Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 364 | Broj poruka: 1158

anonymous

Hana Hrpka, prof.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba
Zagreb, Đorđićeva 26


razdrazljivi 11-ogodisnjak


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

zarko-l

10.01.2015. 00:50

Postovanje,
Imam sina od 11 godina, ide u sesti razred; ima i sestru od 6god i malog brata od dvije. On je bistar i lijep djecak, ali imamo problema sa njegovim ponasanjem, koje nam je sada prakticno nerazumljivo i tesko nam je odluciti kako se postaviti od situacije do situacije. Vrlo je emotivan - takav je uvijek bio, ali od skora (par mjeseci) ima dijagnozu diabetes melitus 1, sto je vjerovatno dodatno uticalo na njega, te se lako naljuti, plane, svadja se kad je u pitanju bilo sta - i ishrana, i igra i skola tj njegove obaveze. Manje vise, tako je uvijek bilo, ali kazem pojacalo se otkad je sa novom dijagnozom uveden niz novih zahtjeva sto se tice postovanja jelovnika, fizicke aktivnosti promjene navika.
Posto je prvo dijete, a uz to je imao i operaciju krajnika zbog cestih infekcija, probleme sa bolom u stomaku isl. vjerovatno smo ga razmazili paznjom; medjutim uvijek je volio da se sve uradi umjesto njega a on da tu figurise - znaci jeste lijen. Zbog toga sam stalno vrsio pritisak na njega da radi domaci, da redovno uci (ucili smo i zajedno), stalno ga "gurao" da ne zapostavi karate koji je on sam trazio da trenira a zatim izgubio volju itd. Jos da napomenem da je stidljiv, ali kad se privikne na drustvo - voli da je u drustvu i igri i vise je napolju nego u kuci.
Od svoje 5-e godine, kad je imao jednu epizodu problema sa bolom u stomaku i bio u bolnici sa majkom nedjelju dana, postao je izrazito dekoncentrisan i zaboravan. Kad je izasao, bukvalno nije mogao biti sam ni minut a da ne dodje da pita gdje je mama, koliko je sati, koji je danas dan i sl i tako po citavi dan; toliko je bio dekoncentrisan da nije mogao ni da se igra sa drugom koji bi dosao kod njega. Onda smo ga vodili kod djecjeg psihologa nekoliko mjeseci, i to se polako "peglalo" do odredjenog nivoa. Uglavnom poceo je u skolu, i uspjesno je odradjuje iako ima problem sa koncentracijom i sa pamcenjem. Interesantno da moze da nauci matematiku, ali ce tesko zapamtiti gdje smo krenuli, ili gdje je mama otisla i zasto, ili kad je roditeljski ili pismeni isl.
Uglavnom, ljuti se i svadja za sve sto on dobije kao zadatak - jer "on mora sve a drugi nemoraju nista" i ako je fokus paznje na njemu. Ljuti se sto mu hrana nije pripremljena kako bi on htio, iako je i sve uradjeno po njegovoj zelji. Naprasno mijenja raspolozenje - za sitnicu reaguje i na svoju stetu. Tada zna i biti grub, pogotovo prema mladjoj sestri koju vrlo cesto kinji, a takodje i prema majki i meni; sve cesce koristi vrlo ruzne rijeci, jer ne moze da kontrolise nalet bijesa.
Moj pristup je uvijek bio da kad se ponasa lose (slicno opisanom) da mora biti kaznjen ili zabranom necega ili batinama, dok je majka puno popustljivija i tako na neki nacin razmeksavala ono sto sam pokusavao da odrzim. Takodje, uvijek je bio pohvaljen ili nagradjivan kad nesto postigne. Medjutim ocigledno se radi o djecaku koji je vrlo osjetljiv, i zahtijeva pazljiv pristup da bi se doprlo do njega, jer je vrlo zatvoren. U trenucima kad je ljut - nijesam uspio naci nacin da mi objasni zasto je ljut, gdje sam to ja pogrijesio ili bilo ko drugi, sta ga to muci; tada se dobijaju samo odgovori koji predstavljaju inat i gard. Odavno sam shvatio da ni batine ne pomazu (dobijao ih je kad bas pretjera i kad nemam drugi izlaz).
U zadnje vrijeme, desavalo nam se da iz situacije u kojoj pricamo o njegovom ucenju i smijemo se zajedno, on na neku bezazlenu opasku pocinje da place i bijesan bjezi u svoju sobu. Tome je bas potreslo jer shvatam da, koliko god je nama tesko da zivimo zajedno sa takvim ponasanjem, da je njemu teret najveci, i da se on muci najvise. Pokusavao sam tada sa njim da pricam, da mu kazem da mi je strasno zao jer vidim kako mu je tesko, i malo bi se omeksao i opustio; ali nikako nece da mi prica sta ga muci.
Dakle, svakodnevno u kuci ima nervoze jer je on nezadovoljan bilo sa roditeljima, sestrom, bratom ili bilo cim. Pogotovo sad ne prihvata da jelovnik koga se on mora pridrzavati - druga djeca ne moraju bas, da druga djeca mogu pojesti slatkis a da je zanjega to opasno isl.
On je nase prvo dijete i, valjda kao i svi roditelji sto vole svoju djecu i mi bismo sve uradili da njemu pomognemo, medjutim ovdje smo potpuno razoruzani, recepta nema.
Molim vas za savjet - unaprijed sam vam zahvalan.
Srdacan pozdrav,
Zarko

