Home / Forum / Specijalizacije - medicina / Dječja psihologija / Muke s emocionalnim rekacijama kod 4,5 godisnjaka

Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 360

Broj poruka: 1138

anonymous

Hana Hrpka, prof.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba
Zagreb, Đorđićeva 26

Muke s emocionalnim rekacijama kod 4,5 godisnjaka

Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

amigdala

11.02.2019. 17:45

Poštovana,
Pišem zbog poteškoća u odgoju dječaka od 4,5 godine. Brine me to što u situacijama koje se njemu ne dopadaju, kada inzistiram na postavljenoj granici (npr. gasim tv nakon što je jedan crtić završio ili ga unesem u stan nakon što odbije poslušati da uđe) – reagira ljutnjom, ali i monologom koji nerijetko uklujčuje rečenice kako ne voli, mamu, tatu ni brata, glupa mama, glupi tata, bljak mama, bljak tata, odselit će se na planet, najbolje je da umre, laže kako je tukao curice u vrtiću i takve različite izrazito negativističke izjave kojima želi povrijediti, zatvara se u sobu i lupa vratima, udara u zid, krene čak i mene udariti... Jucer npr. pita mogu li ga ja voditi u vrtić, ja kažem da ne mogu da moram na posao ranije od tate, što je njemu sve poznato, a njegov je odgovor – onda me nemoj voditi ni sutra ni nikada i nemoj doći nikada po mene i krene plakati, tjera me iz sobe itd... Kada mu za neko ponašanje priprijetimo, ako nastavi da ce ostati bez neke beneficije - odgovara moze - uzmi mi za cijeli život to! NE uspijevamo ga motivirati da skrene s te negativne putanje.. To nije uvijek tako, ima dana kada oduševljava poslušnošću, ali i trenutaka poput ovog kad ne znam kako postupiti. Zasada se najboljom tehnikom pokazalo ignoriranje, međutim nije mi ni rješenje da kada priča kako ne voli mamu tatu itd.. to prolazi. . Šokira me koliko u tim trenucima moja riječ ništa ne znači i bez poštovanja prema roditelju govori i radi što mu padne na pamet. Kasnije, kada se smiri, porazgovaram s njim, obično kaže da se zezao. JA mu kažem da je bio ljut i da je to u redu, ali da se nema pravo ponašati tako i slične stvari i tada kada je smiren sve se mozemo dogovoriti, ali kad je u svom bjsenilu ništa od toga ne pali dok se on ne ispuca. S jedne strane, u odgoju se maksimalno ponašam prema uputama stručnjaka, uvijek sam se informirala o tome kako odgajati međutim ne sviđa mii se ponekad rezultat. Moj studiozni pristup je podbacio, čini mi se  Uhvatim se u razmišljanju da i moje dijete sliči onome što nazivaju proizvodom modernog vremena – dijete bez poštovanja. Puno toga, vjerujem ima veze i sa ljubomorom zbog mlađeg dvogodišnjeg brata, a osim svega navedenog kod njega postoji i problem izrazite povodljivosti u društvu, ali i potpunog odsutstva asertivnosti. Jednom prilikom su ga tukli dječaci u vrtiću, on nije ni zvao u pomoć niti se i na koji način zauzeo za sebe. Zatim im je morao obećati njima da neće reći teti i da će im biti prijatelj. Imam osjećaj da imamo izrazito kompleksno dijete. Tete ga u vrtiću hvale i sama sam svjesna da ima puno dobrih strana, ali me brine ono iz početka ovog posta. Djeluje mi kao mali depresivac koji kad se suoči s problemom pada i tone u blato. U obitelji imamo slučaj suicida, strah me je da moje dijete nije osoba koja bi u budućnosti mogla sličnim putem krenuti. I moje je pitanje kako ga usmjeravati i kako djelovati na njegova razmišljanja i emocionalne reakcije. Kako kriznim situacijama perkinuti taj tsunami emocija i groznih ponašanja?
Molila bih vas za pomoc i lijepo vas pozdravljam!

Hana Hrpka, prof.

