|
Andreja
|
06.01.2009. 22:32
Poštovani,
majka sam troipolgodišnjeg djeteta i bebe od 7 mjeseci, u braku sam pet godina. Odrasla sam u disfunkcionalnoj obitelji i moje je odrastanje bilo prebolno; iz njega sam izašla sa niz psiholoških problema. Prehrambeni poremećaji, napadi tjeskobe, fobije, težak osjećaj manje vrijednosti, suicidalne misli (pa čak i jedan napol pokušaj - predomislila sam se, hvala Bogu), osamljenost, i sve to praćeno nemirom, stalnom tjeskobom... u više sam navrata tražila psihološku pomoć, i išla na terapiju godinama, i moram reći da je to pomoglo - donekle, ali tek nakon što sam u vjeri našla mir, i dobrog svećenika koji me duhovnim savjetovanjem i ispovijedi već , godinama vodi mudro i s puno takta kroz krize, pokazujući mi kako sam vrijedna, važna i voljena u Božijim očima, ja sam se počela osjećati bolje, i graditi svoj u djetinjstvu razoreni svijet. Kombinacija psiholoških terapija i ozdravljenja kroz molitvu i kršćansko promišljanje sebe i svojega mjesta u svijetu osposobila me za mirno suočavanje sa svijetom, problemima, za gledanje u oči svojim strahovima, za priznavanje svojih boli, i lagano iscjeljivanje, uz napuštanje perfekcionizma, i skrivenog i prebolnog osjećaja da ne vrijedim ništa - ili da sam "u pravu" i odlična, i tako dalje.
Nažalost, mir i prihvaćanje sebe i svoje okoline, i umijeće življenja s odmakom od sebe (znači ne uzimati neuspjehe osobno, ne strašiti se tuđih reakcija, ne čitati iz tuđih postupaka vlastitu cijenu...) došlo je nakon što sam već bila majka i moje je starije dijete u svoje prve dvije i pol godine prošlo puno, puno muka sa mnom.
Uz to, i moj je brak, kao što možete i pretpostaviti, građen na ranama, i s ranama - mojim, i mojega supruga. U jednom trenutku našeg života svađe su bile svakodnevica, ja sam čak otišla od njega, a jednom prilikom - tijekom psihološkog savjetovanja (koje je bilo užasno loše vođeno) mi smo urlali jedno na drugo, vrištali, strašno - a dijete, tada godinu i pol staro bilo je sa nama. On se smijao, i vladao se kao da nije ništa, ali nekako sam osjetila tada, i kasnije, da je to ostavilo traga na njemu.
Iako sada možemo živjeti u miru - što jedno vrijeme nismo mogli, to još uvijek nije brak kakav bih željela; no prihvaćam ga jer muškarac s kojim sam u braku vrijedi moje pažnje - usprkos svojim problemima i mukama (koje je on donio u našu zajednicu) i jer naš brak shvaćam kao zajednicu koju je - obzirom na djecu, i ljubav koja postoji - nemoguće prekinuti. Naši sukobi i problemi (koje učimo raspravljati kad djeca ne gledaju) jesu bolni, ali obzirom na roditeljstvo koje dijelimo i emocionalnu vezu i privlačnost - ništa se ne bi popravili rastavom. Osim toga - ja ga volim, i on voli mene, i fundamentalno činimo dobro jedno drugome, i činimo velike i hrabre korake da ozdravimo, i budemo sebi, i drugima dobri i zdravi. On se još uvijek bori sa određenim problemima, i donosi nešto kaosa i boli u naš brak, međutim - na to ne mogu utjecati, ali na sebe i svoje reakcije - prema sebi, djeci i njemu - mogu. Istina je da je baš u ovom trenu dosta teško jer sam odlučila promijeniti određene stvari - točnije - izbjegavanje konflikta po svaku cijenu - što izaziva probleme, i sukobe, najjednostavije rečeno - muž mi se duri... a ja nastojim uvesti pravilo da razdvajamo tehničke stvari u životu (npr. kadu, novac...) od ljubavi, poštovanja, npr. ako je on platio kadu, a ja je želim zamijeniti jer se pokvarila (hidromasažna kada) i jer se nije pokazala dobrom i praktičnom - znači li to da mi on ne valja, ili hoću li ja izbjegavati intimnost ako mi kaže da se s nečim ne slaže... i slično tome... Dakle, i to je dosta teško za djecu - otac se duri, previše jede, svadi se, "spušta" mi - očekujući da će konflikt ili neslaganje nužno prijeći u luđačko svađanje i situaciju koju je on imao u svojem roditeljskom domu. Uz pomoć svećenika nastojim skupiti snage i uvijek iznova pokazivati da kadu treba promijeniti, i da se s ovim ili s onim ne slažem, i da mi se nešto ne sviđa - ali da ga volim, i da ništa ne mijenja našu ljubav... na to on reagira dobro, ali još je dug put do toga da naučimo biti slobodni - za konflikt, i da naučimo razgovarati uvažavajući razlike, i poštujući se, i da nauči - prije svega on - dogovoriti se bez jezive tjeskobe pritiska da se sve mora odlučiiti - idealno... sa svih aspekata.