zarko-l

12.01.2015. 10:55

I jos ovo da dodam: jos od kako je bio beba poceo je da sisa palac i od te navike se jos nije oslobodio. I sad se desava da, dok spava, sisa prst -ne uvijek ali ne rijetko.
Hvala i pozdrav.

Hana Hrpka, prof.

15.01.2015. 19:00

Poštovani tata Žarko,

prije svega bih Vam htjela zahvaliti što ste odlučili podijeliti Vašu zabrinutost. To je težak korak za koji se roditelji nerado odlučuju pa i samim time pokazujete koliko Vam je stalo i koliko želite pomoći svojem djetetu.
Iz Vašeg upita primjećujem da se zadnjih šest godina trudite i pokušavate pronaći tehnike kako biste na najbolji način odgojili svog sina, ali se trenutno borite s osjećajem neznanja prilikom postupanja u nekim situacijama. Zaista bih Vas htjela pohvaliti što s ovoliko brige i pažnje pristupate svom djetetu te pokazujete jako puno razumijevanja. Iako navodite da ponekad niste sigurni kako postupiti te da ste isprobavali različite načine uspostavljanja discipline, činite mi se kao vrlo brižan roditelj koji nije siguran kako dalje postupiti i kako pomoći svom djetetu.
Primijetila sam kako Vas mnogo toga muči i jedan od problema je to što sinovljevo ponašanje ne utječe samo na Vas i suprugu, nego i na ostalu djecu, posebno na kći na koju se zna verbalno otresati. Naveli ste kako nije bitno to što je Vama u cijeloj situaciji teško jer je najveći teret na leđima Vašeg sina i moram Vas pohvaliti što u tako teškim trenucima mislite na to kako je zapravo sinu, ali voljela bih da znate da je u redu reći da je i Vama teško i da ste iscrpljeni. Također, čini mi se da se osjećate bespomoćno i sami više ne vidite korak dalje koji bi funkcionirao. U daljnjem tekstu, pokušat ću Vam predložiti neke postupke koji bi mogli pomoći supruzi i Vama.
Iako razdoblje adolescencije najčešće u stručnoj literaturi počinje u trinaestoj godini života, određena ponašanja tipična za to razdoblje mogu se pojaviti ranije. Spomenuli ste kako se zadnjih par mjeseci (od otkrića bolesti) sin postao razdražljiviji no prije. Rekli ste kako su se od tad uvela neka pravila u njegov život koja prije nisu postojala (prehrana, promjena navika, fizička aktivnost). Adolescencija je nemirna faza života u kojoj mlad čovjek pokušava spoznati tko je, događaju se mnoge krize unutar njega samoga pa mu vanjska ograničenja i nove informacije koje utječu na nastavak njegovog života mogu otežati. Vjerujem da je i Vama bilo šokantno kad ste saznali za dijabetes, ne mogu zamisliti kako je bilo Vašem sinu. Spoznaja da mora promijeniti život i navike u potpunosti na neodređeno vrijeme je vjerojatno mukotrpna, pogotovo kad se usporedi s vršnjacima koji ne moraju živjeti po takvim pravilima. Prilagođavanje na novi životni stil teško je i odraslima s dijabetesom te možemo reći da Vaš dječak proživljava i svojevrstan gubitak starog načina života i funkcioniranja i potrebno je dati mu vremena za osjećaje koje se javljaju zbog toga poput tuge, straha, ali i ljutnje. Stoga je važno dopustiti djetetu da osjeti sve ove osjećaje te ga educirati o njegovoj dijagnozi. Ovi osjećaji ne moraju se samo javiti kod djeteta, vrlo često ih proživljavaju i roditelji, te je i roditeljima potrebno vremena da prihvate promjene koje su se dogodile. Niste naveli jeste li i na koji način sa sinom do sada popričali o njegovoj dijagnozi pa bih Vas svakako pozvala da uzmete vremena, odete sami negdje na njemu zanimljiv izlet i posvetite mu popodne. Budite otvoreni za pitanja i ako nešto ne znate, ne bojte se to reći. Bitno je da sin zna da uvijek ima Vašu potporu i da može računati na Vas u svakoj situaciji, ali to nikako ne znači da može izbjegavati obaveze ili se ponašati prema Vama na nedoličan način.
Navela sam kako je adolescencija teško razdoblje za dijete, a kako bi mu roditelji maksimalno olakšali, važno je dogovoriti s djetetom jasne granice. Ako se dijete ne pridržava dogovorenih granica, odmah nakon kršenja trebala bi uslijediti sankcija, na primjer ne smije gledati najdražu seriju ili igrati igricu razumni vremenski period. S druge strane, ako dijete poštuje granice, treba ga nagraditi što ste naveli da radite. Bitno je da Vi i supruga u tome budete složni i dosljedni. Čini mi se da dosljednost u odgoju i jest jedna od stvari koja Vas zabrinjava, točnije, što je supruga često popustljivija od Vas. Odgojni stilovi roditelja su različiti i ne morate se slagati u svakoj situaciji, međutim, da bi Vam oboma bilo lakše, možete razmisliti o vama najvažnijim pravilima i situacijama u kojima ćete se dosljedno ponašati.
