HRABRI - forum za zaštitu djece


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 173 | Broj poruka: 649

Savjetodavna linija za djecu

116 111
Zagreb, Đorđićeva 26


Majka


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Ja ..

16.11.2004. 09:58

Odnos između moje mame i mene (16) nikad nije bio naročito bizak, no u zadnje dvije-tri godine jednostavno se ne podnosimo ..
Moju najbolju prijateljicu ne može smislit, kad bi ona nazvala na telefon, rekla bi da me nema, poklopila bi joj slušalicu, branila mi da se s njom družim.. razlog ne znam a i sumnjam da ću ikada saznati.
Posvađamo se zbog gluposti, dere se na mene zbog neke totalno apsurdne stvari ..
Jednostavno nisam više mogla, uzela bi zihericu, škarice, džepni nožić .. bilo šta i rezala se ... Ona bi primjetila ožiljke koji još uvijek "krase" moje ruke, ali bi prešla preko toga kao da su od dima.
I tako je to išlo .. svaki put kada više ne bi mogla .. kada bi mi glavu tlačila depresija i nagomilavao se jad i nazadovoljstvo.
Tako sam provela dva ljeta, gušeći se u suzama, noseći uvijek sa sobom nešto dovoljno oštro. Bol koju bi osjećala u glavi bila je mnogo jača, toliko jaka da rane na rukama ne bi ni osjetila .. Uhvatila bi me depresija, željela bi da me nema, da me nikad nije ni bilo, da me pogazi auto, da dobijem naku kroničnu bolest .. samo da sve završi..
Vrijeme sam počela provoditi na internetu, upoznala sam mnogo ljudi i djece koji prolaze ili su prošli kroz to sve, znaju kako se osjećam, pruže mi utjehu i potporu koje nikad nisam dobila od svojih roditelja..
Vrhunac svega bio je događaj od prije više od dva mjeseca:
Počela se derati na mene bez ikakvog pravog razloga, rekla mi da sam ja jedini razlog što se ona i tata svađaju, da je sve to samo moj plan, da što sam starija, gluplja sam .. razbacala je moje stvari (nije prvi put) i izbacila me iz mog kreveta i rekla da spavam gdje god želim.. a ja sam se "pokupila" tresući se od najezde osjećaja i jada i otišla od kuće, bilo je pola 12 navečer.
1. noć .. mobitel mi je bio uključen .. ništa ..
2. dan
3. dan
4. dan .. niti na mobitel, niti došli u školu po mene .. ništa ..
5. dan sam se vratila .. nisam više htjela vršiti pritisak na prijateljici
a oni su se ponašali kao da nisam ni otišla!
Ona samnom još ni danas ne razgovara (prošla su oko 2.5 mjeseca) i to mi paše. bar je ne moram slušati, gledam je što manje mogu .. a iz kuće se selim ako treba i na svoj 18. rođendan.
Pokašavam što više vremena provoditi izvan kuće, sa svojim prijateljima, a i otkako ne pričam s njom, ocjene su mi koliko-toliko bolje.
Nemojte mi samo reći da razgovaram s njom jer ona sa mnom u mom cijelom životu nije sjela da me pita da li me što mući.

Samo molim za neki savjet, komentar .. bilo šta, jer ne znam kako bi završilo da se ovako nešto ponovi ..

Hvala

Marija Krmek, prof.

