Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 427 | Broj poruka: 1386

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


panični strah


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

N&F

17.10.2012. 19:15

Poštovanje!
Imamo sina od 27mj i problem paničnog straha od nepoznatih i zatvorenih prostora.Svaki pokušaj ulaska u nečiju zgradu,stan,trgovinu,ponekad vani u nepoznatu ulicu završava paničnim plačom i povračanjem.Ima faza kada nam netko pozvoni na vrata,tada paničari i plače a da nije ni vidio tko je došao.Kad ga pitam zašto plače kaže da se boji.Inaće je veselo dijete,stalno nasmijan,sve razumije,interakcija odlična,priča pomalo,poslušan.Jako je senzibilan,ako samo povisimo ton i kažemo ne,prestraši se i odmah tužno rasplače.Kod kuće je jedno dijete kao i vani na poznatom teritoriju,sve ostalo nije za prepoznat koliko se od straha promijeni.Nakon proživljenog stresnog dana noću se budi plače i govori mama..amo,,neće,neče,boji.
Radi se o Blizancu nedonoščetu rođenom u 29 tjednu t., 1060g sa krvarenjem u mozgu 2-3st.Prvih 4 mj. provodio je po bolnicama,nakon toga zbog bolesti (bronhitisi,astme,alergije) i zime prvu godinu je bio slabo socijaliziran,o emocijonalnoj uskračenosti da ne govorim(prvih 4mj).Jedini izlasci bili su stalne ne baš ugodne kontrole,pregledi,fizioterapije itd .Kontrole su još uvijek prisutne,da ne spominjem koliki panični strah ima od odlaska kod dr-a.Prošli tjedan nismo mogli obaviti uzv srca,doktorica je rekla da će on to prerast s vremenom.Vodila bi ga psihologu ,ali iskreni nebi mogli niti jednu rečenicu od njega progovorit,plakao bi i tražio da idemo van.Jako je nepovjerljiv .jedna faza je bila da se bojao i ljudi,takođe je povračao,nije htio izać iz stana,srećom to ga je prošlo.Ova faza traje skoro godinu dana,nekada je jace ,nekad slabije izražena.Od kada smo se vratili sa mora u 9mj kao da su se strahovi pojačali.Teško nam je zbog te situacije jer brat nema tih problema pa je i on zakinut zbog njegovih strahova, neidemo na mnoga mjesta gdje bi trebali i željeli ići,prilagođavamo se njemu,jer ako živimo po ritualima sve je ok,svaka promjena nije dobro došla.Moram napomenuti da to nisu njegovi hirovi,zločesti ispadi ,on se doslovno trese od straha.Zanimljivo je kako se iz jednog veselog ,zaigranog trenutka preobrazi ako mu samo kažem ,idemo u dučan i sl.Kod bake čak nece u kuću,u dvorištu sve super ali u kuću nikako.
S obzirom na nedonošenost i oštečenja mozga dijete nema nikakvih većih problema i oštečenja osim ovih psihičkih,senzoričkih.Neki doktori još uvijek korigiraju dob,po tome bi imali 24,5 mj,motorički i intelektualno su stigli vršnjake ali nažalost nismo to u stanju prezentirat.
Mene zanima da mi kao stručnjak savjetujete kako postupiti u takvim situacijama,da li trebamo biti uporni ,siliti ga u nepoznato-poznato i pustiti da panično plače ili izbjegavati takve njemu stresne situacije.Možemo li silom samo pogoršati stvar?Da li to može biti posljedica oštečenja mozga-nezrelost,stečeno traumama ili je jednostavno takvo dijete?,mislim da je to sad teško odrediti.Mi se nadamo da ce on to uistinu prerast,da je to jedna faza koja nažalost dugo traje.Takođe moram napomenuti da su djeca isključivo samom 24 sata pa se pitam da li smo pogriješili sa prezaštitničkim stavom,popustljivošću, jedno vrijeme kao da su živjeli pod staklenim zvonom,ali nažalost splet okolnosti bio je takav da je im život dugo bio ugrožen i da su se hrabro izborili bez posljedica i negativnih prognoza dr-a. Sama zbog svega proživljenog znam imati napadaje panike,tako da u neku ruku razumijem i svoje dijete.
molim vas za bilo kakav savijet....unaprijed hvala!!!!!!!!!!!!

