Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 430 | Broj poruka: 1397

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Autizam i anksioznost


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

ReginaPhalange

15.12.2023. 18:10

Poštovana,

Već sam se obraćala za savjet na ovim stranicama i puno ste nam pomogli svojim pristupom i informacijama, a kako je riječ o dječaku koji ima visokofunkcionalni autizam, problemi se stalno pojavljuju i teško mi je odgonetnuti kako ih riješiti, jer nisam u mogućnosti sjesti sa svojim desetogodišnjakom i objasniti mu važne životne lekcije koje bi i njemu i meni pomogle, jer puno toga ne razumije.
Moj sin je, unatoč klasičnim simptomima spektra koji utječu na socijalna ponašanja, vrlo emotivno dijete koje se lako uplaši, i od malena je pokazivao jaku povezanost sa mnom, ali djelomično su ta vezanja za određene ljude i situacije bila povezana i s njegovom potrebom za održavanjem rutine.
On je sada učenik 4. razreda osnovne škole i počele su se pojavljivati sve veće frustracije zbog ocjena u školi, stalni strahovi da će biti u nekakvoj kazni ako dobije lošu ocjenu, strah da se ja neću vratiti s posla, da će morati ostati spavati u školi... Dakle prisutni su strahovi od razdvajanja, to je nešto što nas stalno prati i ne ide na bolje- još uvijek ga uspavljujem, vodim svuda sa sobom, uvjeravam 500x dnevno da ću se vratiti s posla, da ću doći po njega u školu itd. Ocjene su mu relativno dobre ali ove godine je puno teže gradivo i dogodi se pokoja dvojka ili trojka i ja sam apsolutno mirna i ne pokazujem baš nikakve negativne emocije kada dobije takve ocjene, svaki dan mu objašnjavam da je važnije da je nešto naučio nego kakvu je ocjenu dobio, radimo na samopouzdanju, dajem mu primjere iz stvarnog života - druge učenike koji su također dobili lošije ocjene, čitam mu bilješke učiteljice koja ga uvijek pohvali, ne vršim pritisak na njega niti sa zadaćama niti učenjem za ispite, i sve oko škole radi uz mene, nikada ga nisam pustila da sam radi zadaću, a i u školi ima pomoćnika koji mu pomaže kad god je potrebno.
Ono u čemu vidim problem je što je počeo plakati zbog ocjena, zbog straha da ću se naljutiti, da će pasti razred... Vjerujem da Vam je jasno da je djetetu poput njega jako teško objasniti emocije i ponekad ni ja nisam raspoložena za glumu, dođem umorna s posla, ozbiljna sam- ne ljuta, samo nemam osmijeh na licu, on se odmah rasplače misleći da sam ljuta i to na njega.
Htjela bih da ti strahovi prestanu dok ne prerastu u pravu anksioznost, i istovremeno ga osamostaliti tako da shvati da može i bez mene nešto napraviti, a ne znam kako to učiniti da ne pogoršam stvar.
Probala sam objasniti da mu nisam potrebna za čitanje lektire jer čita samostalno, pa da pročita knjigu i onda ćemo zajedno razgovarati o njoj, rezultat je grcanje u suzama jer ne sjedim kraj njega kad čita. Kod spavanja sam također pokušala biti s njim jedno vrijeme i potom se udaljiti uz "laku noć" ali ne može zaspati do jutra.
Imam osjećaj da su ove stvari nekako povezane, i što se više oslanja na mene to je anksioznost veća, zato bih htjela poraditi na samostalnosti, ali vidim da mu emocije to ne dopuštaju.
S druge strane, više ne znam niti je li sve ovo nabrojano samo dio njegove rutine, pa ga mijenjanje iste koči da postignemo dobre rezultate?
Voljela bih, ustvari, čuti stručno mišljenje oko toga kako omogućiti zdrav emocionalni odnos kada je u pitanju djete u spektru i kako uopće odvojiti rutinske navike (i strahove) od onih stvarnih? Trebam li rutinu tretirati i dalje kao nešto što je diramo, iako je to postalo teško održavati zbog životnih obaveza? On je dijete koje ima kapaciteta za samostalnost, no čim dođe kući kao da sve što je naučio zaboravi. Naravno da mi nije lako gledati suze, posebno na njemu koji vjerojatno niti sam sebi ne zna objasniti zašto plače, zbog čega idemo u krug i ja odustanem od pokušaja da nešto promijenimo tako da se on smiri.
Kako biste Vi objasnili djetetu, kojemu socijalna strana nije ista kao kod neurotipičnih osoba, emocije, odnose među ljudima, da shvati o čemu pričam?

