|
Yuri
|
05.01.2025. 14:05
Poštovana,
Povod za upit su neka, povremena, izazovna ponašanja djeteta od 3 godine i 3 mjeseca.
Sada kada je bio doma za praznike imao je gripu i tada su se ponovno javila nepoželjna ponašanja koja je znao imati i prije, a koja su potom prestala. Često zna bez povoda lupati tatu, bacati igračke pa čak i namjerno razbiti nešto. To često bude kada je ljut jer nešto ne smije, ali ponekad i bez izravnog povoda. Takva ponašanja je znao imati i prije, sa 2 i pol godine, ali onda se smirilo do ovih praznika kada je bio kući.
Ne znam kako da se pravilno postavimo i što da učinimo/kažemo kada nešto razbije, kada lupi tatu i ne želi prestati.
Ne znam ni zašto se javljaju takva ponašanja u periodima. Mislila sam stvarno da je to prerastao i brine me što mislim da se ne postavimo dobro. Kažemo mu da može biti ljut, ali da ne smije lupati. Onda mu pokažem kako može izraziti ljutnju, lupiti nogama o pod, rukom o jastuk...sve on to ponovi zamnom i razumije, ali opet ponavlja isto. I tako više puta u danu i onda se naljutim i podignem glas ili odem u drugu prostoriju na što on dođe zamnom i moli me da se ne ljutim. Što me isto brine jer se bojim da je zbog nekih naših reakcija koje možda nisu bile adekvatne, već u vidu da podignemo glas i jednostavno se izderemo jer izgubimo strpljenje, stvorio neki strah kada se ja ljutim i to mu jako smeta i onda mi kaže da želi da budem sretna. Ja mu objasnim da je normalno da se ljutim kada nešto razbije i da ga i dalje volim, ali da me ljuti kada razbija jer se može ozljediti. Također je u zadnje vrijeme počeo često govoriti da nešto neće. Npr.pospremiti igračke, obući jaknu za van, sve je borba.
Međutim često se, nakon takvog uzastupnog ponašanja, dogodi da ja ili muž dignemo glas i viknemo na njega, zaprijetimo da neće gledati crtiće (gleda ih tek od 2.5 godine otprilike 25 minuta dnevno). Imam osjećaj da stalno nešto radimo krivo i znam da često pogriješim jer zbog svoje isfrustriranosti pregrubo reagiram na što je on osjetljiv i odmah mu bude krivo kada sam ja u pitanju. Ali nije tako osjetljiv kada se muž naljuti i ne smeta mu toliko kada je tata ljut na njega već samo kada je mama ljuta. Dakle, pitanje je kako ispravno reagirati na takva ponašanja?
Druga stvar, dosta je vezan uz mene. Muž radi popodne i ja i on smo stalno skupa kada dođe iz vrtića, a često smo i vikendima sami. Još uvijek se teško odvaja od mene iako se trudim izlagati ga tome da bude i s drugima. Npr.u igraonici nije htio ostati bez mene, tek jednom kada su bili poznati prijatelji iz vrtića, a kada je nešto nepoznato tada ja moram biti s njim, a čak se i tada boji. Na jednu aktivnost koju idemo, ja moram biti s njim unutra jer ne zeli ostati sam. Nije li ta faza već trebala popustiti i kako da ga ohrabrim?
Ide u vrtic od 2.godine i prilagodba je bila izazovna. Do odlaska u vrtić nikada nije udario, odgurnuo, nije znao za to. No, kada je krenuo nakon 2 tjedna je bio napet, kada bi mu neko dijete samo prišlo ga potapšati on bi govorio "nemoj me, nemoj me tući, ja sam dobar". Tada je i on sam počeo udarati i lupati i gristi u vrticu, a kasnije i nas. To je trajalo možda tri tjedna da je baš često imao takve ispade i onda se smirilo i sada se dogada samo povremeno kada se međusobno posvadaju oko igračke, dakle po tetama sve normalno kao i kod drugih.
Radili smo dvije procjene, jednu na moju inicijativu jer me malo prepala pedijatrica kada me pitala ima li tri riječi sa godinom dana. Kako sam mislila da nije imao, a pobornik sam rane intervencije na svoju ruku sam otišla s njim na procjenu psihologa koja je ispala uredna, čak neke stvari, poput pažnje, su bile napredne za dob. Na kraju se ipak ispostavilo da je imao jednu riječ sa značenjem samo je ja nisam povezala. Sa 18 mjeseci spaja 2 riječi u rečenicu, a sa 22 mjeseca čak 5 riječi u rečenicu.
