Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 370 | Broj poruka: 1177

anonymous

Hana Hrpka, prof.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba
Zagreb, Đorđićeva 26


obrazac ponašanja - vrištanje


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Nzkzy

08.02.2020. 17:15

Poštovani, molim Vas sa savjet, konkretan primjer kako postupiti vezano uz obrazac ponašanja djeteta (djevojčica) dobi od 2 godine i 10 mjeseci (obrazac ponašanja krenuo je od dobi godine i pol pa sve do sad, gotovo svakodnevno). Riječ je o vrištanju, demonstrativnom vrištanju na sve što nije po volji ili neizrečenoj zamisli djeteta, koje katkad i potraje sat vremena uz sav trud i napore nas kao roditelja da to riješimo razgovorom, objašnjenjima, primjerima. Ovaj upit postavljam sad jer je u obitelj stigla beba pred 2 mjeseca. Navedeni obrazac ponašanja tu je već jako dugo, nije izazvan dolaskom bebe, ali starije dijete takvim načinom ponašanja sad u meni kao majci stvara osjećaj nelagode, straha i panike jer „smeta“ bebi, ali i mi (kao roditelji) smo na rubu snaga jer nam je to gotovo svakodnevica.
Kako bi ste dobili kvalitetniji uvid u ličnost i karakter djevojčice u nastavku teksta ću detaljnije opisati primjere situacija, a paralelno s tim i naše postupke i pristup, te načine komunikacije. Djevojčica je rođena zdrava, razvoj je također tekao bez problema. Kao beba bila je beba koja jako puno plače, na što sam ja bez iznimke uvijek odgovarala i nosila i uspavljivala... nakon dobi od godine dana nastojali smo usmjeriti ponašanje uvijek razgovorom i objašnjenjem kroz primjere i vokabular koje dijete te dobi može razumjeti. Isto tako ona je nama jasno dala do znanja da nije spremna na popuštanje, slušanje i kompromise. Svako neslaganje nas kao roditelja sa nekom njezinom željom ili nekom fiksacijom odmah bi krenulo vrištanje i negodovanje. Riječ je o jako prodornom vrištanju. U trenutku kada dijete vrišti pokušali bi je smiriti i objasniti. Kad je bila manja diverzija bi neki put upalila. S vremenom naše pričanje više nije palilo jer u tom vrištanju ona uopće ne bi čula što bi mi govorili (prodorno i dugotrajno vrištanje). Tako da taj pristup, iako smo pokušavali dugo vremena nije funkcionirao iz razloga što ju se nije moglo nadglasati.
Pokušali smo s pristupom „razumijem da si ljuta radi toga i toga i to je u redu samo nemoj tako glasno vrištati“ nije pomoglo, pokušali smo i sa skretanjem pažnje na nešto drugo, s vremenom nije više palilo. Pokušala sam ju zagrliti u toj njezinom frustraciji i histeriji... pa sam pobrala batine (počela me lupati)... pokušala sam sjesti pokraj nje i čekati da prođe... trajalo je cca sat vremena. Pokušali smo joj dati do znanja „to je ružno ponašanje i bole nas uši jako od tvog vrištanja“. Pokušali smo i sa „možeš vrištati u svojoj sobi, ali ne možeš vrištati u ostatku stana“ ili „i sad ćemo otići u dnevni boravak, a ti dođi kad prestaneš vrištati“... nije palilo (navedeni primjeri nisu tu kao da smo svaki put probali nešto drugo, već kroz duži period kako bi vidjeli hoće li „upaliti“... dolazimo do zida sad jer imamo malu bebu, a starije dijete i dalje se drži svog obrasca ponašanja – vrištanja, koje nismo uspjeli kao roditelji „popraviti“ u neki drugi oblik negodovanja. Sad to vrištanje budi i straši bebu, prodorno je i jednako se čuje u svim dijelovima stana (a što susjedi misle... nemam pojma). Molim Vas za konkretan savjet što točno učiniti, i kako postupiti u takvim situacijama jer se to više ne može tolerirati. Također, kao psihologa Vas molim da mi ukažete gdje sam pogriješila i kako to mogu „popraviti“.
Osim tog obrasca ponašanja djevojčica je zdrava, bistra, mila i draga. Razumijem da je mala i da raste i tek treba savladati i naučiti kako se nositi s emocijama, ali vidim da tu kao roditelji nismo uspjeli to dobro usmjeriti. Najviše se ipak trudimo prevenirati takav oblik ponašanja, pokušavajući predvidjeti i zaobići eventualni izvor, ali ne možemo predvidjeti svaku stvar koja će nju razjutiti ili joj neće biti po volji (ne želim dopustiti da baca stvari, ne želim dopustiti npr da dira stvari opasne za nju, ne mogu baš na sve ladice staviti baby lock, jer sad sasvim dobro može razumjeti da ne može dirati baš sve što poželi). Često sam sama s njom i bebom (partner je smijenski radnik, a sad je sezona prehlada pa je radi neke viroze ili toga doma sa mnom, a ne u jaslicama) i u tim situacijama ne mogu se klonirati niti podijeliti u dvije mene kako bi svu pažnju jednako dala djeci, moram vagati i dovoljno brige posvetiti i maloj bebi, a bojim se da trenutno djevojčica crpi više moje pažnje. Na sreću beba nije zahtjevna i jako je mirna beba, no ipak iziskuje truda i moje ruke.
Također, iz jaslica nisam dobila povratnu informaciju da imaju ikakvih problema s njom po pitanju ponašanja sad iako je u početku (s godinom i pol kad je krenula) trebalo vremena da ona privikne, ali i tete na nju. Sad se vrlo aktivno igra i dobro slaže s drugom djecom i po ničemu ne odstupa. Sasvim dobro napreduje, uči, igra se...