Hana Hrpka, prof. psih.

21.12.2023. 10:30

Draga mama,

Za početak Vam zahvaljujem na ponovnom javljanju. Drago mi je čuti da ste bili zadovoljni podrškom koju ste prethodno dobili i da ste se ponovno odlučili obratiti za smjernice i pomoć. Iz Vašeg upita vidim da ste snažna i brižna mama i želim Vas pohvaliti što ne odustajete od traženja najboljeg pristupa Vašem sinu.

Ako sam dobro razumjela, u dilemi ste kako riješiti teškoće koje se javljaju u funkcioniranju Vašeg desetogodišnjeg dječaka koji ima visokofunkcionalni autizam, a u posljednje vrijeme pokazuje burne reakcije zbog straha od napuštanja i frustracije zbog loših ocjena. Također, brinu Vas sinove reakcije kada dobije nižu ocjenu, izražavanje straha da će pasti razred, a voljeli biste i da je samostalniji u izvršavanju svojih obaveza. Opisali ste i da Vas brine sinov strah da ćete ga ostaviti i zaboraviti. Iz navedenog zaključujem da ulažete puno truda i vremena u rad sa sinom i da se trudite oblikovati ga u zadovoljnu i samostalnu osobu, zbog čega Vas još jednom želim pohvaliti.

Što se tiče zabrinutosti oko ocjena, navodite da se trudite ojačati sinovo samopouzdanje i da ne naglašavate važnost brojčane ocjene, ali Vas i dalje brinu njegove reakcije poput plakanja i brige da će pasti razred. Pitam se kakve povratne informacije Vaš sin dobiva u školi kada dobije nižu ocjenu. Ponekad, čak i ako roditelji ne vrše pritisak na dijete, namjerne ili nesvjesne reakcije nastavnika i/ili kolega u razredu mogu utjecati na djetetov stav prema ocjeni. Nažalost, trenutno se velika važnost pridaje brojčanim ocjenama i mnogi odrasli iz djetetove okoline mogu naglašavati važnost školskog uspjeha za kasnija postignuća u životu, zbog čega djeca usvajaju slična vjerovanja o ocjenama. Također, djeca se često uspoređuju sa svojim vršnjacima i žele biti podjednako uspješni kao i oni. Stoga kada Vaš sin dobije nižu ocjenu od svojih kolega, vjerojatno se javljaju razne brige i sumnje u vlastite sposobnosti. Pitam se jeste li podijelili svoje brige s dječakovom učiteljicom i imate li više informacija o tome kakva je atmosfera u razredu u vezi ocjena te prima li Vaš sin poruke od učiteljice da određene ocjene nisu dovoljno dobre.

