloga trebali izbjegavati jer dugoročno gledano, za nj se veže više negativnih posljedica nego za uklanjanje „povlastica“ (poput uzimanja igračke na određeno vrijeme) koje je još jedan, poželjniji, vid discipliniranja. Također, neuspoređivanje djece je nešto što je isto tako bitno i na što bi bilo dobro pripaziti. Na kraju se sve svede na ljubav i toplinu, a to, vjerujem, Vi mama nastojite pružite svojim dječacima.

Osjećajte se slobodno i ohrabreno da nas kontaktirate s novim upitima ili s produbljivanjima starih. Želim Vam se još jednom zahvaliti što ste nam ukazali svoje povjerenje te Vam želimo puno strpljenja, uspjeha i bezbrižnih trenutaka sa svojim dječacima.

Srdačan pozdrav,
Vaš Hrabri telefon.