Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 426 | Broj poruka: 1379

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Zahtjevna djevojcica od 2 i pol godine


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Lenaneva

17.04.2016. 14:50

Postovana!
Imam dvije djevojcice,malu djevojcicu staru 5 mj i stariju od 2 godine i 8 mjeseci. Mala bebica je poprilicno mirno,dobro i nezahtjevno dijete,dok je starija problem od rodjenja. Kao bebica dugo je patila od jakih dojenackih grceva,stoga sam njezino ponasanje pripisivala upravo tome,no nakon prestanka grcica ona je i dalje bila nemoguca. Sada ima 2 godine i 8 mjeseci i jos uvijek ne mogu izaci sa njom na kraj. Sve joj je ne i necu i nikakav razgovor i nacin ne pronalazim kako bi je nekako disciplinirala. Naime jako je ziva,za svoju dob izuzetno snalazljiva,pametna,sigurna u sebe i njezina motorika i nacin razgovora je kao u djeteta od 4 ili 5 godina do te mjere da nam je i pedijatrica ukazala na to.
Sve bi to bilo savrseno kada mi svaki dan sa njom ne bi bio borba. Sve sto trebamo napraviti je naporno. Sa moje strane uvjeravanje,davanje izbora,zasprehavanje( da se tako izrazim),a sa njezine strane vika,galama,ne i necu.
Sve to bude jako stresno ,a normalno da i ja cesto budem izbacena iz takta. Molim Vas za savjet kako da se postavim.
Isto tako sama sebi namece tempo i kad nesto ne moze napraviti iz prve onda ne nervozna,placljiva i uhvati je siza.
Vjerujte mi da mi je jako tesko,sada jos vise kada je i bebica tu sa svojim potrebama....izvan sebe sam,pa molim za pomoc.
Lp
Mama Ines

Hana Hrpka, prof. psih.

21.04.2016. 16:30

Draga mama Ines,

za početak, htjela bih Vam zahvaliti na povjerenju koje ste mi ukazali ovim upitom. Vidim da ste brižna mama koja se trudi naći što bolje rješenje trenutnim odgojnim izazovima u Vašoj obitelji te je Vaša odluka da mi se javite vrlo pohvalna.

Kako sam razumjela iz Vašeg upita, najveći izazov s kojim se trenutno susrećete je ponašanje Vaše starije kćeri, a prije 5 mjeseci dobili ste još jednu bebu s kojom nemate većih problema. Vidim da se trudite i da sa starijom kćerkom pokušavate na različite načine doći do željenog cilja i discipline. Vjerujem da se osjećate kao da ste na rubu snaga i da Vas borba sa starijom kćerkom dovodi do osjećaja bespomoćnosti i frustracije. Važno mi je naglasiti kako su dolazak bebe u obitelj i prilagodba na promjene u obiteljskoj dinamici stresni za sve članove, kako za Vas, tako i za Vašu kćer te su osjećaji koji Vas prate prirodni i očekivani.

Iz Vašeg opisa djevojčice od najranije dobi čini mi se da radi o djetetu težeg temperamenta. Djeca težeg temperamenta iskazuju teškoće u prilagodbi na njima nove i nepoznate situacije, imaju intenzivnije neugodne osjećaje, generalno se manje smiju i manje su spremna surađivati. Vaša djevojčica mi zvuči kao dijete koje zna što želi i ustrajna je u svojim namjerama. Osim toga, Vaša kći trenutno prolazi uobičajeno razvojno razdoblje s ciljem stvaranja osjećaja autonomije i neovisnosti kod djece. Stoga sva ponašanja koja ste mi naveli, poput odgovaranja, neslaganja s Vašim zahtjevima te testiranja granica, pokazuju težnju za neovisnošću s kojom se upravo susreće. Ona može biti praćena istraživanjem i eksperimentiranjem u svojoj okolini, ali i čestim ponavljanjem riječi ,,ne“.

Vjerujem da Vama kao roditelju to može stvarati osjećaj nekompetentnosti i frustracije, kao da ne možete upravljati s njom. Srećom, roditeljstvo ne mora biti pitanje upravljanja i moći nad djetetom, nego prije oblik vođenja i usmjeravanja djeteta kroz osluškivanje njezinih potreba i postavljanje prirodnih granica za ona ponašanja koja su štetna za nju. Mogu zamisliti da Vam sada možete prolaziti glavom „Lako je reći, pokušajte je Vi usmjeriti“. Rodili ste djevojčicu koja nije i vjerojatno nikada neće biti dijete koje slijepo sluša druge ljude i dopušta da s njom radi tko kako želi. S jedne strane, opisujete suživot s njom kao borbu i konstantnu napetost. S druge strane, imate autonomno i samosvjesno dijete puno života, koje i Vas i druge ljude izaziva na promjenu. Svojim roditeljskim autoritetom i kaznama kroz duže vrijeme je sigurno možete „slomiti“ i učiniti poslušnom, no pitanje je hoćete li je time odgojiti u samostalno odraslo biće.