U svemu što sam napisala tek sad dolazi glavno pitanje... primjećujem da je moje dijete tužno, da se u trenutcima nemira i naših sukoba vlada nekako odsutno, počinje pričati neke priče ubrzano, eto tako, lažno se smješka (to je od mene naučio, ja nisam znala bolje u trenutcima kad bi me obuzela tjeskoba i bol...), odbija zagrljaj, sav je ubrzan i vidi se - očito nesretan. Sad i sam kaže da je nesretan... npr. pitao je, povodom Božića, kakvo to svjetlo ima Isus oko glave. Ja sam rekla da je to prikazano ono veselje, mir i radost koje neki ljudi imaju jer su sretni iznutra, a neki drugi ljudi - koji su nemirni, tužni... nemaju to svjetlo, i vidi li i on na ljudima kako neki sjaju, a neki su više mračni... a on mi je rekao - da je on taman jer je žalostan.... On je imao puno problema sa spavanjem, sad se to popravilo, ali ja osjećam u dubini sebe bolno, teško, kako je naš odnos kompliciran i kako mi roditeljstvo u njegovom slučaju nije zadovoljstvo. Iskreno moram reći kako mi je kćerkica došla u trenu mira, i s njom imam instant-vezu, čim je pogledam - tu je mir, nikakvih problema nemam sa spavanjem, jelom, njezinim raspoloženjima... što s nim nije bio slučaj. Veliki je faktor i to da sam s njom od trena rođenja imala rooming-in, a njega sam dobila tek nakon 24 sata - to baš osjećam kao važan faktor.
Kad sam postala majka mojem sinu sva sam bila u brizi da on ne osjeti muke kao ja, branila sam ga od svega, nisam mu dala disati, a zatim sam očajnički žudjela za mirom - jer je sve bilo preintenzivno, i reći ću - iako se jako kajem zbog toga - vikala sam na njega dok je bio beba, puno puta sam ga davala mužu - evo, dosta mi ga je - ne mogu više s njim - i to je on čuo - jer je cendrao i tražio moju pažnju, a ja sam ga zatrpavala igračkama, stavljala ga na pod okruženog dekama, i čudesima - ali se gotovo i nisam igrala s njime, ili sam pak igrala se s njime i pričala intenzitetom mlaznog aviona. Puno puta mi je biti s njim doma bilo tako mučno da sam sjedila pred Tv-om čekajući da sve to prođe, taj dan, ti dani, majčinstvo... Bila sam mu grozna... nemirna, osjećala sam da on osjeća moj nemir, ali sam to nastojala "izbiti" iz njega kad je već imao godinu i pol vikanjem, nekim mjerama kao discipline... on je znao pri uspavljivanju satima plakati ocu, a mi nismo znali kako s njime....
Mislim da smo ranili jedno predivno dijete. Ranili smo ga i stalnim hvaljenjem, komplimentima, pretjeranim oduševljavanjem njegovom ljepotom (iznimno je lijep, po sudu drugih, ne samo našem), inteligencijom ( isto tako ne našom ocjenom nego procjenom pedijatra i psihologa)... svime time smo ga osamili - jer umjesto kontakta s nama dobio je samo sliku o sebi kao o nad-čovjeku... ili tako nešto.
Svemu usprkos on je u društvu veseo, prilagodljiv, prihvaćen dječak, voli se igrati s djecom, lako uspostalja odnos, voli svoje prijatelje, sjeća ih se, nije stidljiv, i s ljudima lako i lijepo razgovara...
No, kad je sa mnom - a osobito ako nanjuši makar i trag toga da nije sve okej - npr. ja sam umorna, ili malo tužna, ili se muž obrecne na mene ili ja na njega - on postaje jezivo nemiran, hoda u krug, priča gluposti (npr. priča ovako - tata je dobio veliku plaću, eto, kako dobro... ili npr. ništa ti ne brini mama, sve će biti dobro - očito nastoji biti odrastao i utješiti nas repertoarom "odraslih" utjeha), ne gleda me, a ako ga grlim plače i viče da mu je ružno; ponekad puše onako tjeskobno... a ima povremeno i žgaravice i bolove u trbuhu. Ja imam helicobacter, on je u obradi kod gastroenterologa pa je možda stvar te bakterije, ali opet - vjerujem da sve što je prošao ne pridonosi situaciji. Često slaže stvari u kutijice i meni se čini da je to malo neurotično, i srce mi se kida kad vidim da to radi...