17.11.2004. 13:08

Draga Ja,

Iz svega što si napisala vidim i potpuno razumijem da ti je teško. Nije u redu i nije pošteno da moraš to proživljavati, no nažalost život može nekad biti vrlo okrutan. U takvoj situaciji, i nekom starijem bi bilo izrazito teško. Uz to, svaka čast na snazi i hrabrosti što pišeš o svojim bolnim iskustvima, što si se potrudila pronaći na internetu osobe koje su doživjele slične stvari i koje te razumiju. Mislim da si se u tome ponijela kao iznimno pametna i zrela osoba, jer razgovor o groznim stvarima koje nas muče je strašno težak, ali i jako važan i često može puno pomoći, posebno što time možemo izbaciti gomilu nakupljenih osjećaja. Što se tiče tvoje mame, smatram da njeno ponašanje nikako nije u redu, jer je dužnost roditelja da se brinu o svojoj djeci, a ne da ih izbacuju iz kuće u pola 12 navečer. Također, a to mi molim te vjeruj, ti sigurno nisi razlog zbog kojeg se oni svađaju, svađali bi se oni u bilo kakvoj situaciji te tu se definitivno ne radi ni o kakvom ˝tvom planu˝ (kako kaže tvoja mama, ako sam dobro shvatila), jer oni su roditelji – dvoje odraslih koji su odlučili imati dijete, a dijete treba roditelje da se brinu o njemu. Nikako ne može biti obrnuto. I ono što ja znam jest da djeca nikad nisu kriva za roditeljske svađe i neslaganje, već je uvijek u pozadini problem između odraslih s kojim se roditelji ne mogu suočiti ili ga ne mogu zajednički riješiti. Zato, još jednom ČESTITAM NA HRABROSTI!
Međutim, mene brine tvoje rezanje i samoozljeđivanje. Vrlo često djeca i mladi ljudi poput tebe čine takve stvari kada psihička bol, koju i ti opisuješ, postane nepodnošljiva i vrlo jaka. I vjerojatno nanošenjem fizičke ozljede i boli žele umanjiti onu psihičku. I možda u tome uspiju na kratko. Međutim, takva ponašanja su vrlo opasna i na duge staze nemaju svrhu, te mislim da je važno potražiti stručnu pomoć. Zato smatram da bi bilo nužno da porazgovaraš s odraslom osobom. Ne znam postoji li u tvojoj školi psiholog s kojim bi mogla porazgovarati, a ako ne postoji, možda da se obratiš svom liječniku opće prakse ili nekom profesoru/ici u školi u koje imaš povjerenja i za koje misliš da bi ti mogli pomoći i da bi imali razumijevanja. Uz to, postoje i neke specijalizirane ustanove s posebno educiranim stručnjacima kojima bi se mogla obratiti. Budući nisi napisala otkud si, ja ću navesti ustanove i brojeve telefona u različitim gradovima u Hrvatskoj: Zagreb – Poliklinika za zaštitu djece, 01/ 3457 518; Osijek – Sklonište za zlostavljanu djecu i članove obitelji, 031/ 208 255 ili 208 308; Rijeka – TIĆ – savjetovalište i zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja, 051/ 334 980 (rade neparnim datumom od 8 – 14h, parnim datumom od 14 – 20h); Split – Mirta – telefon i savjetovalište za djecu žrtve nasilja u obitelji, 021/ 360 – 076 (radnim danom od 9-20h); Šibenik – Obiteljsko savjetovalište, 022/ 216 096 (rade pon, uto, čet. od 14-20h i srijeda i petak od 7:30 do 13h. Nadam se da ti nešto od ovoga odgovara, a uvijek možeš nazvati i Hrabri telefon na besplatni broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9-18h ili nam ponovno pisati na ovom forumu ako imaš dodatnih pitanja, a ja ću se potom potruditi saznati detaljnije informacije.
Puno te pozdravljam i želim ti puno sreće, još više snage, hrabrosti i strpljenja u rješavanju i nošenju s ovim problemima. Nadam se da ćeš ustrajati u traženju pomoći jer NITKO se ne može sam suočavati s tako groznim iskustvima.

andrea

09.05.2006. 20:10

ja se također divim tvojoj hrabrosti šta si sve ovo sama prošla na najbolji način. na ovom sam foru,u z razloga šta se i sama samoozljeđujem, ali ne kao ti. ja koristim žilet i samo se površinski režem, ruke su mi uvik pune malih porezotina, smišljam opravdanja, nosim duge majce i đempere ali se svejedno vidi. najgore je šta ja imam posve tipićan život ni previše loš ali ni dobar. ja kad to radim ne osjećam ni oslobođenje ni bol.jednostavno to radim jer moram. znam da to nije normalno, ali zašto to radim???