Važno mi je napomenuti da u situaciji kada se djeca nalaze u stanju povišenih emocija, do njih ne dopiru informacije kojima im obično odrasli ukazuju na neosnovanost njihovih briga. Isto tako, u situacijama kada Vašeg sina obuzmu strah, frustracija i panika, najvažnije je dopustiti mu izražavanje emocija i imenovati one koje Vi u tom trenutku prepoznajete. Ako pokazuje zabrinutost, anksioznost, strah i brigu, u redu je da izgovorite to umjesto njega, ponudite mu nešto što ga inače umiri (zagrljaj, polagano disanje, preusmjeravanje pažnje na neku drugu aktivnost i slično) i pričekate da se umiri kada će informacije lakše doprijeti do njega. S obzirom da ste naveli da je Vaš sin vrlo emotivan i da često iskazuje burne reakcije, važno je omogućiti mu izražavanje tih emocija u sigurnom okruženju, bez umanjivanja ili odbacivanja njegovih razloga za emocionalne reakcije. Također, kao što ste i spomenuli, razuvjeravanje, umirivanje i ponavljanje da će sve biti u redu, da ćete se vratiti po njega nakon posla, Vašem sinu ulijevaju osjećaj sigurnosti i predvidivosti koje mu njegova rutina predstavlja.

Ako sam dobro razumjela, do sada ste bili aktivno uključeni u sinove obaveze, zadaće, čitanje lektire, ali smatrate da bi za njega bilo bolje da postane samostalniji u tim zadacima, što Vam otežavaju njegove burne emocionalne reakcije. S obzirom na dječakovo otežano socio-emocionalno funkcioniranje i važnost rutine, očekivano je da mu ovakve promjene predstavljaju veliki izazov. Spomenuli ste i da kod kuće ne pokazuje toliku samostalnost koju ima u školi te da Vam je teško dosljedno uvoditi promjene, zbog čega često odustanete. Vjerujem da nije lako vidjeti sina uzrujanog i da može biti obeshrabrujuće kada mu ne možete olakšati te zbunjujuće trenutke. Kada kažete da kod kuće zaboravi sve što je naučio, zvuči mi kao da je i njemu teško dosljedno provoditi promjene ako i Vi odustanete kada ga vidite uzrujanog. U uvođenju promjena potičem Vas na strpljenje, upornost i poduzimanje malih koraka. Za početak možete dogovoriti da sam pročita ulomak ili stranicu lektire, a Vi ćete biti pored njega i slušati ga. Kada mu to postane ugodno, povećavajte broj stranica koje će samostalno pročitati, uz Vas. S vremenom možete uvesti da ga Vi slušate, ali radite nešto drugo. Isto tako postepeno može početi čitati dio po dio lektire u sebi. Također, možete ga potaknuti da pokuša riješiti sam jedan zadatak, a zatim opet povećavate broj samostalno izvršenih obaveza. Važno je pohvaliti i nagraditi svaki pokušaj i ustrajanje u samostalnosti, bez obzira na točnost riješenih zadataka.

Potaknula bih Vas da podijelite svoje brige s učiteljicom ili stručnom službom škole koji su bolje upućeni u funkcioniranje Vašeg sina i mogu Vam dati konkretne upute kako mu omogućiti prevladavanje ovih izazova i pružiti mu dodatnu podršku u usvajanju socio-emocionalnih vještina.

Također, pitam se je li dječak uključen u neki oblik podrške i praćenja od strane stručnjaka specijaliziranog za spektar autizma. Iz Vašeg upita vidim da ste informirani o specifičnostima funkcioniranja u autizmu i da ste otvoreni za pomoć, stoga bih Vas potaknula da se obratite u Centar za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, gdje nude usluge savjetovanja i podrške u razvoju. Termin možete dogovoriti ponedjeljkom i četvrtkom od 15 do 19 sati te utorkom, srijedom i petkom od 9 do 13 sati putem telefona, elektroničke pošte ili osobnim dolaskom. Za dobivanje termina u Centru nije potrebna uputnica. Mail adresa na koju se možete javiti je centar.info@erf.hr, a web adresa https://centar.erf.unizg.hr/.

Za dodatnu podršku možete kontaktirati Savez udruga za autizam Hrvatske (SUZAH) koji Vas mogu uputiti na udrugu prema mjestu stanovanja gdje možete potražiti dodatnu podršku i savjete za postupanje. Mail adresa je suzahrv@gmail.com, a web stranica http://www.autizam-suzah.hr/.