Hana Hrpka, prof. psih.

26.10.2012. 11:50

Poštovana,

lijepo Vas pozdravljam i zahvaljujem na povjerenju s kojim ste mi se obratili! Bilo mi je drago pročitati kako su Vaši blizanci unatoč prijevremenom porodu sada veseli i nasmijani dječaci koji su dosegli svoje vršnjake. Vjerujem da u početku nije bilo jednostavno, no sigurna sam da ste svojim trudom i brižnošću puno pridonijeli njihovom napretku. Vidim da i nadalje posvećujete djeci mnogo vremena i pažnje te mi je drago što ste spremni učiniti sve što je potrebno da bi saznali kako pomoći dječaku čiji ste problem iznijeli. To mi govori da ste doista brižna i pažljiva majka.

Malena djeca često imaju različite strahove. Neki od njih su dio odrastanja koji zaista nestaje s vremenom bez većih problema. S druge strane, postoje neki koji jako utječu na djetetovu svakodnevicu, a dijete ih ne može samo prevladati. U takvim slučajevima potrebno je reagirati i potražiti pomoć stručnjaka kao što je dječji psiholog. Iz opisane situacije shvatila sam da je kod dječaka situacija takva da njega (a i čitavu obitelj) strah ometa u svakodnevnom životu te da traje već dulje vrijeme, u čemu vidim potrebu da se svemu posveti pažnja.

Sve u svemu, prijevremeni porod, zdravstvene poteškoće, duga odvojenost od roditelja i boravak u bolnici bez sumnje su faktori koji su mogli utjecati na dijete i njegov psihički razvoj. No, kako ste i sami rekli, teško je sa sigurnošću (pogotovo ovim putem) utvrditi koliko je što imalo utjecaja na sadašnju situaciju. Opisali ste nam da je dječak često boravio u bolnicama te da su mu kontrole, pregledi i fizioterapije u određenom razdoblju bile jedini izlasci. Oni često uključuju djetetu nepoznate osobe i prostore u kojima se dijete ne osjeća sigurno te preglede koji su ponekad bolni ili neugodni. Budući da je još maleno i ne može razumjeti zbog čega mora posjećivati zdravstvene ustanove, djetetu ti posjeti mogu biti velik izvor straha. Osim toga, dijete u ranoj dobi prirodno prolazi kroz razdoblja u kojima se boji nepoznatih osoba ili odvajanja od roditelja pa ti strahovi mogu biti i pojačani. Stoga je moguće da je dijete povezalo doživljeni strah sa situacijama u kojima ga je doživjelo. Budući da ga današnji posjeti nepoznatim prostorima na to podsjećaju, oni u njemu uzrokuju sličnu emocionalnu reakciju. Takva reakcija djeteta je normalna s obzirom na okolnosti i to je nešto što nikako niste mogli utjecati, no važno je naglasiti da je moguće raditi na tome da se taj strah ublaži ili da ga dijete prevlada. Psiholozi u takvim situacijama ponovno uče dijete da se u nepoznatim prostorima može osjećati sigurno i da nema razloga za strah, odnosno pokušavaju prekinuti vezu između nepoznatih situacija i naučenog straha.

Spomenuli ste da i sami razmišljate o odlasku psihologu, ali da oklijevate jer Vam se čini da dječak ne bi mogao razgovarati s njime, da bi plakao i želio ići kući. Vjerujem da Vam nije lako gledati dječaka kada ga preplavi strah i da ne želite da se tako osjeća. No, istraživanje nepoznatog je nešto što će dječaka pratiti kroz djetinjstvo i što u nekim trenucima neće moći izbjeći. Kratkotrajno izlaganje odlaskom psihologu, dječaku dugoročno mogu uvelike pomoći u tome da se u istraživanju svijeta oko sebe osjeća sigurnije i snažnije.