Nadalje, u komunikaciji sa sinom probajte koristiti „ja poruke“ (Kad ti… ja se osjećam… zato jer..). Umjesto da kažete, na primjer "Već sam ti sto puta rekao da pospremiš sobu i još to nisi napravio!“, recite "Kada ti ostaviš nered u sobi, ja se ljutim se jer uvijek pospremam za tobom.". Na taj način ne optužujte već pokazujete osjećaje koje je u vama izazvalo takvo ponašanje. Dijete bolje shvaća vas i težinu emocija koje je izazvalo. „Ja poruke“ su učinkovitije od klasične komunikacije jer ostavljaju djetetu odgovornost za promjenu ponašanja i smanjuju neprijateljstvo. Tijekom razgovora, kada vam dijete povjerava svoj problem za koji zna da će vas razljutiti, nastojite ga ne napadati kako bi vam i sljedeći put iznio svoje probleme i kako bi vaš odnos bio iskren i korektan.
Spomenuli ste kako Vam je teško doprijeti do sina i saznati što ga ljuti. Zanima me u kojem trenutku pokušavate razgovarati s njim; dok je još uvijek ljut ili poslije te epizode? Bilo bi dobro dati vremena da se emocija smiri i tek nakon toga započeti razgovor. U razgovoru valja napomenuti kako je svaka emocija dobra, tako i ljutnja, ali kako vas zanima što ga je naljutilo jer jedino tako možete nešto promijeniti i ubuduće probati izbjeći tu situaciju. Vjerujem da znate kako pritom treba biti strpljiv i uporan.
Drago mi je čuti da ste svjesni toga da fizička kazna nije učinkovita, ali bih voljela napomenuti da su posljedice takvog odgojnog postupka mnogobrojne. Fizičko kažnjavanje pojačava ljutnju i agresivnost, uči djecu da je udaranje opravdano i da je dobar način rješavanja sukoba. Osim toga, sve druge odgojne postupke čini manje efikasnima. Istraživanja da su djeca koja su bila tjelesno kažnjavana, češće depresivna, češće koriste alkohol, kasnije udaraju svoju djecu, češće odobravaju fizičko nasilje te se kao odrasli češće bave kriminalnim i nasilnim radnjama. U situacijama kada osjetite da gubite kontrolu i strpljenje, radije se odmaknite i umirite, bilo odlaskom u drugu prostoriju ili dubokim disanjem, sjetite se ovih posljedica i umjesto udarca, upotrijebite „ja poruku“.
Posljednja stvar za koju ste naveli da Vas brine u ponašanju je sisanje palca. To ponašanje najčešće prestaje oko treće godine, ali istraživanja pokazuju da devet posto djece sisa prst i nakon što je navršilo šest godina. Zanima me je li Vaš sin svjestan toga ponašanja? Budući da se ono javlja tijekom noći, lako je moguće da to nije slučaj. Preporučila bih Vam da otvoreno, bez optuživanja razgovarate s njim o tome pa vidite dolazi li do kakvih promjena. Sisanje može smirivati osobu ako prolazi kroz stresne situacije, ali zbog ozljeda palca i čeljusti koje pritom mogu nastati, važno je na tome poraditi.
Dodatne informacije o pitanjima koje Vas zanimaju možete potražiti u brošurama na internet stranicama Hrabrog telefona (http://www.hrabritelefon.hr/rodit...-roditelj/brosure-hrabrog-telefona/) i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (http://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje) . Isto tako, ako ćete imati još pitanja uvijek nam se možete obratiti ovdje na forumu, mailom na savjet@hrabritelefon.hr ili besplatnim pozivom na broj Hrabrog telefona za mame i tate 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati gdje će Vam se javiti educirani volonteri Hrabrog telefona koji će Vam rado pomoći. Možete potaknuti i sina da nazove Hrabri telefon na broj dječje linije 116 111 ako treba nekog s kim bi porazgovarao.
Vidjela sam da ste do sada imali susret s dječjom psihologinjom koja Vam je pomogla nakon djetetovog izlaska iz bolnice. Pozvala bih Vas da se javite i stručnjacima ako Vam je potrebna potpora ili savjet; oni mogu steći najbolji uvid u situaciju i također Vam ponuditi konkretne postupke koje možete primijeniti u svom odgoju.
Iz svega što ste napisali, vidim da ste brižan otac koji se trudi učiniti najbolje za dobrobit Vašeg djeteta. Voljela bih da znate da je biti roditelj najteži posao na svijetu i važno je imati podršku na tom putu. Vidim da vam je teško jer cijela obitelj trpi zbog reakcija Vašeg sina, ali drago mi je što pronalazite snage za borbu, pitate i želite čuti što bi bilo dobro učiniti.
Hvala Vam na ukazanom povjerenju i želim Vam još puno strpljenja i hrabrosti da ustrajete biti najbolji mogući roditelj!