Za kraj, voljela bih naglasiti kako je važno da i Vi kao majka dobijete potrebnu podršku i da u svemu ovome niste sami. Vjerujem kako izazovi koje roditeljstvo donosi ponekad mogu biti teški i preplavljujući, zbog čega mi je važno da ne zaboravite i na brigu o sebi, svojim potrebama i aktivnostima koje Vas opuštaju i vesele. U svemu ovome niste i ne trebate biti sami, pa Vas ohrabrujem da se oslonite na podršku osoba iz svoje okoline. Za sva dodatna pitanja stojimo na raspolaganju i putem savjetodavne linije Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati.

Puno sreće u daljnjim koracima želi Vam,

Hana Hrpka, prof.

ReginaPhalange

24.12.2023. 11:05

Poštovana,

Zahvaljujem na zaista iscrpnom i detaljnom odgovoru, i moram priznati da ste mi pomogli jer je ipak lakše dobiti mišljenje objektivne osobe, "promatrača" sa strane, koji će ukazati na poneku grešku u odgoju a koja meni kao majci promakne. Istina je da ja ne pokazujem dosljednost kod promjene rutine i s tim imam problem od njegova rođenja. Kako je on jako rano pokazivao tu želju za rutinom u rasporedu, hranjenju, spavanju, izlascima van itd., više sam se ja prilagođavala njemu, a kada situacija više nije dopuštala isti režim, i najmanja sitnica, primjerice odlazak na igralište navečer kada dođem s posla umjesto prijepodne, predstavljala je problem, a kod njega su reakcije uvijek bile anksiozne. Logično, jer njemu samo rutina predstavlja sigurnost i kada se promijeni javlja se strah.
Shvaćam da i ja puno tražim od njega a po vlastitom primjeru ne pokazujem to isto. Svakako ću pokušati slijediti Vaš savjet oko osamostaljivanja na način da idemo puževim koracima, i umjesto odustajanja, ponuditi mu objašnjenje njegovih emocija jer ih on ne može niti imenovati, te ga uvjeravati da je u redu ponekad se osjećati i tužno i nesigurno, ali da to mora verbalizirati kako bih mu mogla pomoći. Vjerujem da ćemo uspjeti jer smo prevladali i puno teže prepreke u ovih 10 godina.
Što se tiče škole, i tu ste mi otvorili oči jer priznajem da se nikada nisam sjetila niti pomisliti da strah koji ima zbog škole nije nužno potekao iz kuće, odnosno zbog mog stava, nego možda upravo iz škole i okoline. Vjerujem da znate da roditelji najviše vole kriviti sebe kada se pojave neki problemi s djecom, možda zato jer podsvjesno mislimo da je lakše promijeniti svoj stav i ponašanje nego utjecati na druge, a posebno kada je u pitanju čitav sustav. U školi se od svih učenika, pa i od njega jako puno traži. Iako on ima individualizirani program, prema kurikulumu mora savladati gradivo kao i ostala djeca, te se neke metode koje su prema IOOP-u dopuštene ne provode jer u prva 2, 3 razreda koji su bili lakši nije bilo potrebe. Sada je gradivo zaista opsežno, on se teško snalazi bez vizualnih pomagala, knjige više nisu ilustrirane i zaista su ocjene postale nešto lošije.
On se često "igra" oponašanja, odnosno smatram da mu je to neka vrsta ispušnog ventila, prebaci se u ulogu druge osobe i onda kao ta druga osoba priča samom sebi, tako da često čujem kad postane učiteljica pa priča drugoj djeci u razredu i ima tu i vikanja, često navodi prijatelja s kojim sjedi a koji ima dosta loše ocjene i interesantno je da u zadnje vrijeme, kada dođe iz škole, prvo kaže koliko je iz kojeg ispita dobio taj prijatelj (on je opet dobio 1, ništa nije znao, plakao je, učiteljica je rekla da ništa ne zna, učiteljica se danas derala na Petra jer je žvakao gumicu, učiteljica je rekla da će dobiti jedinicu ako se ne prestane smijati), i tek onda počne pričati o sebi.