Druga procjena psihologa rađena je u vrticu zbog teže prilagodbe. Procjena isto uredna, vokabular napredan za dob i procjena je da je to udaranje samo razvojno, a ono na kraju i prolazi nakon tri tjedna prilagodbe.
Tete u vrtiću kažu da je visoko senzibilno dijete, da teže prihvaća promjene (npr.puno teže prihvaća nove tete, ali kada je neki nepoznati barba dakle muški onda ga lakše prihvati). Kažu još tete da je jako samostalan, da mu mogu dati zadatak koji obavlja dijete starije skupine, da je vesel i zaigran, da uvijek ima puno pitanja što god radili, da se igra podjednako sa svima i da je uključen u sve aktvnosti koje rade, da je živ i treba mu dosta kretanja da se izmori (npr.vikendom odbija popodne spavati i izdrži od 8 ujutro do 21 navečer).
Navela sam ovo zadnje kako biste dobili kompletniju sliku djeteta. Hvala Vam na pomoći i savjetima!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
10.01.2025. 23:15
Draga mama,
hvala Vam što ste mi javljanjem iskazali svoje povjerenje. Iz Vašeg upita stekla sam dojam da Vas brinu neka ponašanja koja ste uočili kod svog sina i da se pitate kako trebate postupiti. Drago mi je da Vaš sin ima brižnu majku koja nastoji svojem djetetu omogućiti podršku i pomoć koju zaslužuje.
Ako sam Vas dobro razumjela, uočili ste kako se ponovno javljaju nepoželjna ponašanja kod Vašeg trogodišnjeg sina. Spomenuli ste kako često udara drugu osobu, baca i uništava stvari u okolini, a smatrate da su to ponašanja kojim ponekad izražava svoju ljutnju zbog ograničavanja. Također ste spomenuli kako imate doživljaj da se takva ponašanja ponekad javljaju i bez jasnog povoda. Sasvim je prirodno da se zbog toga osjećate bespomoćno, frustrirano ili ljuto i drago mi je što pratite djetetove i vlastite emocije i reakcije u situacijama koje ste opisali.
Stekla sam dojam da se pitate radi li se o ponašanju koje je uobičajeno za njegovu dob i da Vas brine što se nepoželjno ponašanje ponovno javilo nakon određenog perioda. Voljela bih Vam reći kako su takva nepoželjna ponašanja iskazivanja ljutnje, koja se nazivaju tantrumi, prirodan i uobičajen dio dječjeg razvoja. Naime, djeca te dobi nisu u potpunosti usvojila načine na koje mogu regulirati svoje emocije zbog čega ih je važno ustrajno i često usmjeravati na prikladnije načine. S obzirom na to da ste opisali kako sina već podučavate različitim načinima na koji može izraziti intenzivne i neugodne emocije koje doživljava, napomenula bih kako je važno da pritom ostanete strpljivi i dosljedni.
U upitu ste spomenuli kako nastojite ostati smireni u trenutcima tantruma, ali da ste svjesni kako se ponekad uznemirite i reagirate na načine koje ne želite. Drago mi je da ste svjesni svojih reakcija i da se trudite u što većoj mjeri kontrolirati ih i pokazati svojem sinu kako na prikladan način može reagirati prilikom doživljavanja neugodnih emocija. Razumljivo je da to nije lako i da se osjećate frustrirano i ljuto, a dobro je da to i otvoreno govorite sinu. Važno je da ostanete smireni prilikom djetetovih tantruma, ali ako u trenutku postupite na način za koji ne želite da Vaš sin usvoji, može biti korisno podijeliti to s njim i ako smatrate da je Vaša reakcija bila pretjerana, ispričati se za nju i pojasniti djetetu što ju je izazvalo. Ako otvoreno sa sinom razgovarate o svojim emocijama, pomažete mu bolje razumjeti takve emocije i lakše protumačiti situacije u kojima se one javljaju.