Ukoliko se situacija uskoro ne poboljša, a već sada vas poprilično ometa u svakodnevnim aktivnostima, čini mi se da bi bilo jako dobro potražiti pomoć stručnjaka. S obzirom da često idete na kontrole i kontaktirate s liječnicima, mogli biste zamoliti pedijatra da Vam preporuči nekog psihologa, po mogućnosti stručnjaka za djecu. Vi na prvi susret ne morate otići s djetetom, možete ga posjetiti i sami, te mu detaljno opisati situaciju u miru. Psiholog će, vjerujem, znati procijeniti kako postupati s djetetom kad biste ga Vi doveli na susret. To za početak mogu biti samo susreti kroz igru, da se mališan opusti. Reakcija Vašeg djeteta stručnjaku najvjerojatnije neće biti pretjerano iznenađujuća i neobična. On iz nje može dobiti vrlo vrijedne informacije o djetetu i načinu na koji ono reagira, a s obzirom na njegovo obrazovanje i iskustvo on bi trebao imati stručna znanja o tome kako pristupiti djetetu koje je preplavljeno strahom i kako ga umiriti. Prvi susreti vjerojatno će biti vrlo zahtjevni, no to je prilika da dječaku dugoročno bude lakše.

Ukoliko ste iz Zagreba ili ste u mogućnosti doći u Zagreb, toplo Vam preporučam Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba. Poliklinika okuplja čitav tim stručnjaka koji svojim predanim radom, uz brojne edukacije, pomažu djeci prevladati ono s čime su suočeni. Dolazak u Polikliniku je besplatan, no potrebna Vam je uputnica. Susret možete dogovoriti na telefonski broj 01 3457 518. Poliklinika se nalazi u centru Zagreba, na adresi Đorđićeva 26. S radom Poliklinike možete se upoznati putem njihove web stranice www.poliklinika-djeca.hr.

Uz posjet stručnjaku postoje i neki načini na koji Vi sami možete olakšati život i Vama i djetetu. Upitali ste kako valja postupati u situacijama kada se dijete boji i treba li dijete izlagati stresu. Prije svega važno je da pokušate ostati smireni kad dijete počne plakati ili povraćati i da mu date do znanja da ćete uvijek biti tu kao sigurna luka za njega. U dječjem svijetu roditelji su oni koji brinu o svemu, donose odluke, koji sve razumiju i sve znaju. Stoga su njihove oči njima nepoznatim situacijama često uperene upravo u njih. Upravo je zato važno da dijete u takvim situacijama osjeća da ste vi smireni, „ako je mama smirena, vjerojatno ne postoji razlog da se ja bojim“. Strah Vašeg djeteta razvio se zbog vanjskih faktora, no Vi dječaku svojim reakcijama možete pridonijeti njihovom prevladavanju. Budući da djeca jako dobro mogu osjetiti naše emocionalno stanje, jako je važno da se doista tako osjećate, odnosno da smirenost ne bude samo u Vašim riječima već da je dijete primijeti u Vašem pogledu, glasu i pokretima. Vjerujem da to nije lako, no to može biti jedan od načina na koje dijete uči da nema razloga za strah.

U bilo kojoj situaciji kad dijete pokaže strah, plače ili sl., npr. kad idete u trgovinu, treba mu dati do znanja da ste primijetili njegov strah i da razumijete da se boji, i to činiti na topao i podržavajući način. Isto tako, možete kratko i jasno reći zbog čega se ne treba bojati i reći mu što će sada uslijediti („Ući ćemo u trgovinu i uzeti kruh, pa ćemo otići na blagajnu…“). Nakon toga valjalo bi zaista i učiniti ono što ste naumili (npr. zaista ući u trgovinu). Dijete će možda i plakati, no vi ga podsjetite da ste tu s njim i da se ništa loše neće dogoditi. Svaki put kad pokaže bilo kakav napredak, pohvalite i ga, a možete ga i nagraditi. Dobro je da dijete u nepoznatim situacijama uz sebe ima nešto što povezuje sa ugodom i sigurnošću, npr. može ponijeti najdražu igračku.

