Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 166

Broj poruka: 626

linija za djecu Savjetodavna,

Savjetodavna linija za djecu

116 111
Zagreb, Đorđićeva 26

Tužna priča djetinjstva

Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Anastazija5

23.07.2015. 21:10


Poštovani,


pročitala sam nekoliko priča na forumu vezanih uz razna zlostavljanja, te su me priče podsjetile na djetinjstvo kojeg se ne želim sjećati, ali je to neizbježno. Odlučila sam svoju priču podjeliti s vama. Iskreno, teško je razgovarati i pisati o tome. Imam 17 godina, učenica sam gimnazije, mlada sam, ali iza sebe imam puno, previše loših uspomena. Moja se majka udala san 20 godina, bila je mlada i zaljubljena, vjerovala je da uza sebe ima čovjeka koji joj može skinuti sve zvijezde s neba. Nekoliko mjeseci nakon što je rekla sudbonosno "da" prvi ju je put udario. Mislila je da se neće ponoviit, varala se. Ostala je trudna. Toliko mi je teško mislit na to...kako ju je pijan udarao dok sam ja rasla u njoj. Na to kako se rukama čvrsto držala za trbuh i plakala, kako je svom nerođenom djetetu govorila da će sve biti dobro. Rodila je malenu djevojčicu, mene, dok me je držala u naručju i nadala se da će to malo biće sve promjeniti, on je bio toliko pijan da nije znao za sebe, bio je ljut jer je dobio kćer, želio je sina. Nastavio je piti, nastavio ju je maltretirati. Govoriti joj je se samo izležava, da ništa ne vrijedi. Dok ga je čekala pijanog, uzela je mene uza sebe jer se osjećala sigurnom blizu mene. Naradio joj je da me stavi u krevetić, dok sam sićušna vriskala, on ju je tukao. Na sreću, bila sam beba, ne sjećam se, a na žalost, moja sjećanja počinju vrlo rano. Imala sam 3 godine, ja i mama ležale smo na kauču, bilo je kasno. Pijan se vratio s druženja s prijateljima. Počeo se derati na nju, psovati. Plakala sam, molila sam ga da ne viče. Udario ju je, potrčala je prema vratima. Odvukao ju je u kupaonu i zaključao vrata. Svojim sam melenim ručicama tukla po vratima, vikala, molila ga da je pustii. Zazivala mamu. Čula sam ju kako plače. Imala sam 3 godine i bojala sam se da je ne ubije. Nakon 15-tak minuta je otvorio vrata, nasmijao mi se i rekao da ne plačem, da je mama pala i udarila se. Znala sam da laže, željela sam da nestane zauvijek. Kupaona je bila puna krvi, rasjekao joj je usnicu. Mama je izašla. Teško je, jako je teško sjećat se toga. Rekla mi je da ne plačem, da je dobro. Znala sam da nije. Prijetio joj je da će me uzeti od nje ako ikome kaže, da će joj ubiti obitelj koji su uvijek bili uz nju. Bojala se. Šutila je i patila. S nepunih 5 godina dobila sam brata, otac je obolio i uz majčino nagovaranje prestao piti. Bilo je bolje. Mama je počela raditi, dobila je svoje ja, postala je samouvjerenija, jaka. Ispričala je svojoj obitelji kroz što je prolazila. On... nikada nam nije pružio nikakve očeve ljubavi, vikao je na nas, udarao nas zbog sitnica. Mama ga se više nije bojala pa je valjda želio da ga se bar djeca boje. Stalno su se svađali. Peti i šesti razred osnovne škole, pubertet. Umro mi je djed koji mi je pružio onu ljubav koju nisam dobivala od oca, mama je našla ljubavnika, odlučila se rastaviti. Možda nećete shvatiti, i ja sada teško shvaćam, ali mrzila sam je kada mi je rekla da će se rastaviti. Nisam željela da