Također je interesantno kako ove godine ima sve petice iz engleskog koji mu je prijašnjih godina predstavljao ogroman problem zbog čitanja i razumijevanja, ali ove godine ima novu učiteljicu. Ona je mene samoinicijativno kontaktirala na početku godine i htjela saznati kako on funkcionira i kako mu olakšati razumijevanje te nam na vrijeme daje informacije što će biti u ispitu, kako će ispit izgledati, čak nam pošalje primjere ispita s drugim pitanjima tako da si vizualizira zadatke- i evo, nema nikakvih problema s engleskim, čak je i doma počeo koristiti neke fraze koje čuje od nje.
Inače jako dobro komuniciramo sa stručnom službom i s učiteljicom, no svakako ću napomenuti na sljedećim informacijama na probleme koje on doživljava zbog ocjena. Nažalost, on jako negativno reagira na loše ocjene, ali na odlične niti ne trepne, ne osjeća ponos.
Sin je uključen na floortime terapiju i na senzornu integraciju te povremeno idemo na neurofeedback, a upravo smo prije mjesec dana bili na ERF-u na psihološkoj procjeni, te kod prof. Ivšac Pavliše godišnje radimo logopedske procjene i jako smo zadovoljni pristupom i savjetima koje dobivamo. Pratimo se i u Suvagu te smo trenutno nažalost ostali bez vrlo vrijedne podrške njegove neuropedijatrice koja je na dužem bolovanju, a koja ga od prvog dana prati, umiruje mene i moje strahove, savjetuje, i piše detaljne upute oko postupanja u školi, a njezin nalaz je možda bio i ključan za vještačenje prema kojemu smo po prvi puta dobili pravo na doplatak jer, iako je rečeno kako se privatni nalazi vrednuju jednako kao i bolnički, iz zapisanog vidim da to nije točno jer su nam svi privatni nalazi stavljeni kao dodatak uz osnovne, bolničke nalaze, te sve ono što nam je prof. Ivšac Pavliša napisala, pa čak i nalazi ADOS 2 protokola koji su zaključili prisutnost umjerenih simptoma iz spektra autizma uopće nisu uključeni u rezultate vještačenja, tako da je mom sinu kod kojega na prvi pogled čak i laik vidi da je u spektru, na vještačenju napisano tjelesno i intelektualno oštećenje, ali pod "postojanje poremećaja iz spektra autizma" zaokruženo je "NE". Zbog udaljenosti nismo u mogućnosti odlaziti na redovite terapije u Zagreb, vrlo smo limitirani ponudom istih u našoj županiji tako da uzimam svaki savjet i pokušavam ga primjeniti kod kuće te obavještavam stručnu službu o svim novim saznanjima oko njegovog poremećaja. Na savjetovanje smo svakako mislili otići kao obitelj, posebno pred pubertet jer vjerujem da će nam onda trebati još više podrške, a sve što saznam iskomunicirati ću sa školom jer vjerujem da od tamo dolaze ovi trenutni problemi sa strahovima zbog ocjena.
Još jednom zahvaljujem na izdvojenom vremenu i trudu,

Lijep pozdrav!

Hana Hrpka, prof. psih.

02.01.2024. 18:25

Draga mama,

za početak bih Vam zahvalila na ponovnom javljanju i detaljnom odgovoru na prethodno postavljena pitanja. Drago mi je čuti da Vam je raniji odgovor pomogao. Zbilja mi se činite kao brižna i posvećena mama i zbog toga bih Vas pohvalila.

