Draga Mama,
prije svega Vam zahvaljujem na ukazanom povjerenju. Nadam se da ćete čitajući odgovor naići na rješenje nekih dilema. Cijeli Vaš upit odiše velikom brigom i željom da pomognete svom djetetu. Želite svom sinčiću najbolje - da ga djeca i odrasli prihvaćaju i da se dobro slaže sa svojim vršnjacima. Ne bih rekla da je to „pretjerano“, kao što kažete na jednom mjestu, niti je presudno znate li sa stopostotnom sigurnošću kako se on točno ponaša u vrtiću. Vi kao majka nešto osjećate i vrlo je pohvalno kako se niste zaustavili na tome, već ste se aktivno ulovili „ukoštac“ s onim što Vas brine.
Prvo bih se htjela osvrnuti na karakteristiku Vašega sina koja ga, kako navodite, „koči“ u ostvarivanju kontakata. Istraživanja pokazuju kako gotovo četiri od pet odraslih osoba smatra da su u djetinjstvu imali razdoblja sramežljivosti, a četiri od deset školske djece opisuju sebe sramežljivima pri upoznavanju novih osoba. Osim što su neka djeca sramežljivija od drugih, postoje razlike u sramežljivosti s obzirom na dob. Tako Vaše dijete možda trenutno prolazi kroz „sramežljivije“ razdoblje u odnosu na prijašnju ili buduću dob. Literatura kaže kako je vrhunac dječje sramežljivosti u periodu između druge i četvrte godine. Može biti da Vaš sinčić prolazi kroz zahtjevno razdoblje, s obzirom da je stavljen u potpuno novu društvenu situaciju (vrtić), a pri tome ne osjeća sigurnost u sebe. Sramežljivost i povučenost mogu i ne moraju biti posljedica nesigurnosti koje dijete osjeća uslijed nižeg samopouzdanja, no u obzir treba uzeti i već spomenutu činjenicu da je svaki čovjek od najranije dobi pojedinac s vlastitim posebnostima i upravo se one moraju uzeti u obzir kod odgoja djece. Ako djetetovu sramežljivost sagledamo kao odraz djetetovog temperamenta, ne postoji pretjerani razlog za brigu. Roditelji zapravo mogu puno toga učiniti kako bi unaprijedili socijalne vještine svojega djeteta ili ga učinili samopouzdanijim malim bićem. Iz Vašega upita čini se da Vi veliku količinu energiju ulažete u odgoj svoje djece, u razgovor sa sinom i samim time doprinosite sinovljevom samopouzdanju.
Napisali ste da je Vaš dječak oduvijek sramežljiv, ali da „pravi problemi“ nastaju njegovim polaskom u vrtić. Ako sam dobro shvatila, prebrodio je prvotnu krizu ostanka u vrtiću koju ima većina djece jer je obično vrtić prvi iskustvo duljeg odvajanja od roditelja. Ipak, privikavanje na vrtić je postepen proces i da bi se dijete u potpunosti prilagodilo i opustilo potrebno je neko vrijeme. Koliko je to vremena, ovisi o djetetu. Vi mu taj proces možete olakšati. Premda Vam je možda teško povjerovati kada ga gledate kako promatra igru ostale djece, Vaše dijete je po prirodi društveno. No, društvena svijest i razumijevanje društvenih pravila razvija se postupno. Tako u jednom razdoblju djeca prolaze kroz „fazu promatrača“, pokazuju interes za vršnjake, premda se još uvijek igraju odvojeno od njih. Nakon te faze slijede faze udružene i kooperativne igre za koju je potrebno veće dječje samopouzdanje i razumijevanje pravila. Vrtić je odlično mjesto za razvoj igre i društvene svijesti. Možda je to i prva situacija u kojoj uopće ima priliku učiti tako nešto. Sigurno mu je potrebno vrijeme za prilagodbu i učenje. Sklapanje prijateljstava mu možete olakšati i na način da mu omogućite igru u okruženju koje je „njegovo“, gdje će osjećati manju nelagodu. Ako imate priliku pozovite manju grupu djece ili samo jedno na igru kod kuće. Tako mu možete biti podrška i u sigurnim uvjetima vježbati jednostavne društvene vještine.