Izuzev vrištanja, javio se i novi problem. Djevojčica je nekoliko dana uzastopce tražila piškiti svakih 5 minuta, odmah smo tražili uputnicu za analizu urina jer smo posumnjali na urinoinfekt s obzirom da u jaslicama djecu te dobi uče da idu sami na wc, a djeca se ne znaju sama obrisati dobro poslije nužde pa svaki put iz tih jaslica dođe s žarko crvenom guzom. Međutim urin ništa nije pokazao, pa smo ponovili i opet ništa... ali obrazac se nastavio s time da zadnja tri dana u neko doba dana traži piškiti vrlo često i onda sjedi na tuti dok se ne popiški a to bude i po sat vremena. Dva su moguća uzroka (pretpostavljam), može biti medicinski (pa ćemo opet urin nositi na analizu u ponedjeljak), a može biti način traženja pažnje, što ne isključujemo. Ukoliko je pažnja u pitanju, problem je što ju ne mogu ostaviti samu u kupaonici bez nadzora, a nemam sat i pol vremena kad se njoj „pukne“ da stojim uz nju. Pokušala sam ju fizički maknuti (nije ni za cirkulaciju dobro da toliko sjedi na nestolici) i to je rezultiralo histerijom, vrištanjem i bacanjem i uzvicima i suzama „molim te mama, molim te, molim te“, nakon čega sam ju vratila na tutu da se smiri. Pokušala sam razgovorom doći do zašto, ali ona jednostavno govori „moram se popiškiti“... tad joj jednostavno kažem „u redu, zovi me kada završiš“ i odem (u hodnik da me ne vidi)... i ona stvarno sjedi sat i pol dok se ne popiša.

Možete li mi konkretno napisati kako da postupam kad to radi (ukoliko je riječ o traženju pažnje)?

Postoji li neki madicinski problem koji uzrokuje da djete tako dugo ima poriv za pišanjem, ali ne piša (kaže da ju ne boli, da ju ne pecka, da ju ništa ne svrbi... i ne radi to kroz cijeli dan ni pred svaku nuždu)?

I možete li mi reći kako da postupim ukoliko mi to (sjedenje na tuti) napravi radnim danom kad ujutro treba krenuti prije 8 h u jaslice (u tom slučaju jednostavno nema vremena jer se u vrtić mora doći do 9 nakon čega se vrata ustanove zatvaraju)?

Ponovno pišem, postupim li suprotno njenom uvjerenju, dobit ću izljev bijesa, histerije, suza, vrištanja i bacanja... a sad jednostavno nemam vremena za to. Možda ste nakon svega napisanog stekli dojam da nisam ustrajna u svojoj volji (kao roditelj) u sukobu s njezinom voljom, ali nekako mi nije do situacija nadjačavanja karaktera jer mi ni dječje vrištanje satima i plakanje i histerija isto ne zvuče kao „dobra posljedica“ ...jer tako katkad bude kad dođe do situacije gdje ne mogu ili ne želim popustiti. Ili stvarno trebam biti nepopustljiva i pustiti ju da vrišti i plače ?

Hana Hrpka, prof.