Iako ćete uvijek biti tu, to ne znači da dijete treba štititi od svega i izbjegavati stresne situacije, jer na taj način mu ne pružamo priliku da se nauči nositi sa stresom na prikladniji način. Spomenuli ste da je moguće da ste imali prezaštitnički stav prema djeci. Razumljivo je da ste brinuli i da ste s djecom provodili sve svoje vrijeme, to i im je u svakom slučaju i bilo potrebno. Dječaku je i sada, kako se čini, potrebna Vaša dodatna pažnja, ali možete razmisliti o nekim postupcima koji bi mu s vremenom mogli pomoći. Rekli ste da je on provodio vrijeme isključivo s Vama i da su situacije kad nekuda idete ili netko dolazi k vama problematične. U pristupanju dječjim strahovima jako je važno da dijete ne izbjegava ono čega se boji jer to učvršćuje strah, no jednako je važno onome čega se boji dijete izlagati postepeno i s mnogo strpljenja. Obično je dobro početi s onim čega se dijete najmanje boji te nastojati da se dijete osjeća što ugodnije. Taj je korak važno ponavljati i zadržati se na njemu sve dok ta situacija djetetu više nije ugrožavajuća. Kada je dijete savlada i počne se osjećati ugodno u njoj, vrijeme je za novi, ponešto zahtjevniji korak.

Rekli ste da se sada manje boji ljudi nego prije, i nastavite to poticati, jer moguće je da će manje strahovati i od nepoznatih prostora ako bude svjestan da su ljudi koji se tamo nalaze dobronamjerni. Možda bi bilo dobro da za početak pokušate organizirati posjete rodbine i prijatelja koje poznaje u Vašem domu. Najavite mu posjetu i pokušajte mu to prikazati na njemu prihvatljiv i zanimljiv način (npr. opišite mu tko dolazi, da će se s tom osobom igrati/čitati priče i sl.). Ne dajte se obeshrabriti ako on zaplače kad čuje zvono. Ako već niste, upoznajte obitelj i prijatelje sa situacijom i iskoristite njihove posjete da maleni shvati da mu se ništa loše ne može dogoditi u prisutnosti drugih ljudi. I Vi to imajte na umu, i sjetite se da je potrebno dijete suočavati sa različitim situacijama, jer jedino ako bude doživio i proživio pozitivna iskustva, s vremenom će postati povjerljiviji. Posjete mogu biti u početku rjeđe, a kasnije sve češće. To iskustvo djetetu bi trebalo biti što ugodnije, stoga neka bude u prostoriji u kojoj se osjeća sigurno, uz njemu najdraže igračke i radeći aktivnost koju voli. Može biti od koristi ako posjetitelji ponesu neku slikovnicu koju će mu pročitati, neki slatkiš ili drugo, što će pomoći da mu se približe kad dođu. Također, možete s djetetom dočekati goste ispred Vašeg doma pa zajedno ući unutra. Sljedeći korak može biti šetnja prema kući te obitelji (uz čije se članove sada osjeća sigurno) i pripremanje na posjet. Kad idete nekome u goste, također bi bilo dobro da vas domaćini dočekaju ispred doma pa tek nakon nekog vremena uđete unutra, boravak u kući u s vremenom može postajati sve duži. Na isti način dječaka možete postupno izlagati različitim nepoznatim situacijama, postupno, polako i uz prisutnost nečega što kod njega potiče osjećaje ugode i sigurnosti.

Zanima me kakve odnose dječak ima s drugom djecom? Poželjno je da se druži i s vršnjacima. Pokušajte ga izvoditi u park ili druga mjesta gdje može kontaktirati s djecom. Takvi izlasci bili bi korisni i za brata, nažalost ponekad uskraćenog za odlaske na neka mjesta. Brat koji se dobro snalazi izvan doma može biti izvrstan model ponašanja za drugog dječaka te je moguće da će se i on više opustiti i povesti za tim primjerom.