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

zarko-l

19.11.2016. 09:55

Postovanje,
Sad sam uspio pronaci ovaj forum i moje poruke koje sam slao prije neku godinu... Bio sam zaboravio, ali eto - nasao.
Evo kratak izvjestaj kako sad to izgleda kod mog razdrazljivog jedanaestogodisnjaka, koji ce za nekoliko dana biti trinaestogodisnjak...
Sve je teze i teze. Skola je potpuno zapustena, pridrzavanje rezimu ishrane vrlo slabo; secer je vrlo slabo regulisan jer on uzima hranu koju nebi smio, kad je u skoli, ili kad je u kuci ili napolju. Dekoncentrisan je, plahovit (pogotovo kad treba nesto da uradi), prakticno odbija sve zadatke, pocev od licne higijene, brige o tome kako je obucen ili obuven, dali uz sebe ima sokic (ili bombone za dijabeticare) za slucaj da mu padne secer, a da ne pricam o pomoci u kuci (koju trazimo samo da bion ponesto uradio).
Najstrasnije je to sto se sistematski truje slatkisima ili sokovima i tu ne pomaze nikakva prica niti sankcija - jednostavno cuti i radi po svom.
Ono sto nijeam pominjao ranije (a nije ni bilo aktuelno) je i nocno umokravanje, koje je pocelo vrlo brzo nakon dijagnoze dijabetesa. Desava se prakticno svake noci, tako da smo uveli pelenu kako bismo uopte mogli sa tim zivjeti. On izgleda kao da je apsolutno ravnodusan prema tome.
Vrlo je emotivan i lako se isprovocira da muci mladjeg brata i sestru.
Dakle stanje je vrlo tesko i ne obecava nista dobro, naprotiv. Kao sto sam i ranije govorio - ne znam sta bih vise pokusao, koji pristup jos da probam a da vec nijesam. Na kraju, ono sto ga donekle drzi pod kontrolom je strah od mene, jer zna da ce bez pardona dobiti batine ako pretjera u bilo cemu (bjezi sa casova, daje sebi krijuci insulin, izivljava se na mladjima, sistematski izbjegava kucne obaveze isl). Naravno i to je tako samo ako sam fizicki prisutan, inace - gotovo i da nema traga u njegovom ponasanju ako sam van kuce.
Znamo i lijepo da se druzimo (odemo na utakmicu ponekad, umije lijepo da svira blok flautu vrlo je talentovan, ili sl), ali toga bas nema puno, jer cim se sastanemo - ima materijala za ozbiljnu diskusiju...
MOlim za pomoc i prakticne savjete u ophodjenju, razgovoru, bilo kakve ideje kako bih mogao ostvariti ma kakav uticaj na njega, jer je on prilicno ugrozen svojim psiholoskim i emotivnim stanjem.
Hvala unaprijed.
PS. Posto zivim u Crnoj Gori nije mi bas jednostavno pozvati brojeve koji funkcionisu kod vas u Hrvatskoj.
Srdacan pozdrav,
Zarko

