|
filipovamama
|
07.10.2012. 04:45
Poštovana, imam sina od 2 god i 7 mjeseci. Početkom rujna je krenuo u jaslice i prvih par dana je ostajao kratko i sve je bilo u redu. Nakon toga je uslijedilo plakanje prilikom dolaska u vrtić, al bi se brzo smirio. Tete su rekle da se po ničemu ne razlikuje od ostale djece, tako da sam ga ostavila i na ručku, a poslije i na spavanju. Sve je bilo u redu do prije 2 tjedna. Prvih dana je jako plakao i povraćao od plača, što kući nikad nije radio. Kući nas moli da ga ne vodimo u vrtić, da mu tamo nije lijepo. On je preko dana tužan, neposlušan, sve mu je ''neću''. U teoriji zna da mora biti dobar u vrtiću, da mama i tata moraju ići zaraditi kune, a da mali braco od 4 mjeseca mora doktoru s didom, jer ga boli ruka. U praksi to sve pada u vodu i on stalno plače, a čak se počeo i agresivno ponašati kroz plač. Malog bracu nikad ne tuče, dapače,ljubi ga i grli i nikom ne da da ga krivo pogleda. Otkad se beba rodila, nije mu u nijednom trenutku falilo ni moje ni tatine pažnje. Vodili smo računa da se ne osjeća zapostavljenim. Ta faza od zadnja 2 tjedna je kulminirala jučer kad su me iz vrtića zvali da dođem po njega jer nisu više znali šta bi s njim. Samo je plakao. Inače, nema nikakvih problema u socijalizaciji. On je jako veselo i razigrano dijete koje voli djecu naših prijatelja. Uvijek priča o njima, a nikad nije nikog spomenuo iz vrtića, a kad ga pitamo, samo nas ignorira. Od vrtića ne bi htjeli odustati. Ne znam da li bi bilo pametno se vratiti na početak i opet ga ostavljati po sat- dva ili ćemo mu time napraviti medvjeđu uslugu?
Unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
17.10.2012. 17:20
Draga mama,
Najprije bih Vam se željela zahvaliti na ukazanom povjerenju. Također, željela bih pohvaliti Vašu brižnost i spremnost da učinite sve što možete da bi odluke koje donesete doista bile najbolje za Vašeg dječaka. U onome što ste nam napisali vidim da pažljivo pratite što se s mališanom događa, uočavate i opisujete promjene u njihovom ponašanju te da ste brižan oslonac u njihovom rastu i razvoju.
Odlazak u vrtić obično predstavlja prvo dugotrajno i svakodnevno odvajanje djeteta i roditelja te zbog toga objema stranama može predstavljati vrlo izazovno iskustvo. To je stresno razdoblje za dijete koje je do tog trenutka imalo punu roditeljsku prisutnost te određene navike, rituale i aktivnosti koje su se uobičajeno odvijale tijekom dana. Polaskom u vrtić se sadržaj djetetova dana uvelike mijenja i ono se odvaja od roditelja, a ta mu spoznaja zahtijeva određeno vrijeme prilagodbe.
Neka djeca po dolasku u vrtić otvoreno negoduju, redovito burno kod rastajanja s roditeljima, plaču, odbijaju komunikaciju, ne prihvaćaju i otvoreno se bune protiv nove situacije. Treba napomenuti da je trenutak rastanka krizni trenutak te da se mnoga djeca nakon što roditelj ode umiri i zaigra. Prema onome što ste nam napisali vidim da je nešto slično bilo i s Vašim sinom u početku.
Ako sam dobro razumjela, ono što Vas zapravo zabrinjava jest njegova nagla promjena u reagiranju na vrtić u smjeru većeg otpora. Opisali ste da je prije otprilike tri tjedna počeo jako plakati, da je često tužan, neposlušan i agresivan i preko dana te da moli da ga ne vodite u vrtić jer mu tamo nije lijepo. Vjerujem kako takva promjena ponašanja može uvelike zbuniti osobu. U početku se čini da se dijete polako privikava na novu situaciju, a potom dolazi do nagle promjene te ono povećava otpor i burno reagira na odlazak i ostajanje u vrtiću.
Opisane reakcije ne moraju biti nešto neuobičajeno ili zabrinjavajuće. Naime, neka djeca tek kasnije shvate da je odlazak u vrtić svakodnevna pojava. U početku ih mogu zainteresirati nove igračke, druga djeca ili nešto treće te im oni zaokupe svu pažnju da bi tek nakon nekog vremena shvatili što se zapravo događa. Spoznaja da se u vrtić mora ići svaki dan i to na dug period, da tamo nema roditelja i da tamo ne mogu raditi sve ono što su do tada doma radili može poljuljati osjećaj sigurnosti i dovesti do burne reakcije. Dječje reakcije mogu biti vrlo intenzivne te su obično prisutne i kod kuće, snažno utječući na svakodnevicu roditelja i djeteta. Takvo ponašanje može biti vrlo neugodno i iznenađujuće, no zapravo se može raditi o normalnoj zakašnjeloj reakciji na odvajanje od roditelja. S obzirom na to da je Vaš sin u vrtić krenuo početkom rujna, takve reakcije nisu neuobičajene te se i ne radi o odveć dugom periodu. Obično se smatra da se dijete lako prilagođava na polazak u vrtić ako njegove reakcije nestanu u roku od dva tjedna. Ponešto zahtjevnija prilagodba može trajati i do mjesec dana, no kod mlađe djece (posebice od 24 do 36 mjeseca starosti) i u nekim posebnim okolnostima (npr. ako je dijete do tada vrijeme provodilo isključivo s roditeljima, ako je često pobolijevalo i slično) period privikavanja može potrajati i duže.