Draga mama, vjerujem da Vam nije lako i ovim riječima Vas nikako ne želim obeshrabriti u Vašem roditeljstvu, nego Vas naprotiv podržati u nastojanjima da Vaša djevojčica odrasta u zdravo i sretno biće, privrženo Vama. S Vašom djevojčicom potrebno je više fleksibilnosti, strpljenja i topline, nego što je to možda potrebno nekoj drugoj djeci. To ne znači da joj je dopušteno sve i da ne postoje nikakve granice. Ponekad se roditelji u želji da uzmu u obzir djetetovo mišljenje zapetljaju u niz dugotrajnih objašnjavanja i pregovaranja. Izaberite bitku – ako Vam je nešto važno da se ispuni, primjerice odlazak u šetnju, najavite ranije da ćete tada ići i kratko se izrazite u terminima vlastitih želja „Ja želim da idemo u šetnju. Vidim da ti se ne ide jer želiš gledati crtić, ali tako sam odlučila.“ Važno je da pri tome budete mirni i staloženi te da vjerujete sami sebi. Djeca vrlo dobro osjećaju naše osjećaje. Tako i djevojčica osjeća Vašu frustriranost u nekoj situaciji, što dalje i nju frustrira pa se nađete u začaranom krugu.

Potrebno je naglasiti kako djeca do 3. godine života ne razumiju vezu između uzroka i posljedice te je kazne poželjno zamijeniti pohvalama željenog ponašanja. Ohrabrujte i hvalite ju za svaki pomak u ponašanju i svako poželjno ponašanje kako bi se ta ponašanja zadržala i češće ponavljala budućnosti. Naravno, ustupci s Vaše strane uključuju i određena pravila koja Vaše dijete treba poštovati, a važno je da dobro promislite koje stvari su Vam zaista važne te da u tim budete i dosljedni.
Napisali ste mi da si Vaša djevojčica često sama postavlja visoke kriterije rješavanja nekih zadataka i da ako ne uspije u tome, osjeća frustraciju i nervozu. Važno je naglasiti da mala djeca izražavaju osjećaje na drugačiji način od odraslih. Udaranje, vrištanje, plač ili nervoza za njih znači izražavanje tuge, ljutnje, zbunjenosti, bespomoćnosti, frustracije ili drugih emocija, ovisno o situaciji. U tim situacijama predlažem Vam da joj pristupite jezikom primjerenim njenoj dobi, imenujte osjećaj i kažete joj, na primjer: ,,Vidim da si ljuta/tužna i ovdje sam ako trebaš moju pomoć“ ili ,,Hoćemo/ hoćeš pokušati ponovo? Možda ovaj put uspije!“.

Što se tiče dolaska bebe u obitelj, Vaša starija kći sada može doživjeti prve osjećaje ljubomore i frustracije zbog zamjene uloga u obitelji. Zato je iznimno važno pokazati joj da i dalje imate vremena za nju i da dolazak male seke može za sve biti pozitivno iskustvo. Ne znam koliko je uključujete u život sestre pa ću Vam nabrojati neke aktivnosti. Mogli biste joj predložiti da Vam pomaže pri presvlačenju bebe dodajući stvari, dati joj slobodu izbora s kojim pokrivačem ćete danas pokriti malu seku ili da odabere neku igračku koju će staviti u sekin krevetić dok spava. Tako će se osjećati važnom i uključenom u svakodnevne aktivnosti s bebom. Također je važno, ako je moguće, odvojiti neko vrijeme svaki dan samo za igru sa starijom kćerkom, kako bi se umanjio osjećaj da je mala seka preuzela njenu ulogu.

Ako se neželjeno ponašanje Vaše kćeri nastavi ili imate još pitanja, uvijek nam se možete obratiti putem besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9:00 do 20:00h ili e-mail-om na savjet@hrabritelefon.hr. U slučaju dodatnih nedoumica ili potrebe za informacijama uvijek se možete iznova javiti ovim putem. Također Vam preporučujem i divnu knjigu o roditeljstvu pod nazivom "Vaše kompetentno dijete" autora Jespera Juula, u kojoj biste mogli pronaći odgovore na neka od pitanja s kojima se susrećete.

Za kraj, iako je roditeljstvo najljepši posao, uz to je i najteži pa tako visoke razine truda i energije koje roditelji ulažu u odgajanje djece sa sobom nose iscrpljenost, osjećaj bespomoćnosti i sumnje u vlastite metode odgoja. Kako biste bili spremni suočiti se sa svim izazovima roditeljstva, predlažem Vam da se ponekad obratite najbližima: članovima obitelji ili prijateljima, kako bi ovo razdoblje i za Vas bilo što manje stresno.

Htjela bih Vas još jednom pohvaliti za trud i brigu te volju za učenjem što boljih mjera odgoja. Želim Vam sreću u daljnjem odgoju i što više lijepih i radosnih trenutaka za cijelu obitelj.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.