|
enfantt
|
29.07.2011. 10:50
Na početku Vas lijepo sve pozdravljam!Odmah da kažem da smo ponosni roditelji prekrasnog posvojenog dječaka od 7,5 god.Čitam sve ovo o zlostavljanju;psihičkom,fizičkom i ostalim oblicima i užasavam se.Moja priča nije o zlostavljanju,ali bih htjela dati podršku svima onima koji to proživljavaju.Mi smo posvojili predivno malo biće prije 2,5 god.i tek tada smo osjetili što znači biti sretan u potpunosti.Jako mi je žao i teško kada sve ovo čitam i pitam se dali je moguće da roditelj zlostavlja svoje vlastito dijete?To malo biće koje je tako nedužno,tako nevino?Stalno se pitam dali takvi ljudi imaju savjest,dali imaju osjećaj krivnje,dali su uopće svjesni ako svoje dijete tuku i tako teško ga kažnjavaju da će najvjerojatnije i ono kad odraste postati zlostavljač,tući će druge jer će misliti da je to u redu;jer mama i tata su tako rekli.Mnogi bi se odrasli iznenadili koliko djeca razumiju,shvaćaju,koliko im malo treba da budu sretni.Mnogi ne shvaćaju da će puno više postići ako posjedne dijete i razgovara s njim,ukaže mu na njegove pogreške(svi mi ponekad griješimo).Zar je to tako teško?Naravno,lakše je dijete udariti i misliti kako je problem time nestao što je strašna pogreška.Svako dijete će i kada pogriješi i napravi nešto što nebi možda trebalo,puno prije shvatiti i razumjeti ako se sa djetetom popriča,ukaže na te pogreške.Djeca vole pažnju i rado će sjediti sa roditeljem i poslušati što mu ima za reći i vjerujte,puno ćete više postići razgovorom,zagrljajem,ne kriveći dijete već postupak,uputiti mu lijepu riječ ne optužbu,napad,batine,vrijeđanje i sl.jer tada se dijete zatvori u sebe,nema povjerenja,osjeća se bezvrijedno,mislit će što god da napravi da nije dovoljno dobro.Čitala sam post jedne djevojke koju je otac toliko ružno vrijeđao zbog četvorke u školi da je čak razmišljala o najgoremu(prestrašno).Tako ružne riječi uputiti svome vlastitom djetetu je meni neshvatljivo.Jako mi je drago da postoji ovakova vrsta pomoći za dječicu koju odrasli zlostavljaju,bilo fizički,bilo verbalno ili nedaj bože seksualno.I naš sinčić je 1.osnovne prošao sa čvrstom četvorkom(4,2)i mi smo preponosni na njega,na sve ono što je postigao u ove 2,5 godine.I on je također bio i fizički i verbalno zlostavljan od strane svojih bioloških roditelja,odgojno zapušten,zanemarivan,deprivacija u najranijem djetinjstvu.Iz svoje biološke obitelji je bio premješten kod udomitelja,zadim u Dom za nezbrinutu djecu pa kod potencijalnih posvojitelja koji su ga vratili ponovno u Dom nakon 20-ak dana jer je imao dijagnosticiran hiperkinetski poremećaj i poremećaj ophođenja.Tada smo se "pojavili"mi i ugledali našeg anđela,bila je to ljubav na prvi pogled.Ne,nije bilo lako u početku,ali tražili smo pomoć stručnjaka,dvije godine odlazili na psihoterapije,lijek koji je uzimao(Rispolept i Akineton),već dugo ne uzima.Ljubav,zagrljaj,lijepa riječ i puno,puno strpljenja čine čuda.Zlostavljači su slabići koji svoje frustracije liječe na malim,nedužnim bićima!Puno je"lakše"istući dijete i misliti da je problem riješen,teži put je odgoj ljubavlju,zagrljajem,razgovorom.Mi smo izabrali ovaj duži put,ali puno uspješniji jer osmijeh i sreća našeg sinčića je i naša sreća,naš uspjeh!Nemora on biti odlikaš niti doktor nauka,samo neka nam bude sretan,nasmiješen,da polako zacijele njegove rane iz njegovog najranijeg djetinjstva i da je on zdrav tada smo i mi sretni.Na početku,kada je došao k nama,polako se počeo otvarati i pričati nam što je sve proživljavao,vjerujte,svaka njegova suza bila je i moja(majke će razumjeti),svaka njegova bol bila je i naša.Sada se dječak oporavio oko 80% i dalje radimo s njim i obožavamo ga i nebismo mogli zamisliti život bez njega!Kad me zagrli svojim malim ručicama i kaže"ti si moja majka i volim te najviše na svijetu",vjerujte,moje srce je tada ogromno.Htjela bih na kraju dati podršku svima onima kojima je potrebna i reći da se ne bojite prijaviti ako vas netko zlostavlja na bilo koji način jer svako živo biće zaslužuje biti sretno,veselo,voljeno jer dječiji osmjeh je najveća sreća i nema cijene!