Ako sam dobro shvatila, od našeg prethodnog razgovora, primijetili ste kako je potrebno više dosljednosti pri promjeni ustaljenih rutina. Odgovara Vam ideja da promjene uvodite „puževim“ koracima kao i razgovor o emocijama. Istina je da ponekad roditelji znaju kriviti sebe i svu odgovornost svaliti na svoja leđa i zbog toga mi je drago čuti da Vam je pomogao naputak kako strah od škole ne mora nužno polaziti samo od kuće, već da postoji više faktora koji doprinose dječjem doživljaju školovanja. Primijetili ste kako mu savladavanje gradiva postaje teže i smatrate kako bi se u učionici više toga moglo napraviti kako bi mu se omogućilo lakše savladavanje gradiva. Pitam se jeste li svoje brige podijelili s učiteljicom. U slučaju da niste, moglo bi biti korisno o tome razgovarati na informacijama koje ste spomenuli. Drago mi je čuti da imate dobru komunikaciju s njom i sa stručnom službom.

Navodite kako Vaš sin zna često oponašati osobe iz svoje okoline. Kada oponaša učiteljicu ponekad se zna i derati. Osim toga, u zadnje vrijeme kada dođe iz škole, prvo počne pričati o onome što je doživio njegov prijatelj iz klupe. Pitam se jeste li možda razgovarali s njim o tome kako mu je sjediti s tim dječakom u klupi i kako se osjeća kada učiteljica opominje i navedeni način razgovara sa spomenutim dječakom. Vjerujem da mu nije jednostavno kada je toliko pažnje usmjereno prema njegovom mjestu sjedenja, posebno u negativnog kontekstu. Također, moguće je da mu izaziva nelagodu kada dječak pored njega plače ili kada učiteljica povisi ton. Svakako bih Vas potaknula da porazgovarate sa sinom o tome. Možda idući put kada dođe iz škole i krene pričati o dječaku iz klupe možete pitati kako je njemu to bilo slušati, gledati, što je on u toj situaciji radio i slično. Zaista me raduje čuti o proaktivnosti i angažiranosti učiteljice engleskog jezika i što imate zadovoljavajuću suradnju, što u konačnici doprinosi i uspješnijem savladavanju gradiva iz tog predmeta. Navodite kako dječak kao da ne doživljava i ne osjeća ponos kada dobije dobru ocjenu. Svakako bih Vas potaknula da Vi iskažete svoj ponos kada on dobije dobru ocjenu, da ga pohvalite i kažete kako ste ponosni. Nadalje, važno je hvaliti i trud koji ulaže u školski rad i kada za to ne dobije odličnu ocjenu.

Drago mi je čuti kako ste uključeni u više oblika podrške i zbog toga bih Vas zbilja pohvalila. Posebno s obzirom na to da, kao što navodite, u svojoj županiji imate limitirane mogućnosti podrške stoga idete na terapije u Zagreb, slušate savjete, informirate se, istražujete nova saznanja te informirate stručnu službu. Vjerujem da to nije lako, da iziskuje mnogo vremena i ponekad možda izaziva i frustraciju, ali je zbilja hvalevrijedno i nešto zbog čega biste mogli biti ponosni. Pohvaljujem i Vašu otvorenost prema obiteljskom savjetovanju u pred adolescentnom razdoblju koje dovodi mnogo promjena, kako djeci tako i roditeljima.

Zanima me što mislite o danim prijedlozima. Još jednom Vas želim pohvaliti na trudu kojeg ste pokazali i reći Vam da mi je drago što Vaš sin pokraj sebe ima brižnu majku koja je usmjerena na njegovu dobrobit. Ako budete imali još kakvih pitanja ili potrebu za razgovorom pozivam Vas da se ponovno javite. To možete napraviti ovim putem, a možete nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate koja je dostupna svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broju 0800 0800.

Puno hrabrih pozdrava šalje Vam,
Hana Hrpka, prof.