U upitu ste opisali kako podučavate sina kako je ljutnja prirodna emocija i da mu pokazujete razne načine kako je može iskazati na prikladan način. Žao mi je pročitati da dosad niste uočili promjenu u načinu na koji izražava tu neugodnu emociju što može za Vas biti iscrpljujuće i frustrirajuće iskustvo. Naglasila bih kako je važno da ostanete ustrajni i dosljedni prilikom razgovora o načinu izražavanja ljutnje jer će djetetu trebati neko vrijeme da usvoji druge načine kojima može izraziti što osjeća. Može biti korisno i da zajedno s njim osmislite neka pravila ponašanja za koja želite da ih se pridržava. Bilo bi dobro da su ta pravila što konkretnija kako bi ih lakše razumio i da ih ponavljate nekoliko puta dok ih dijete ne usvoji. Pravila bi se trebala formirati tako da se djetetu objasni kako se treba ponašati i što od njega očekujete, a da ga za pridržavanje pravila pohvalite. Vjerojatno će trebati neko vrijeme da Vaš sin usvoji ta pravila zbog čega ćete možda trebati uvoditi posljedice za nepridržavanje dogovorenih pravila. Posljedice možete dogovoriti prilikom osmišljavanja pravila ponašanja, a korisno je da su one prirodne i logične. To bi značilo da posljedice budu povezane s ponašanjem koje želite promijeniti i koje nije u skladu s dogovorom. Pitam se kako Vam zvuči to što sam napisala.
U svojem ste upitu spomenuli kako Vaš sin u zadnje vrijeme često odbija obavljati neke svoje zadatke i koristi riječ “neću”. Roditelji koji nam se javljaju sa sličnim problemom, često spominju kako ih to frustrira i iscrpljuje i pitam se kako Vi to doživljavate i koji se osjećaji javljaju kod Vas. Htjela bih Vam reći kako se radi o uobičajenoj i prolaznoj fazi koja se javlja oko druge godine djetetova života, a naziva se negativizam. Tijekom te faze dijete testira granice, ponaša se suprotno od onoga što roditelj traži i očekuje, a riječi „ne“ i „neću“ sastavni su dio gotovo svakog razgovora. Dobro je pritom objasniti zašto od njega tražite da obavlja te aktivnosti i također dogovoriti posljedice koje će uslijediti ako se ne pridržava dogovora.
Usto, navodite kako se Vaš sin još uvijek teško odvaja od Vas iako se trudite da provodi vrijeme i s drugim osobama u svojoj okolini. Pitate se je li ta faza već trebala popustiti. Djeca u dobi od šest mjeseci pa do otprilike treće godine života prolaze kroz razvojnu fazu u kojoj se prirodno može javiti strah od odvajanja koji se naziva separacijska anksioznost. To je uobičajen dio dječjeg razvoja kada djeca osjećaju strah od odvajanja jer teško shvaćaju da će se roditelji vratiti i što im izaziva osjećaj da su ostavljeni. Iz tog je razloga potrebno da dijete prođe kroz fazu prilagodbe koja ovisi o individualnim osobinama djeteta. Budući da dijete te dobi nema pojam o vremenu, ne može predvidjeti kada će se roditelj vratiti te je zato važno polako vratiti njegov osjećaj sigurnosti. To možete napraviti tako što ćete biti nježni, umiriti ga pjesmom, zagrljajem ili nečim sličnim te mu na jednostavan način pokušati objasniti kako morate ići, ali da ćete se vratiti i da ćete se onda npr. igrati, grliti i slično. Dobro je pri odlasku objasniti djetetu koliko Vas dugo neće biti, ali na način koji dijete razumije. Ako sam dobro razumjela, tete u vrtiću Vašeg sina opisuju kao visoko senzibilnog, no navode da je veoma samostalan, veseo i zaigran te da se druži s ostalom djecom i sudjeluje u svim aktivnostima. Drago mi je čuti da primate povratne informacije o njegovom ponašanju u vrtiću u kojem provodi značajan dio vremena provode, ali i da ste obavili psihologijske procjene kojim ste utvrdili da Vaš sin nema smetnje u funkcioniranju.
Nadam se da će Vam navedene informacije biti korisne. Ako budete imali dodatnih pitanja ili želju da mi javite razvoj situacije uvijek se možete ponovo javiti ovim putem. Osim toga, javiti se možete i na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Na samom kraju bih Vam još jednom zahvalila na javljanju i pohvalila to što brižno pratite promjene kod svoga sina te pokušavate pronaći način kako mu pomoći. Želim Vam puno veselih i zajedničkih trenutaka zabave i razonode.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