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
02.08.2011. 21:55
Draga ponosna mama!
Za početak bi Vam samo željela reći da i imate na što biti ponosni. Izrazito nam je drago da nam se i javljaju roditelji poput Vas i da ste odlučili podijeliti ovu predivnu i nadasve iskrenu priču s nama. Moram priznati da sam nekoliko puta pročitala Vaš post i svaki put izdvojila nešto drugo, bio to dio teksta gdje sam se u potpunosti složila s Vama ili dio teksta gdje sam zastala i s toplinom u sebi nekoliko puta pročitala taj odlomak. Lijepo je za vidjeti kako odgajate dijete na način na koji bi svaki roditelj trebao, a to je taj da mu pokazujete kako je zaštićen i voljen. Pogotovo se divim dijelu gdje ste rekli da je Vaš sin došao iz obitelji gdje je prošao od zanemarivanja do zlostavljana te izašao od tamo sa svim svojim 'ožiljcima', no vi ste ga primili i pokazali kako djetinjstvo može biti bezbrižno i sigurno. Vjerujem da Vam nije nimalo bilo lako odgajati dijete koje je imalo problema u ponašanju, ali uz sav Vaš trud i brigu te najbitnije, strpljene, uspjeli ste doći do njega, da Vam se otvori i da Vam pokaže svoju zahvalnost i zapravo ono svoje najljepše – dječju neiskvarenost. Mnogo puta ste spomenuli kako ne razumijete zlostavljače i kako je zapravo najlakše udariti dijete, a ne izabrati drugi put kao što je razgovor i strpljenje. Nažalost, neki roditelji danas sa sobom nose ili svoje traume iz djetinjstva ili jednostavno žive u ubrzanom razdoblju gdje su preopterećeni poslom i brigom o tome kako zaraditi za život pa zanemaruju tuđe potrebe, a pogotovo potrebe djece, tih malih bića kojima je naša pažnja i briga najpotrebnija, a i na kraju krajeva, naša dužnost. Naravno, to ih nikako ne opravda u svojim postupcima, zato i postoji različite organizacije poput naše gdje se trudimo širiti svjesnost potrebe sigurnosti zdravog rasta i razvoje djece. Trudimo se ponajprije obrazovati roditelje, pokušati im objasniti kako 'batine' i 'ružna riječ' ostavljaju puno više tragova nego što misle, dok lijepa riječ i zagrljaj omogućavaju djetetu da ima ono što i zaslužuje – osjećaj da je voljeno. Tek tada će to dijete izrasti u zdravog čovjeka koji će znati pokazati zahvalnost te time znati i prenijeti sve svoje vrijednosti na druge generacije. Naravno, osim za roditelje, tu smo ponajprije za djecu. Cilj nam je da znaju kako nas uvijek mogu nazvati i dobiti zasluženu podršku o kojim god se problemima radilo. Želimo da znaju kako sve loše stvari koje im se događaju se ne događaju radi njih te da oni nimalo nisu krivi i da zaslužuju samo sretno i bezbrižno djetinjstvo.
Zahvalila bi Vam se što nas podržavate i što vidite naš trud. Lijepo je dobiti određenu vrstu potvrde i zahvalnosti za ono što radite iz ljubavi i određene nade da se stvari mogu promijeniti i da hoće.
Još jednom bi Vam se zahvalila što stojite uz nas i podjednako se trudite pružiti djeci sreću i igru koju zaslužuju te sigurno djetinjstvo. Nadam se da će tužne suze sve više prerastati u sretne suze te da će sretni trenuci najviše ostati zapamćeni, a oni manje sretni u dalekoj prošlosti.
Ako budete imali potrebu ili želju podijeliti još neke trenutke sa Vašim sinom ili ako budete možda imali bilo kakvih pitanja vezanih uz odgoj sina, možete nam se i javiti na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili putem chat-a na www.hrabritelefon.hr svakim radnim danom od 15 do 18 sati. Također, ako Vaš sin bude imao bilo kakvih problema ili samo potrebu da s nekim porazgovara isto tako nam se može uvijek javiti. Iako, vjerujem da se Vama u bilo kojem trenu može obratiti i potražiti podršku.