se rastave. Naviknula sam se i nisam željela nikakve promjene. Željela sam samo jedno, normalnu obitelj. U školi su mi iza leđa pričali da mi mama ima ljubavnika, da je kurva. Žalili su oca. Boljelo je. Oni nisu imali pojima. Mamin je novi čovjek radio preko granice, odlučila je otići s njim i vraćati se svaki vikend, brat i ja smo bili kod bake. Dolazila je, bila je s nama 3 dana u tjednu, ali ostala 4 su bila teška. Nije odlazila na sastanke, nije me mogla voziti na rođendane, nije gledala moje predstave, nije bila uz mene, nisam mogla pričati snjom. Falila mi je mama. Jako. Falili su mi naši razovori o svemu i svačemu. Bila sam ljubomorna na sve oko sebe, ne jer su imali bolji mobitel od mene ili ljepšu torbu...ne. Nego jer su imali mamu i tatu, imali su svoju obitelj. Često sam lagala da je kod kuće, a nije bila. Željela sam otići daleko od svih. Željela sam nestati. Vratila se. Živjela je s nama, a očuh je dolazio vikendima. Tako je i danas. Napokon sam opet imala svoju mamu. I dalje je imam. Očuh nas je prihvatio, i mi smo njega. Dobro se slažemo. Nadam se da će naći posao tu i da ćemo jednog dana živjeti svi zajedno. Ponekad se svađaju, on nas želi odgajati jednako ko i ona. Najveći su problem moji izlasci, ona me pusti, on ne. Posvađaju se, ona kaže da mi je ona mama, a on da nam je bitan sam kad ga nešto trebamo. Svakog puta u toj situaciji ja opet želim nestati, razmišljam o tome kako bi sve bilo bolje da me nema. Znam da voli mamu, da voli nas i da mi volimo njega. To je dovoljno, nadam se, da se sve riješi. Otac živi blizu, rijetko nas zove, rijetko nas posjećuje. Ima djevojku koja nas ne prihvaća, koja je užasna žena i zaista neznam zašto je s njom. Zaboravlja nam čestitati rođendane, nezna koliko imamo godina, s koliko prolazimo u školi. Žao mi ga je. Nema ništa. Novca, obitelji, prijatelja... Ostao je bez svega, a da je bio drukčiji, imao bi sve. Ali svatko griješi u životu. Znam da se sada kaje. Znate, oprostila sam mu, i dalje mu opraštam.. ali nisam zaboravila i nikada niti neću. Eto, ovih mojih 17 godina je jedna ružna tužna priča, ali uza sve to, imala sam ljubavi od mame, njezine obitelji... i osim ovih loših, imam mnoštvo i onih lijepih uspomena koji se puno rađe sjećam. Ima mnogo djece koji su imali puno gore djetinjstvo od mene, i ne želim da me nitko žali, zato nikome ni ne pričam o tome. Bilo je teško, zaista jest, ali sam naučila cjeniti one prave vrijednosti u životu. Naučila sam da čovjek nije bogat ako ima novca, već obitelj i ljubavi. Da se ništa ne rješava grubim riječima, šakama i vikanjem već razgovorom. Naučila sam da život nije lak, ali je moj. Samo je jedan i moram ga prihvatiti takvog kakav je, izvući ono najbolje iz njega. Sretna sam. Sada imam obitelj, imam prijatelje, prave prijatelje, imam dečka, idem u dobru školu i znate što još, imam snove i ciljeve. Imam ih mnogo, i svjesna sam toga da ih neću sve ostavariti jer ima i onih velikih, ali nitko me ne može spriječiti u tome da sanjam o njima. Želim postati psiholog ili bilo koje slično zanimanje kojem ću moći pomoći ljudima. Želim pokazati ljudima da i kad je najteže, potrebno je samo duboko udahnuti, isplakati se, uhvatitit nekoga čvrsto za ruku, zagrliti nekoga, široko se osmjehnuti i nastaviti... Kad tad će biti bolje.