Jednu noć (spava kod mene u krevetu jer nakon radova u kući nije sve u redu s njegovom sobom - kao beba je spavao sa mnom, pa s ocem, pa u svojoj sobi - sad je opet kod mene iz objetkivnih okolnosti, a i teško mi je noću oboje svladavati ako se probude u isto vrijeme, pa je to najlakši način za mene) se premještao lijevo - desno od mene jedno deset puta. Na koncu je rekao da je to zato jer hoće da gledam u njega.... valjda sam okretala glavu kako sam spavala. Isto to traži i ovih dana - da mi lice bude prema njegovom - čak i ako spavam.
Pitam se ima li to veze s načinom na koji gledam kćer - mirno, s puno radosti i zadovoljstva - jer to mi dijete doslovce nosi samo zadovoljstvo - mirna sam, ona je mirna, nema nikakvih problema, ona sve prihvaća (to nije do nje, nego do mene i do toga što sam zaposlena oko kuće i sina pa nemam vremena zuriti u nju i gnjaviti je)... a njega - stegne me u želudcu kad me pogleda... a volim ga. UČinila bih bilo što da se naš odnos popravi.
I na koncu najveća ironija - kad sam bila dijete moja me majka dosovce odbacila (nije me gledala, nije o meni brinula, nije sa mnom razgovarala) kad se rodila sestra, zapravo već u trudnoći . Bio me glas da sam bila teška beba koju je ona stavljala na dvorište da plače... pa su susjedi dolazli moliti je da me unese.. itd. I isto sam tako patila cijelo djetinjstvo kao ružno pače. Moji su do te mjere favorizirali sestru da sam za studiju gladovala - dok su njoj kupovali lijepu odjeću, opremu za školu, kasete (ja sam tada radila da bih imala koricu kruha za pojest...)...
I kako se dogodilo da sam ja napravila isto sa svojom dječicom? Ja moram u svoju obranu reći da se ja za oboje brinem, oboje su čisti, njegovani, nahranjeni po svojim potrebama, oboje imaju svoje vrijeme, oboma se bavim u skaldu s njihovom dobi, oboje imaju lijepu odjeću, ljubim ih i mazim, i tepam, i čuvam, uspavljujem, perem (i ja i muž, naravno), i tu nema razlike. Razlika je samo u meni.
I u mom sinu koji je, rekla bih - a možda griješim... isto pun boli koju sam mu ja prenijela.
Ja bih rado išla psihologu, ali ne znam kome se obratiti. Psilozi kojima sam išla su donekle pomogli - ali ne dovoljno da bih imala s njima odnos i povjerenje. Osim toga, nemoguće mi je organizirati odlazak "socijalnom" psihologu zbog dugih čekanja (a živim na rubu grada, imamo jedan auto, djeca imaju svoje potrebe tijekom dana, i kuću treba držati u redu...), termina koji su mi nepovoljni (oni spavaju tijekom dana inače su ludi, a svatko ima svoj ritam) - mi smo sami s njima, muž radi cijele dane, a i teško mi je npr. čekati mjesec na termin da bi baš taj dan dijete bilo prehlađeno, ili već nešto što s djecom bila. Za privatnog psihologa - nemam trenutno novaca jer sam na porodiljnom, a po isteku se ne vraćam na dosadašnji posao nego krećem sa svojim privatnim pothvatom kojeg sudbinu ne znamo unaprijed...
I tako... evo, istresla sam svoj problem nadajući se da ću ovim putem dobiti smjernice da učinim najviše što mogu za sebe i svoje dijete.
Želja mi je da naš odnos ozdravi, i da užitak kojim podižem curicu podižem i svog dječaka. Moram reći da mi je kad su dvoje da uspjevam uživati duplo, i lakše mi je prihvatiti sve što se zbiva... no jedan na jedan sa sinom... to je puno muka, i unutarnje napetosti.
Osjećam kako često kao da unaprijed tamponiram sukobe, onako gladim, nastojim otuđiti i sebe i njega od interakcije koju osjećam da će se dogoditi. I ne čudim se što mi sin maše lažnim osjmjehom i riječima - kako mi je lijepo kad vidim da je razdiran tjeskobom.
Al bolje ne znam. Molim se Bogu - pa za sad već jest bolje jer nastojim biti iskrena prema njemu, i već i razgovori koje vodimo vode nas bliže u istinu i autentičnost... a sada se i nadam stručnom odgovoru koji će pomoći jednom malom predivnom čovjeku da ima koliko toliko sretno i toplo djetinjstvo i iskustvo sretne obitelji, i zadovoljne majke.
Toliko. Kćer me zove, i stvarno moram ići.
Srdačno, Andreja.
|