v54

09.05.2011. 02:27

Pozdrav!
Nadam se da me nećete shvatit neozbiljno kada napišem da imam 24god. Jer ja zbilja imam veliki problem sa majkom i ne znam kako da se nosim sa tim, a kome god se obratim me ne shvaća ozbiljno. Istina jest da nikad nisam sa majkom bila bliska, no u zadnje vrijeme se stvari pogoršavaju.
Ja i dalje moram za svaki izlazak tražit "dozvolu" (gdje idem, zašto, s kim, koliko me neće biti, kad ću se vratit...). Niti jedan izlazak ne smije prelazit ponoć; čak i kad se vratim u 23:30 izbija svađa (gdje sam, ona je umorna, ne može ić spavat bez mene...). Odlazak na more sa prijateljima je poput sf-a za mene. Prošlo ljeto sam bila jedan vikend na moru sa dugogodišnjom prijateljicom nakon tjedan dana pripremanja terena i 3 dana majčinog plakanja.
Barem 2 puta mjesečno pročešlja po stvarima u mojoj sobi. Znam, jer to radi poprilično očito, ne vraća stvari kako su bile. Nekoliko sam joj puta rekla da me to smeta, na što je ona odg da ona ne vidi u čemu je problem jer sam ja njezino dijete i živim pod "njihovim krovom".
Također, jednom tjedno googla me te obilazi sve linkove koje može (u početku mi je bilo sumnjivo zašto naglo gasi browser kad uđem u sobu, pa sam jednom pogledala history).
Tata je introvertna osoba koja se uglavnom drži sa strane bez komentara =(.
U kratko, imam posesivnu majku koja želi da ja ne odrastem.
I nekako još i živim sa svim tim, no nalazim se pred najvećim izazovom do sad. Već sam godinu dana u vezi sa dečkom. Stariji je od mene 4god, zarađuje te nam je lijepo zajedno. Zbog svega navedenog gore, nisam ništa roditeljima govorila jer bi (ako je vjerovati dosadašnjem iskustvu) pitanjima i zabranama ugušili tu vezu. Ali sada je (barem mislim) vrijeme da im kažem. Ali kako početi...ne znam. Reći im da sam već god dana u vezi ili pričati kao da je to tek nedavno počelo? Razmišljam već o tome barem 4mjeseca. I čini mi se da kakav god pristup imala, bit će kriv. I jako mi je veliki stres to. Od samog razmišljanja se oznojim, počinju mi se ruke tresti i osjećam grč u sebi.
Znam da sam već odrasla osoba, ali okruženje u kojem živim jednostavno nije zdravo. I molim Vas za pomoć. Ne znam više koga drugog tražit

Savjetodavna linija za djecu

11.05.2011. 18:55

Pozdrav,
Prije svega hvala ti što si se obratila forumu Hrabrog telefona za pomoć. Žao mi je što te osobe s kojima si razgovarala nisu shvatile ozbiljno ovaj tvoj problem, jer on je zaista krajnje ozbiljan. Vjerujem kako ti je izuzetno teško živjeti s majkom koja se tako ponaša prema tebi. Zaista mislim kako ponašanje tvoje majke nije uredu. Istina je da se roditelji trebaju brinuti o svojoj djeci, no jednako tako trebaju imati i povjerenja u svoju djecu i odgojiti ih da postanu samostalne i odgovorne osobe. Željela bi ti samo ukazati kako pretjerana briga tvoje mame nije opravdana i ona time ugrožava tvoje pravo na privatnost i druženje s prijateljima. Mislim kako si izuzetno izdržljiva mlada osoba i samim time što si se javila za pomoć Hrabrom telefonu pokazuješ kako želiš riješiti ovu situaciju i spremna si tražiti pomoć i podršku. Ukoliko sam dobro razumjela, muči te kako razgovarati s roditeljima i reći im da si u vezi? Primijetila sam kako te i samo razmišljanje o situaciji čini nervoznom. Spomenula si kako je tata introvertirana osoba i drži se sa strane. Pitam se kakav je tvoj odnos s tatom i kakav odnos imaju tvoji roditelji? Misliš li da bi mogla razgovarati s ocem i iskreno mu reći što te muči i kako se osjećaš kada se majka ponaša tako prema tebi? Možda bi ti on mogao biti potpora? S obzirom na sve što si napisala vjerujem kako ti nije lako odvažiti se za razgovor o vezi zbog svega što proživljavaš. Tijekom razgovora bi bilo dobro da se koristiš „ Ja - porukama“, umjesto „Ti porukama“. “Ja – poruka” u suprotnosti je s “ti-porukom” kojom izjavljujemo nešto o drugome. Ako se u razgovoru koristiš „ Ja – porukama opisuješ kako se osjećaš zbog njezinog ponašanja (npr. „tužna sam kada diraš moje stvari“). Takvim razgovorom bi tvoja majka mogla lakše shvatiti što čini sa svojim ponašanjem. Također postoji mogućnost da se dobro pripremiš za razgovor kako bi povećala svoju sigurnost na način da napišeš na papir sve što bi roditeljima željela reći i kojim redoslijedom, te da nekoliko puta prođeš kroz taj razgovor sama prije no što ćeš razgovarati s roditeljima. Nadam se da ti neki od ovih prijedloga odgovara.
Ukoliko budeš imala dodatnih pitanja možeš nam ponovno pisati na forum. Isto tako, možeš i nazvati i telefon za psihološku pomoć Tesa na broj 01/ 48 28 888 svakim radnim danom od 10 do 22 sata. Nudim ti još jednu opciju u vidu podrške ako si student i iz Zagreba, a to je Studentsko savjetovalište koje se nalazi u SD Cvjetno naselje, Paviljon 7, soba 122. Radno vrijeme je ponedjeljkom i četvrtkom od 17 do 20 sati uz prethodni telefonski dogovor na mobitel 099 694 56 72 ili e-mail: student@hrabritelefon.hr.