Teško se kao roditelj nositi s djetetovim teškim emocijama i pretpostavljam da je za majku neizmjerno teško gledati svoje dijete kako ne uživa ili je u strahu od drugih osoba. U takvim situacijama lako je popustiti pred njegovim inzistiranjem da negdje ne ide. Kako su mu takve situacije nelagodne, osjećat će poriv da ih izbjegava. No, na taj način neće moći pobijediti sramežljivost. S druge strane, u želji da se njihovo dijete što prije riješi tog osjećaja, neki roditelji pretjerano sile djecu na društvene kontakte. To djetetu može stvarati samo veći pritisak i učvršćivati strah i nelagodu. Iz Vašega upita čini mi se da Vi niste roditelj koji prisiljava svoje dijete na situacije u kojima se on osjeća izrazito neugodno. Naravno, to ne znači da ne moramo poticati dijete da se malo po malo uključuje u situacije koje mu stvaraju neugodu, s vremenom i uz podršku te iste situacije ne moraju biti toliko neugodne za njega. Važno je da roditelj podupire dijete u prevladavanju sramežljivosti. Kakav to roditeljski stav pomaže u prevladavanju sramežljivosti? Iz Vašeg upita bih rekla upravo stav sličan Vašem. Dobro je djetetu dati do znanja da njegovu nelagodu i sramežljivost shvaćate ozbiljno i da razumijete pritisak s kojim se suočava pri upoznavanju novih osoba. Dijete osjeća kada Vi suosjećate s njim i to ga osnažuje. U jačanju mu može pomoći Vaše hrabrenje i tješenje te pozitivan stav da to nije apsolutno ništa strašno i da se može promijeniti. Također, jačanju samopouzdanja doprinosi pohvala i kada ga podsjetite na njegove prednosti. Često kada smo zabrinuti naš fokus je na onim osobinama i ponašanjima koje stvaraju teškoću, što je normalno. No, to nas može sprječavati da vidimo njegove pozitivne karakteristike, na koje su dobro osloniti u ovakvoj situaciji.
Način prilagođavanja djeteta novoj situaciji i način komuniciranja s drugima ovisi o različitim utjecajima; o njegovoj osobnosti, njegovim sposobnostima i talentima, kao i o načinu odgoja. Opisali ste ga kao dječačića koji je živahan i spontan u okruženjima u kojima je siguran, dok se među nepoznatom djecom i odraslima ponaša sramežljivo. Može Vas zbuniti njegova opuštenost i zaigranost u nekom okruženju, a onda situacija u kojoj odbija priječi prag sobe u kojoj su ostala djeca. Takvi „napadi“ sramežljivosti nisu neobični i Vi možete poduzeti neke stvari kako biste mu olakšali društvene prepreke s kojima se možda trenutno suočava. Sramežljivo dijete može osjećati nesigurnost u društvu. Ona može proizaći iz toga da dijete zaista ima manjak društvenih vještina pa se objektivno teže snalazi u društvenim situacijama. Društvene vještine se s razlogom zovu vještine jer ih je moguće učiti i vježbati. Kako mu je vrtić potpuno nova situacija u kojoj se susreo s najvećim brojem djece do sad, možda jednostavno ne zna što bi rekao kad im pristupa. Možete mu pomoći na način da ga naučite neke uvodne fraze; kako upitati kako se dijete zove ili ga potaknete na razgovor o igračkama. Možete vježbati s njim neke takve uvodne rečenice. Možete se poslužiti i malim „trikom“, diskretno nagradite sinčića za svaki i najmanji pokušaj komunikacije s drugima – nasmiješite mu se, namignite, odobravajuće kimnite, tiho ga pohvalite. Možda i jeste već „isprobali“ ove korake, no vjerujem da nije na odmet ih napisati ovdje.
Kao dodatni izvor informacija, u nastavku Vam prilažem link na koristan članak “Kako odgojiti samopouzdano dijete” koji se nalazi na web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i koji bi Vam mogao pomoći u Vašim nastojanjima i u kojemu se poticanje samostalnosti djeteta, davanje prava djetetu na pogrešku, postavljanje jasnih granica te posvećivanje vremena djetetu smatraju najvažnijim faktorima u poticanju dječjega samopoštovanja: http://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/razvoj-djece/kako-odgojiti-samopouzdano-dijete-2/. Od stručne literature preporučljiva je knjiga „Uspješan roditelj, uspješno dijete“ autorice Jelene Janičić – Holcer ili pak knjiga „Kada nas dijete zabrinjava - uobičajena razdoblja djetinjstva ili ozbiljni problemi?“ autora Rite i Johna Sommers – Flanagan u izdanju Ostvarenja d. o. o.. Možete izabrati i priče i slikovnice s usamljenim likovima koji na kraju nađu put k drugima, primjerice Pfisterovu „Ribu duginih boja“, „Pričajmo o mami i tati“ Brune Proface, Lovrićeva „Djeda i repu“.