Vjerujem da je i Vama ponekad teško i sasvim je normalno ako se ponekad osjećate pomalo preopterećeno. Malena djeca su velika odgovornost i briga za njih iziskuje puno vremena, posebice budući da ste suočeni sa izrazitim strahom koji maleni tek treba prevladati. Potrebno je da budete uporni u svemu i da se ne obeshrabrite. Nadam se da imate osobe od povjerenja u krugu obitelji ili prijatelja s kojima možete razgovarati o svemu što Vas tišti i na koje se možete osloniti. Majke su često sklone sebe staviti na posljednje mjesto, no ukoliko se ne pobrinemo prvo za sebe, jako je teško davati se nekome drugom. Stoga slobodno ukradite koju minutu za sebe, porazgovarajte s bliskom osobom, zatražite podršku kada Vam je potrebna. Također, jeste li razmišljali da povedete majku ili prijateljicu s Vama i djetetom u trgovinu? Možda bi Vam prisutnost osobe kojoj vjerujete pomogla da i Vi ostanete smireniji.

Ako imate bilo kakva pitanja ili nedoumice, ako Vam samo treba podrška i razgovor ili ako poželite neke druge savjete vezane uz odgoj djeteta slobodno mi se ponovno obratite ovim putem. Kao pomoć roditeljima u prevladavanju odgojnih izazova tu je i Hrabri telefon, kojem se možete obratiti putem besplatne i anonimne savjetodavne linije na broju 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, putem chata svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat ili e-maila (savjet@gmail.com). Odgovore na ova pitanja možete potražiti i na Telefončiću, savjetodavnoj liniji za podršku roditeljima najmlađe djece (do 7 godina). Broj na koji se možete obratiti je 01 4850 555, a dodatne informacije o njima možete saznati na njihovim internetskim stranicama www.telefoncic.hr.

Za kraj Vam želim reći da Vam vjerujem kad kažete da Vaše dijete nije hirovito ni zločesto, već da se ono stvarno nečega boji i jednostavno izražava svoje osjećaje i ponaša se u skladu s njima. Upravo je iz tog Vašeg stava vidljivo je da djetetu pristupate s mnogo strpljenja i razumijevanja. Vi ste tu da mu pomognete da se nauči bolje nositi sa stresnim situacijama i da razumije da mu ljudi i nove situacije neće učiniti nažao, a stručnjak psiholog dječaku može u tome pomoći. Sva podrška u prevladavanju dječakovog straha koja mu je pružena, posebice dok je još malen, doprinosi slici dječaka koji bez straha pristupa novim situacijama i istražuje svijet, što je slika koju Vam u budućnosti i ja iskreno želim.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

N&F

28.10.2012. 22:35

Hvala Vam najljepša na ovako opširnom i detaljnom odgovoru.Jako ste nam puno pomogli sa
svim savjetima da pravilno pomognemo dijetetu.Očito smo do sada svo vrijeme krivo postupali izbjegavajuči situacije kojih se boji i tako učvrščivali njegov strah i davali mu za pravo da se boji,sada mi je žao da Vam se nisam prije obratila za pomoć.Već smo krenuli raditi sa njim postepeno po vašim uputama i ako kroz par mjeseci ne postignemo napredak obratit ce mo se stručnoj osobi za pomoć(u našem gradu je nažalost nemamo).Vjerujem da ce mo uspjeti,iako neće biti nimalo lako.
Vjerujem i u svoje dijete koje je dosad prevladalo sve prepreke i očito sada već pomalo shvača i slabosti svojih roditelja,zato je ovo krajnje vrijeme da još jedno svi zajedno krenemo u terapiju protiv straha.

Još jednom veliko,veliko hvala na odgovoru i vremenu koje ste izvojili za nas!!!