12.02.2020. 17:55

Draga mama,
za početak bih Vam željela zahvaliti što ste mi se obratili i time ukazali svoje povjerenje. Pohvalila bih Vas što ste odlučili potražiti rješenje kad ste se susreli s poteškoćama, jer mi to govori da ste brižna majka koja aktivno prati razvoj svoga djeteta.
Ako sam dobro razumjela, svakodnevno se susrećete s prodornim vrištanjem svoje kćeri. Zaključili ste da se tako ponaša kada joj nešto nije po volji i to je obrazac koji se ponavlja posljednjih godinu dana. Čitajući Vaš upit, primjećujem da Vas to uistinu zabrinjava i da želite pronaći način kako primjereno reagirati i spriječiti ponavljanje takvih situacija u budućnosti.
Vaša djevojčica se nalazi u razvojnom razdoblju u kojem djeca znaju imati izljeve bijesa koji se još nazivaju i tantrumi. Oni su uobičajen dio razvoja, a javljaju se jer djeca nemaju razvijen sistem suzdržavanja i kontrole, ali ni jasnog verbalnog izražavanja potreba. Jedan od razloga zbog kojeg djeca prodorno vrište je frustracija. Različita fizička ograničenja ili činjenica da ne mogu verbalizirati svoje potrebe ili želje dovode do toga da se uznemire i potom vrište, viču ili udaraju. Ono što može dovesti do izljeva bijesa su i nezadovoljene potrebe pa tako umor, glad, nelagoda ili traženje pažnje mogu biti uzroci. U situacijama u kojim djeca posežu za ovim oblikom komunikacije, umjesto reagiranja na vrištanje, potrebno se usmjeriti na frustraciju ili potrebu i pomoći djetetu da se izrazi pružajući mu pritom razumijevanje i podršku. Iz svega što ste opisali da radite, stekla sam dojam da i sami nastojite djelovati u tom smjeru, što je pohvalno. Važno je u cijelom ovom procesu imati na umu dob Vaše kćeri i to da kognitivne sposobnosti u toj dobi možda još nisu razvijene dovoljno da shvati sve Vaše upute u toj situaciji. Potičem Vas da se i dalje trudite da to budu kratke i jasne upute, bez pokušaja razgovora s njom dok je u tom stanju uznemirenosti. Napisali ste i da se pojavila još jedna situacija, a to je da Vaša djevojčica stalno govori da mora obaviti nuždu. Pohvalno je što ste odmah reagirali i u procesu ste provjeravanja radi li se o medicinskom problemu. Mislim da je to bio dobar korak i da je korisno sačekati konačne rezultate pretraga, koje ste možda u međuvremenu i dobili.
Napisali ste da promjene kod djevojčice ne povezujete s prinovom u obitelji jer su takva ponašanja bila prisutna i ranije. Pitam se možete li njihovu pojavu povezati s razdobljem trudnoće i pripremom djevojčice na dolazak prinove. Uz to, čak i ako ponašanje traje dulje od toga, promjena koju sada proživljava i na koju se navikava je nešto što potiče proces privikavanja. To je pozitivan događaj, ali isto tako je to još jedan razvojni zadatak i izazov za nju. Nadalje, napisali ste i da Vam se čini kao da se trudite predvidjeti moguće situacije koje bi ju mogle uznemiriti i tako prevenirati vrištanje, što mi zvuči vrlo opterećujuće za Vas i partnera. No to što u vrtiću odgajatelji ne spominju slične situacije mi zvuči ohrabrujuće jer znači da njoj u određenim okolnostima može biti lakše i može se regulirati. Ako nakon svih pretraga liječnici donesu zaključak nije medicinski problem, zaista može biti moguće da djevojčica ovim ponašanjima reagira jer time dobiva Vašu pažnju. Pritom mi je bitno istaknuti da traženje pažnje nije ništa loše, iako se o tome često govori s negativnom konotacijom. Mislim da bi korisna smjernica u toj situaciji bila da nastojite imati svoju rutinu s njom, ako je to moguće, tako da barem kratki period ima Vas za sebe i da se u tom razdoblju igrate i radite neke njoj ugodne aktivnosti, a isto vrijedi i za njezinog tatu. Na taj način bi njezina potreba za druženjem s Vama i njim bila više zadovoljena i time bi joj cijeli proces prilagodbe vjerojatno bio lakši, što može dovesti do smanjenja ponašanja koja Vas brinu.
Čitajući sve što ste napisali vidim da ulažete puno truda i da imate puno strpljenja u ovoj situaciji. Vidim da Vam je prilično teško nositi se s ovim obrascem ponašanja i da se ponekad osjećate bespomoćno. Važno je da se u takvim situacijama pobrinete i za sebe kako biste imali dovoljno kapaciteta za potrebe Vaše djece. Pitam se uspijevate li kroz sve ove promjene pronaći barem kratko vrijeme za sebe. To može biti neka aktivnost, druženje s prijateljicama, ali i tek kratak ritual od pola sata koji si priuštite kada djeca spavaju ili kada ih netko drugi na kratko vrijeme pričuva.
Ako budete imali dodatnih pitanja ili želju da javite razvoj situacije, uvijek se možete ponovo javiti ovim putem. Osim toga, javiti se možete i na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Na samom kraju bih Vam još jednom zahvalila na javljanju i pohvalila to što ulažete trud te pokušavate pronaći način kako pomoći svom djetetu.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.