Rekli ste da od tete u vrtiću ne možete saznati puno o njegovom ponašanju dok boravi tamo. Ne znam postoji li ta mogućnost, no dobro je razgovarati s vrtićkim psihologom ili drugim stručnim suradnikom koji može doći s djetetom u kontakt, vidjeti ga kako se ponaša. Osim toga, psiholog možda može biti poveznica s tetom, koju onda može usmjeriti da obrati pozornost na neka ponašanja, ako je potrebno. Spomenuli ste i neke teškoće u govoru. Njih bi također bilo dobro provjeriti odlaskom logopedu.
Spomenuli ste i kako se Vaš sinčić lijepo igra s ocem, ali kako pokazuje sramežljiva ponašanja i prema njemu. Vjerujem da Vas to sve zbunjuje. Jeste li o tom razgovarali sa suprugom? Jesu li to neka nova ponašanja? Ako osjećate čuđenje možete ga slobodno pokazati pred djetetom i jednostavno ga priupitati kako to da se srami tate. Nije neobično da dijete iskazuje veću privrženost i opuštenost pred Vama s kojom ipak provodi više vremena pa i to treba uzeti u obzir. No, čini mi se da bitno da ste suglasni oko ovog problema i da zajedno potičete dječaka na aktivnosti s drugom djecom. Bitno je da dijete zna kako ima ljubav, razumijevanje i podršku oba roditelja.
Napisali ste i da Vaš dječak kao da zna „pobjeći“ u svoj svijet mašte, posebice u socijalnim situacijama. Dječja mašta je u ovom razvojnom razdoblju još uvijek jako živa, pa se oni lako uživljavaju u različite akcijske junake i izmišljene priče. Djeci treba omogućiti da otplove u svijet mašte, ali zdrave mašte, poput bajki koji ste Vi čitali kao dijete. Korisno bi bilo pričati s djetetom i o junacima/čudovištima s kojima se „druži“ u svojoj igri, tko su zapravo ono, što osjećaju kada su druga djeca oko njih. Moguće je da u situacijama koje su nelagodne za njega, Vaš dječak uzimajući određene igračke postaje taj junak stoga bi možda bilo produktivnije pričati o osjećajima tih junaka i tako još više upoznati svoje dijete.
Draga mama, roditeljstvo je možda jedan od najzahtjevnijih zadataka, a zasigurno najodgovorniji. Nije čudno ako se ponekad osjećate potišteno. Pritisak koji ponekad osjećamo zbog odgoja tim je veći što nam je više stalo da pružimo najbolje od sebe. Želim vam reći kako se odlično nosite s potrebama i teškoćama Vašeg djeteta. Kada osjećamo da se dijete suočava s problemom, često smo nestrpljivi jer želimo da ga što prije prevlada. Pritiska se možemo riješiti kada se podsjetimo kako za neka prevladavanja jednostavno treba vremena. Naša strpljivost, toplina i pozitiva šalje djetetu poruku ˝U redu je, tu sam, imaš vremena koliko ti treba, a ja sam tu da ti pomognem.˝
Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na Telefončiću – savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima i drugima koji brinu o djeci predškolske dobi. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-mailainfo@telefoncic.hr.
Preporučila bih Vam i savjetovalište za roditelje u kojemu će Vam dati korisne savjete koji Vam mogu biti od neizmjerne pomoći. Rekli ste da ste iz manjega mjesta iz čega mogu zaključiti kako niste iz Zagreba. Možete se dodatno javiti s informacijom Vašeg mjesta prebivališta pa Vam mogu preporučiti neko obližnje savjetovalište ili pak obiteljski centar.
Željela bih Vam ponuditi i opciju besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabroga telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, koju možete nazvati ako Vas još što nešto muči te popričati s educiranim volonterima. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na koji se možete obratiti. Možete se javiti i na njihov e-mail savjehrabritelefon.hr.
Naposljetku bih voljela reći da je zbilja lijepo i osvježavajuće čitati ovako brižan i predan majčinski upit. Želim Vam hrabrosti i ustrajnosti u daljnjem odgoju i naravno ,puno uživanja u Vašoj dječici!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