Za kraj bi Vas zamolila, uz Vaše dopuštenje, da prekopiramo Vaše pismo na našu stranicu kako bi i djeca i roditelji mogli dobiti uvid u to kako se dobre stvari događaju i mogu dogoditi uz volju i strpljenje.
Želim Vam puno sreće u daljnjem odgoju Vašeg sina, uopće ne sumnjajući u to da ćete svakog dana iznova uživati u njegovom smijehu kao i on u Vašim zagrljajima i svoj sigurnosti i podršci.
Srdačan pozdrav,
Vaš Hrabri telefon!
|
|
enfantt
|
03.08.2011. 11:10
Najprije Vam se zahvaljujem da ste mi uopće odgovorili,nisam se tomu nadala,ali eto,osjetila sam potrebu napisati da određeni ljudi vide da se može dijete odgojati i bez batina i ružnih rijeh(uh kako je ovo ružno i napisati).Slažem se u potpunosti sa Vama,kada kažete da nisu "batine i pogrdne riječi"nikakvo riješenje što sam i napisala u svom prvom postu i dosta puta to govorim pojedinim ljudima jer vidim da griješe i vidim što postaje od te djece;povučena su,potištena,nesretna,plačljiva,uplašena i još puno,puno toga.Na početku su nam "ljudi" znali govoriti"nećete ga mogi odgojiti bez batina"ili"batina je izašla iz raja".Oh,kako samo griješe!Nisam nikada čula da se u "raju"tuku ljudi ili djeca!Pišete mi kako ljudi ubrzano žive,kako se bore za materijalno i da najčešće zbog iscrpljenosti,umora ili pomanjkanja vremena pribjegavaju udariti dijete i time skratiti postupak odgajanja,pri tome mislim na razgovor,ljubav,podršku i kada dijete i pogriješi nešto, zagrliti ga,reću mu da to nije možda bilo lijepo,ali da ne krivite dijete,već postupak koji je napravio.Sa time se ne bih složila jer nikome ništa ne pada sa neba,svi se mi borimo za svoju egzistenciju,ali to ne znači da ću doći kući i istući svoje dijete jer danas nešto nemam.Zaboga pa dijete mi uopće nije za to krivo,mi bismo trebali živjeti za djecu!Imali smo,nažalost, prilike vidjeti kako se roditelji nagnu nad dijete,ispruže kažiprst,deru se,viču,govore mu ružne riječi,i dijete samo gleda u njih i rasplače se jer je malo i nemoćno.Rekla sam im da pokušaju sjesti pokraj djeteta,bez povišenih tonova,bez tog kažiprsta,gledajući dijete u oči(dakle,spustiti se na dječiju razinu,ako znate što sam time mislila)i objasniti mu da vam nije drago zbog toga što je učinio,da ne krivite dijete,već postupak,i kako sam navela u prijašnjem postu,dijete će vas puno prije razumjeti,saslušati vas bez straha i suza u očima i punooo ćete više postići.Samo su me pitali"u kojem svijetu ti živiš"?!Nikada više nismo k njima otišli,ali se taj dječak dolazi igrati kod mog sina i ja puno s njima razgovaram i vidim kako je sretan i veseo.Nikada,ali baš NIKADA ne bih udarila svoje dijete jer su i nas roditelji odgajali bez batina i smatram da nisu pogriješili.Još nešto,što sam htjela napisati i u prijašnjem postu o posvojenju,a to je da često čujem i čitam kako se potencijalni posvojitelji boje posvojiti veće dijete,a pogotovo dijete s bilo kakvim poteškoćama.Moram reći da je to velika pogreška jer sam mišljenja da svako dijete zaslužuje dom i obitelj,bilo ono 5 mjeseci ili 5 godina.Naš sinčić je imao dosta poteškoća,bio mu je dijagnosticiran i ADHD,hiperkinetski poremećaj,deficit pažnje i još ponešto,ali sam isto tako kod njega samoga u ove 2,5 god.imala prilike vidjeti njegov napredak,koji me iznimno raduje.Rekli su nam po samom posvojenju da će vjerojatno pohađati specijalnu školu,ali na našu sreću i sreću naše dušice,to se nije ostvarilo,on pohađa normalan školski program,iako smo na početku bili prihvatili i specijalni program.Prošao je s vrlo dobrim