Hana Hrpka, prof.

23.11.2016. 23:35

Poštovani tata Žarko,

još jednom bih se željela zahvaliti na povjerenju koje ste nam ukazali javljajući se dok proživljavate zahtjevnu obiteljsku situaciju, ponajviše vezanu za ponašanje Vašeg sina. Žao mi je čuti da se situacija nije promijenila na bolje u posljednje dvije godine, odnosno opisujete da se ona još i pogoršala. Spominjete nemogućnost izlaženja na kraj s ponašanjem Vašeg sina, probleme vezane uz to što on ne pazi dovoljno na svoju prehranu, a ima dijagnozu dijabetesa te noćno mokrenje koje se događa gotovo svakodnevno.
Jedan od razloga zašto se razdražljivo ponašanje Vašeg sina u posljednje dvije godine promijenilo može biti povezano s ulaskom u pubertet, kada se u tijelu događaju velike promjene, koje smo spominjali i prethodni put. Razdoblje puberteta može proći relativno mirno, no problem nastaje kada su postojale poteškoće prije puberteta. Ako su postojali problemi u ponašanju ili u obiteljskim odnosima, oni često postaju još više izraženi jednom kada na dijete počnu utjecati hormonalne promjene. Ranije ste opisali kako se Vaš sin nosio s brojnim zdravstvenim tegobama, što je zacijelo ostavilo traga na njemu. Također, iz Vašeg prošlog upita mogu primijetiti da navodite kako se odgojne metode Vas i Vaše supruge razlikuju, odnosno da ste Vi stroži, dok je ona popustljivija. Djeca tijekom svog djetinjstva tek uče što sve smiju ili ne smiju učiniti, stoga često testiraju naše granice. Kada su roditelji veoma različiti u načinu rješavanja određenih dilema, djeca to nastoje iskoristiti za sebe. Kao i mi odrasli, znat će kome otići i na koji se način ponašati da bi dobili ono što bi željeli.
Savršene odgojne metode nema, no postoje neke osnovne smjernice za kvalitetan odnos. Najprije, kod djece je vrlo važna dosljednost. Važno je da oba roditelja zajednički odluče koja su im pravila bitna te da zajedno ustraju u tome da svi u obitelji (uključujući i roditelje) poštuju ta pravila. Kada dosljednosti nema, djeca to prepoznaju, i bunit će se dok neki od roditelja ne popusti. Sljedeći put kad naiđe na neslaganje s roditeljima, znat će da će dovoljnim ustrajanjem vjerojatno dobiti ono što želi.
Osim dosljednosti vrlo je važan razgovor. Spomenuli ste da ima i svijetlih trenutaka u Vašem odnosu, no da oni ne traju dugo, jer ima puno materijala za diskusiju. Ja vjerujem da ima puno toga što Vas brine oko Vašeg sina i da želite to podijeliti s njim kada god osjetite priliku. Međutim, trenutci u kojima mirno razgovaramo o stvarima koje nas vesele jednako su važni. U ovoj dobi u kojoj je Vaš dječak, on polako postaje samostalna osoba, i izrazito mu je važno da u tome ima podršku roditelja – ne samo iz uloge roditelja, već iz uloge ravnopravnih osoba koje mu mogu pomoći da postane odrastao. Svaki put kada čuje diskusiju od roditelja, on se može osjetiti kao da ga smatrate djetetom i na taj način omalovažavate. On svakako jest još uvijek dijete, no on to ne želi osjećati, jer se nalazi u razvojnom razdoblju kada takvi osjećaji u njemu bude bunt.