Djeca se različitim tempom prilagođavaju novim okolnostima ovisno o njegovom temperamentu i okolini koja ga okružuje. Obično se ne preporučuje skraćivanje djetetovog boravka u vrtiću jednom kada je ono počelo provoditi cijeli dan u njemu. Naime, kod svladavanja novih aktivnosti uvijek je važno biti dosljedan. Budite strpljivi, puni razumijevanja te ga uporno uvjeravajte da ga volite najviše na svijetu i da to što morate raditi ne znači da ga volite manje. Bitno je ne mijenjati ostale djetetove navike kako ono ne bi trpjelo dodatne nepotrebne stresove. Razgovarajte što je više moguće te naglašavajte one strane vrtića za koje smatrate da bi mu se mogle svidjeti. Pokušajte saznati što mu to točno smeta kako biste ga mogli razuvjeriti ili ublažiti njegov strah ili nezadovoljstvo. Djeca u toj dobi teško odvajaju maštu od stvarnosti te se može desiti da su uzroci njihovih strahova u potpunosti iskrivljeni. Iz tog razloga je važno što detaljnije istražiti čega se točno boje, pričati o tome kako se dijete osjeća kada je u vrtiću i što se sve može napraviti kako bi mu bilo ugodnije. Budući da je manjoj djeci često teško izraziti se riječima, dječaka možete i zamoliti da Vam nacrta kako izgleda njegov vrtić, što mu se u njemu sviđa ili što mu smeta i kasnije porazgovarati o crtežu. Mogli biste čak i iskoristiti igračke za stvaranje priče u kojoj će jedan od likova krenuti u vrtić. Djeca imaju veliku sposobnost uživljavanja u igru pa se upravo kroz igru možemo najbolje približiti njihovim osjećajima i potrebama. Primjerice, Vaša igračka može reći da uskoro polazi u vrtić i pitati dječakovu lutku kako je tamo, što se sve tamo radi. Može priznati da se pomalo i boji da joj se neće svidjeti, ali da se jako veseli što će se moći igrati s prijateljima, što će tamo imati mnogo igračaka i slično.
Osim mnogo razumijevanja, podrške i razgovora, postoje još neki načini na koje dječaku možete nastojati olakšati ovaj period. Često se preporuča da dijete da bi se osjećalo sigurnije u vrtić ponese omiljenu igračku, djelić njemu poznate okoline u kojoj se osjeća sigurno. Jako je dobro i pripremati dijete na ostajanje u vrtiću, kao što ste to dosada činili, a mogli biste i razviti neki maleni ritual pri pozdravljanju kojim se djetetu može olakšati rastanak. Jako je važno da dijete ima povjerenja u tete i da se s njima može osjećati sigurno pa možete razgovarati o tome što sve tete rade, zašto su one tu te i sami izraziti povjerenje u njih („Tete će se lijepo brinuti o tebi.“). Budući da su još malena i da ovise o nama odraslima, djeca su sklona osloniti se na našu procjenu. No, važno je da naše reakcije budu iskrene i nedvosmislene. Mnogi roditelji se jako trude da bi olakšali djetetu, pripremaju ga, razgovaraju o lijepim stranama vrtića, no u trenucima rastanka dijete osjeća njihovu nesigurnost. Period prilagodbe na vrtić može biti vrlo izazovan i pobuditi brojne sumnje u roditeljima. Promatrajući nezadovoljstvo i suze svog djeteta često se mogu zapitati griješe li možda negdje i biti vrlo nesigurni oko toga što je sada najbolje učiniti. Svjesnost roditelja o tome da su ovakve reakcije normalne i sigurnost u svoju odluku da je polazak u vrtić doista najbolja odluka, roditelju pružaju sigurnost i samopouzdanje koje djetetu može biti snažan pozitivan poticaj u procesu prilagodbe.
Ukoliko se Vaša zabrinutost nastavi, slobodno potražite i savjet psihologa u vrtiću. Ako osjetite potrebu o svemu i uživo popričati sa stručnjakom, kao program Hrabrog telefona u Zagrebu postoji i Savjetovalište za djecu i roditelje na adresi Bože i Nikole Bionde 32, a naručiti se možete na broj telefona 01/ 6117 190. Usluge savjetovališta su besplatne.
Za sva pitanja s kojima se neizbježno susrećemo na putu roditeljstva, možete se obratiti i Hrabrom telefonu. Podrška Hrabrog telefona dostupna Vam je putem besplatne i anonimne savjetodavne linije na broju 0800-0800 (radnim danom od 9 do 20 sati), putem chata (radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat) ili e-maila (savjet@hrabritelefon.hr). Također Vam toplo preporučam savjetodavnu liniju Telefončić, čiji tim stručnjaka pruža savjete vezane uz razvoj i odgoj mlađe djece. Dodatne informacije o njima možete saznati na njihovim internetskim stranicama www.telefoncic.hr ili im se možete javiti na broj 01 4850 555.
Nadam se da sam uspjela odgovoriti na neka Vaša pitanja i umiriti Vas. Želim Vam mnogo sreće i strpljenja u razdoblju pred Vama i mnogo ispunjavajućih trenutaka s Vaša dva mala anđela.
Lijep pozdrav!
Vaš Hrabri telefon
|