uspjehom i na njega smo preponosni,ali i na sebe.Mišljenja sam da dječica koja su u Domu ili u dr.raznim ustanovama,svoje poteškoće pokazuju upravo zbog nedostatka ljubavi,adekvatne pažnje,zbog osjećaja da su napuštena ili da nigdje ne pripadaju.Pri tome nisam mislila ništa loše o dječijim Domovima,već svi znamo koliko se djece nalazi u tim Domovima i mi sami kada smo posjećivali našeg sinčića,stručnjaci koji tamo rade rekli su nam da oni imaju svu potrebnu odgovarajuću skrb,ali im fali roditeljski dom,posebna privrženost i osjećaj da svako pojedino dijete žudi za time.Prije par mjeseci,naša dječija psihijatrica je napisala da naš sinčić više ADHD nema niti u tragovima,da mu više nikakav lijek nije potreban i da je on stvarno veselo,živahno i nasmijano dijete te se moram i pohvaliti da je rekla i da je sretan što nas ima,a bogme i mi što imamo njega.Naš V.je centar našeg svijeta,u školi,u igri sa prijateljima,u restoranu ili bilo gdje drugdje,on se uopće ne razlikuje po ničemu od druge djece.Toliko smo sretni što je tako puno postigao iako kažem da na početku i nije baš sve bilo lako.U našemu domu nema mjesta batinama,uvredama,ružnim riječima jer naš sinčić je sve to već prošao do svoje 5.godine i mi ga želimo vidjeti sretnog,nasmijanog,a na prvom mjestu nam je njegovo zdravlje i sreća.Sa batinama i vrijeđanjem djeteta to sigurno nećete postići.Ako Vi smatrate da bi moj post nekome mogao pomoći,slobodno ga kopirajte i kada bi samo jedno dijete time učinila sretnim,bila bih preponosna.Teško je i pročitati sve ovo o svim oblicima zlostavljanja djece,a kamoli doživjeti jer oni su naša budućnost,naša sreća,naše veselje i na kraju naša ogledala.Mogla bih napisati i cijelu knjigu o ove dvije i pol godine otkad smo i mi postali roditelji.Kada je naš sinčić pošao u malu školu,napravio mi je čestitku za Majčin dan,to je bila prva takova čestitka koju sam i ja dobila od svog anđela za Majčin dan,mojoj sreći nije bilo kraja,još i danas je čuvam,i svaki njegov crtež,njegovo pismo koje mi napiše,vjerujte,to je neprocjenjivo.Htjela bih reći pojedinim roditeljima da djeci i nisu najvažnije materijalne stvari,važnije im je vrijeme provedeno s vama,ljubav koju osjete,zagrljaje i sigurnost.Bila bih presretna kad bih svojim iskustvom mogla pomoći pa makar i jednom djetetu.Mi ovdje imamo isto jedan manji Dom za nezbrinutu djecu i znamo ih katkada posjetiti.Naš sinčić im uvijek ponese igračaka,nešto voća i drugih sitnica,nije to ništa veliko niti skupo,ali tu dječicu to raduje,a pogotovo ih raduje kada naš V.kaže;i ja sam živio u Domu i nisam baš puno imao,ja sada imam dosta,ali meni to sve netreba i ja to želim dati vama.E,tada smo najponosniji na njega!Zamolila bih sve roditelje da "čuju"potrebe svoje djece,da vide da se može i drugačije i da nasilje nije nikakvo rješenje!A djeci bih htjela reći da NE MORAJU trpjeti bilo kakvo zlostavljanje,počevši od emocionalnog,koje je puno teže za prepoznati pa do onog najtežeg,užasavajućeg oblika zlostavljanja.Ako i nemate pristup telefonu ili internetu,obratite se odrasloj osobi kojoj vjerujete,a tada će ona znati što treba učiniti i poduzeti.Zapamtite SVI da je dječiji osmjeh,sreća i psiho-fizičko zdravlje na 1.mjestu i da to uistinu nema cijene!Ako bilo kako mogu pomoći svojim iskustvom,rado ću to učiniti!Slobodno mi se možete obratiti ili ovdje pisanim putem ili putem privat.e-maila.Još jednom Vam se srdačno zahvaljujem na Vašemu takovom lijepom postu,podršci i ohrabrenju za dalje. Srdačan podzra!Ponosna mama-
|