Lijepi pozdrav!

Savjetodavna linija za djecu

27.07.2015. 17:25

Draga Anastazija,

hvala ti na javljanju Hrabrom telefonu. Tvoja priča me rastužila i žao mi je što ste ti i tvoja obitelj prošli kroz situacije zlostavljanja, odbacivanja i samoće.
Iz tvojih riječi vidim da si odlučila izvući i puno lijepih stvari, unatoč teškoj situaciji koju si prošla. To mi je jako drago čuti. Vjerujem da svaka situacija u životu, koliko god teška bila, ima svoju svrhu i omogućava nam da barem malo „narastemo“, spoznamo sebe i svijet u kojem živimo.
Čestitam ti na tvojoj hrabrosti, snovima i željama koje imaš i iskreno se nadam da ćeš ih ostvariti.
Ako budeš imala neko pitanje i potrebu za razgovorom, uvijek nam se možeš obratiti na besplatni i anonimni broj 116 111, svakim radnim danom 9-20h ili na našu e-mail adresu savjet@hrabritelefon.hr.

Želim ti puno sreće i toplo te pozdravljam,

tvoj Hrabri telefon

ZabrinutaMaja

26.06.2018. 21:10

Poštovani, odlučila sam vam se javiti jer me već par dana muče neke stvari. Mislim, neke. Dogodilo se to prije par godina pa da vam objasnim u neke detalje i ako mi možete dati savjet kako da se smirim i kako da postupim u ovoj situaciji.

Dakle ovako. Kada sam imala nekih 14/15 godina, ne sjećam se točno još uvijek sam bila ono dijete koje se voljeli igrati vani, kuhati kao ručak, igrati se sa nekim dječjim igrama. Dosta često smo se igrali kao da glumim nekakvu obitelj pa se onda skupi društvo i tako se igramo. Ono što me dosta muči ovih dana, a sjetila sam se kroz gledanje jednog filma. Uglavnom, kako bi uvijek išli kod bake na selo na igranje tamo sam imala sestričnu i bratića. Uvijek bi se podijelili da on i ja glumim "mamu i tatu" ostaloj djeci. I tako kroz igru smo se igrali satima i kao išli na ručak, spavanje i tako. Tipična dječija igra. Iskreno, tada sam tek počela otkrivati neke stvari i puno toga mi nije bilo jasno. Jednom, kada smo odlučili ići na spavanje, bratić i ja (on je 5/6 godina mlađi od mene) smo kako bi se stvari igrali odlučili kao igrati mame i tate. Ja sam negdje u svojoj podsvijesti znala što znači seks i sve ostalo, ali tada sam bila još uvijek jako ne zrela i nisam imala pojma ni o čemu. Ono što mene psihički jako muči je to što smo mi kao imitirali seks odnosno ono što mame i tate rade. Dakle, on bi legao na mene ili bi ja legla na njega i mi bi doslovce kao skakali jedni po drugome. Jednom se dogodilo da sam ja bila ja njemu i da sam tako skakala po njemu i njegovoj nozi i osjetila dolje ugodu i to kao veliku ugodu, ne znam kako da izrazom uopće koliko me sram. Iskreno, jako se plašim tih nekih svojih dječjih odluka i znam da sam tada bila je zrela i sve skupa. Neki dan sam jako razmišljala o tome i znam da je to sve dječja igra, ali istraživanjem na internetu sam došla do nekih informacija da bi to moglo biti seksualno zlostavljanje i k tome još incest. Da napomenem, mi se nikad nismo dodirivali, (on je mene samo jednom poljubio tj. lizao kao po vratu jer smo se igrali) sad kad gledam, očigledno smo oboje puno toga znali, ali nismo bili svjesni. Jako me to muči. Nikad se nismo dirali, samo smo se igrali i glumili te stvari kroz igru. Ni njemu ni meni to nikada nije značo i jednostavno je sve završilo tako da smo odrasli i on i ja. Ja ne znam da li se on sjeća te igra i toga svega, ali ja sam se sjetila toga dok sam gledala taj jedan film i jako me muči psihički već danima.
Sve sam rekla i svom dečku koji mi se samo nasmijao i rekao da prestanem ubrijavati stvari u glavi i da jednostavno shvatim da smo tad bili djeca i to je to. Možete li me vi na bilo koji način smiriti jer iskreno, meni ovo sve jako teško pada i ne znam kako se nosim s tim jer osjećam toliku nekakvu krivicu jer smo eto se igrali. Moj mozak kao da ne može shvatiti da smo bili djeca i da smo se igrali i da je to završilo na tome.

Možete li mi molim vas dati bilo koji savjet jer psihički stvarno nisam baš dobro ovih dana. Ne mogu prestati razmišljati o tome, plakala sam, kajem se jako jer sam bila toliko glupa i ne zrela dok sam bila u tom pubertetu i jednostavno se ne mogu smiriti.
Molim vas za bilo kakav savjet kako da se smirim.

Savjetodavna linija za djecu

28.06.2018. 23:55

Draga Majo,
hvala ti na javljanju i ukazivanju povjerenja Hrabrom telefonu. S obzirom na to da si nam se javila i putem drugih kontakata, možemo nastaviti komunikaciju tim putem.
Puno pozdrava,
Hrabri telefon