Najvažnije mi se čini reći da fizičko kažnjavanje zapravo ne uči djecu pravilima ni posljedicama ponašanja. Kao što ste i sami primijetili, jedino što Vaše dijete koči da napravi nešto protiv pravila je strah od Vas. Kada Vas nema, straha nema pa pritom smije prekršiti pravila. To znači da ga fizičko kažnjavanje nije naučilo tome zašto se ne bi valjalo ponašati na neki određeni način. Fizičko kažnjavanje kratkoročno može ublažiti neželjeno ponašanje, ali dugoročno pokazuje djetetu da je u redu fizičkim obračunom rješavati probleme. Ako sam dobro razumjela, dječak iskazuje neke agresivne obrasce prema svojoj sestri i bratu, što može biti pokazatelj da već polako preuzima neke od tih obrazaca. Nisam točno sigurna za zakonske propise u Crnoj Gori, no brojne svjetske Konvencije nalažu kako je fizičko zlostavljanje kažnjivo zakonom, što mi je važno da znate.
Vjerujem da Vas ponašanje Vašeg sina toliko razbjesni, ali i zabrine, da Vam se to čini kao jedini način reagiranja. Nije čudno da se tako osjećate, zasigurno nije jednostavno nositi se s time s čim se nosi Vaša obitelj. Željela bih Vam savjetovati da u situacijama u kojima se osjećate ljutima i u kojima želite poslati neku poruku Vašem sinu, posegnete za nekim drugim metodama. Ono što je često efikasno je najprije poraditi na tome da smirimo sebe, a istovremeno će se smiriti i dijete. Kad su emocije mirne, možemo lakše razgovarati i bolje se čuti. Tijekom razgovora valja naglasiti razlog zašto nas je neko ponašanje razljutilo, odnosno zašto zabranjujemo određeno ponašanje, jer takva objašnjenja djeci pomažu da shvate pravila. Ujedno, djeca se osjećaju ravnopravnijima u donošenju odluka o svom ponašanju, zbog čega će imati manju potrebu za buntom.
Osim što sinovo nepoštivanje pravila ugrožava školski uspjeh, spominjete puno problema koji se vežu za njegovo zdravlje. To me uistinu zabrinjava, znajući da je dijabetes bolest koja može prolaziti bez većih posljedica kad je kontrolirana, no bez pravilne kontrole može biti vrlo opasna. Također, enureza (noćno mokrenje) je rijetka u dobi iznad 10 godina. Niste mi naveli jeste li već bili kod pedijatra u vezi noćnog mokrenja, no preporučila bih kontrolu liječnika, da se ustanovi da li je ona posljedica dijabetesa, obiteljskog stresa ili nečeg trećeg. Enureza u dobi u kojoj je Vaš dječak može negativno utjecati na njegovo samopouzdanje, bez obzira što on to možda ne pokazuje izričito na van. Svi neugodni osjećaji, poput nedostatka samopouzdanja, tuge, ljutnje, mogu izlaziti na van kroz ono što mi zovemo poteškoćama u ponašanju.
Budući da se svi zajedno nosite s problemima koje mi opisujete već nekoliko godina, toplo bih Vam preporučila podršku stručnjaka. Nisam u potpunosti upoznata s opcijama u Crnoj Gori, no vjerujem da postoje Centri mentalnog zdravlja ili SOS telefoni za obitelj/djecu, na kojima bi Vas mogli savjetovati kome da se obratite. Osim što Vaš sin proživljava velike promjene (dijabetes kojeg još nije prihvatio, pubertet), i Vi roditelji proživljavate izuzetno jaki stres. Vidim da nastojite dati sve od sebe kako bi Vaša djeca narasla zdrava, no često se osjećate bespomoćnima u tom procesu. Nekad nam svježe mišljenje stručnjaka sa strane može puno pomoći da sagledamo svoje probleme na novi način i da uočimo neko novo rješenje. U ovom slučaju, mislim da je pomoć stručnjaka izrazito važna, budući da se ovdje radi i o zdravlju Vašeg sina.

Još jednom Vam želim zahvaliti na ukazanom povjerenju i iskreno Vam želim puno sreće u pronalasku svijetlog puta za svoju obitelj!

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.