14.02.2019. 20:15

Draga mama,
drago mi je što ste mi se odlučili obratiti i što tražite podršku i savjet.
Ako sam dobro razumjela, javljate se u vezi Vašeg sina koji često ima burne reakcije na Vaše odgojne postupke. Vjerujem da to budi osjećaj bespomoćnosti kod Vas, a i iscrpljenost, s obzirom na to da ste isprobali različite metode kako biste ga usmjeravali, no često bezuspješno. Njegove reakcije u takvim situacijama su često popraćene osjećajem ljutnje, neugodnim izjavama i izbjegavanjem da učini ono što od njega tražite. Naveli ste da osjećate zabrinutost jer niste sigurni kako će se dalje razvijati i vidim da propitujete svoje roditeljske odluke. Žao mi je što nailazite na takve poteškoće unatoč Vašoj brizi i motiviranosti da sinovo odrastanje prođe što lakše i bezbrižnije.
Voljela bih se osvrnuti na razvojnu fazu u kojoj se Vaš sin trenutno nalazi i povezati je s poteškoćama s kojima se suočavate. Djeca predškolske dobi često osvještavaju svoje mjesto u obitelji i okolini, uče odvajati maštu od stvarnosti te često dolaze u sukob s okolinom pri čemu intenzivno izražavaju emocije. Ova razvojna faza za roditelje često predstavlja iskušenje jer su djeca uporna u borbi za sebe, a roditelji se pitaju što im je činiti. Želim Vas pohvaliti što posvećujete vrijeme otkrivanju stručnih smjernica i prakticiranju istih u odgoju djece. Važno mi je da znate da je sasvim uobičajeno pritom imati poteškoće i biti nezadovoljan jer praćenje uputa stručnjaka nije dovelo do željenih posljedica. Potrebno je biti odgovoran roditelj, svjestan svojih potreba, koji želi unaprjeđivati svoje roditeljske vještine. Stoga Vas potičem da svoja propitivanja i nesigurnosti ne doživljavate negativno, već kao istinsku brigu i želju da unaprijedite svoje roditeljstvo.
Najprije Vam želim reći da su postupci koje koristite u odgoju vrijedni pohvale i daljnjeg ulaganja truda u njih. Uobičajeno je da ne reagiraju sva djeca jednako na poticaje jer je svako dijete jedinstveno po svojoj naravi i osobinama. Voljela bih Vam dati neke prijedloge kako biste mogli unaprijediti svoje odgojne metode. Naveli ste da ste nastojali postavljati granice u odgajanju svog sina, u čemu Vas želim ohrabriti jer se radi o procesu koji zahtijeva puno strpljenja, truda i vremena. Jasne granice djetetu omogućuju da propitkuje što mu je zaista bitno, uče ga postavljanju osobnih granica u kasnijim životnim fazama u odnosu s drugima, strukturi i samokontroli. Poželjno je granice postaviti unaprijed kako biste pokušali izbjeći sukob. Nerijetko je da je roditelju najzahtjevniji dio odgoja ostati dosljedan pa Vas želim potaknuti da ustrajete u takvom ponašanju. Vjerujem da Vam trenuci kada dijete burno reagira na Vaše odluke bude osjećaje tuge i bespomoćnosti. Htjela bih da imate na umu da je to način na koji dijete izražava svoje nezadovoljstvo jer nije dobilo što je željelo, a ne da se tako ponaša da bi se Vama „osvetilo“. Mlađa djeca češće iskazuju emocije neverbalno (pokret, plač, udaranje stvari…), dok verbaliziranje emocija uče s vremenom i to najviše kroz roditeljske poticaje. Proces učenja prepoznavanja svojih emocije i usvajanja primjerenih strategija nošenja s njima se naziva samoregulacija. Primjerene strategije mogu biti duboko disanje, plakanje, roditeljski zagrljaj ili bilo što što Vi procijenite korisnim za njega, a tada ćete se možda i Vi osjećati uključenije i nećete osjećati kao da on „tone“, već ćete znati da ste tu za njega u učenju novih strategija i nošenju s teškoćama. Važno je da u situacijama uznemirenosti verbalizirate osjećaj koji primjećujete na miran način te kažete djetetu da razumijete zbog čega se tako ponaša, čime mu dopustite njegov osjećaj. Nadalje, kao što ste i sami rekli, korisno je koristiti trenutke smirenosti i nježnosti s Vašim sinom kao naknadnu priliku za razgovor – to su situacije kada je vjerojatnije da će Vas čuti i da ćete postići dogovor.
Spomenuli ste i da imate dogovorene posljedice kršenja pravila. Osim što je važno da je dijete unaprijed upoznato s pravilima, važno je i dati povratnu informaciju djetetu odmah nakon određenog ponašanja da bi moglo povezati ponašanje s određenom posljedicom te da bi razumjelo što se od njega ubuduće očekuje. Također, dijete treba znati da to što ne odobravate određeno ponašanje, ne znači da ga manje volite, već je to znak Vaše brige za njega. Dijete predškolske dobi ima potrebu za prvim iskustvima izbora i odlučivanja, koja se može zadovoljiti djetetovim samostalnim donošenjem odluka u jednostavnim svakodnevnim situacijama. Drago mi je što ste naveli da postoje situacije kada Vas sin oduševi svojim ponašanjem. Primjećivanje i pohvala poželjnog ponašanja potiču buduća slična ponašanja. Pitam se kako Vam se čine opisani postupci. Dok ljudi brinu za svoje bližnje, često zaboravljaju da je i njima samima potrebna potpora. Podrška bliskih osoba osnažuje i daje osjećaj da „nisu sami“ u teškim trenucima, stoga se nadam da u svojoj okolini imate takvu osobu. Pomoć Vašeg partnera ili drugih bliskih osoba može Vam olakšati nošenje s takvim situacijama, stoga Vas ohrabrujem da tražite njihovu podršku i razumijevanje. Ponekad nastojanja roditelja da usmjeravaju ponašanje svojeg djeteta nisu dovoljna te se odluče obratiti psihologu ili drugom stručnjaku. Pitam se pohađa li Vaš sin dječji vrtić u kojem radi neka stručna osoba s kojom bi mogli razgovarati o Vašim brigama. Osim stručnom suradniku u vrtiću, možete se naručiti i kod dječjeg psihologa u neku ustanovu jer će Vam i on sigurno moći dati korisne smjernice vezane uz reagiranje u opisanim situacijama. Želim istaknuti da ako budete imali potrebu, možete nazvati i besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, a možete pisati i na e-mail savjet@hrabritelefon.hr. Uživajte u vremenu koje provodite s Vašom djecom i tako pronađite snagu za daljnji trud. Želim Vam svu sreću u brizi za Vašeg sina i samu sebe!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.