Želim ti uspjeh u rješavanju ovog problema i nadam se da će tvoja majka razumjeti kako je vrijeme da te pusti u samostalan život.

Sretno,
tvoj Hrabri telefon

robiitina

03.04.2012. 23:40

javljam se samo da vam kažem da ima nas puno koji smo to proživjeli,užasan život je iza mene . Danas mi čak to nije problem ni ispričati jer mi se to sve čini kao ružan san...majka je stalno bila na tabletama za spavanje jer se konstantno svađala s ocem a otac je bio pijanac koji me tukao....godine su prošle ,otišla sam studirati u Zg,radila da se prehranim i da si plačam stan,završila faks ,zaposlila se u struci , udala se dobila prekrasnu djevojčicu,rastala se i napokon našla čovjeka s kojim sam uistinu sretna. Želim samo reći da sve što je danas ,jednog dana više neće biti, ljudi koji Vam to rade nisu vrijedni VAŠIH života i vaših rana...glavu gore ,samo hrabro naprijed..čovjek sve može,uvijek postoji izlaz , samo ga treba imati hrabrosti naći i izaći kad ga nađemo. veliki pozdrav!

Savjetodavna linija za djecu

05.04.2012. 16:45

Poštovana,

željela bih Vam uputiti jedno veliko hvala na dijeljenju Vaše priče s nama. Vjerujem da je ona ispunjena mnogim teškim trenucima, tugom i ljutnjom te nam je žao što niste imali priliku proživjeti svoje djetinjstvo s lakoćom i bezbrižnošću koje svako dijete zaslužuje. Jako nam je drago nam što ste uspjeli pronaći snagu i hrabrost u sebi i prevladati prošlost te što nam se danas obraćate kao sretna i ispunjena žena i majka.

Nekome tko se u ovom trenutku s time suočava teško je vidjeti svoje snage, moguće izlaze te vjerovati da budućnost može skrivati i mnogo lijepih trenutaka. Hvala Vam na Vašoj spremnosti da svojim iskustvom toj osobi pružite podršku u najtežim trenucima, ohrabrite je i pomognete joj uvidjeti da Vaša priča može biti i njena.

Srdačan pozdrav,
Hrabri telefon

malamima

29.03.2014. 00:20

Poštovani, imam problem koji me prati od rođenja: moja majka. S tatinim roditeljima se nikad nije slagala i tada su krenuli njeni problemi, neprestano živciranje i depresija. Ona se ne razgovara s mojom bakom uopće. Ja zaista ne znam točno koja je njezina dijagnoza no znam da uzima Oksazepam i Sulpirid tablete svakodnevno, a ako se ne varam one se daju depresivnim i anksioznim pacijentima. No, to naravno, nije sve. Moja mama je bolesna, no ono što mene posebno zabrinjava je to da time i mene pravi bolesnom. Imam 25 godina i najstarija sam od 3 djece. Moje probleme nitko ne shvaća ozbiljno, a nemam se kome ni obratiti. Moj dečko zna kakva je obiteljska situacija i ne zamjeram mu što se ne želi miješati u takve probleme. 6 godina smo zajedno, no nijedno od nas nema stalan posao tako da am zajednički odlazak iz kuće predstavlja proble. Nekako imam osjećaj da mene posebno ne voli i da me krivi za svoj loš život. Jer da mene nije bilo, mogla bi se i rastati. Čula sam par puta kad kaže da se ljudi mogu rastati dok nemaju djecu, a kad djeca dođu onda se sve radi da njima bude dobro. Ali nama nije dobro, bar ne meni. Nekako sam uvijek ja ta na kojoj se liječe frustracije. Uvijek se meni prigovara zato što sam u nečem pogriješila, nešto sam propustila, dobila sam 4, a ne 5 na faksu i to je samo "dokaz moje lijenosti". Vjerujte mi, još nikada s njene strane nisam čula nijednu lijepu riječ... A ne mogu Vam ni opisati kako to boli kad te mama samo grdi i pljuje. S druge strane, moje 2 sestre njene su ljubimice. Ja čistim i kuham kad treba, a one ne trebaju raditi ništa. Ako me nekad nešto boli, i kažem da stvarno danas ne mogu, opet dođe do svađe. Tako sam npr. jednu večer završila na hitnoj zbog jakih bolova u trbuhu i mislilo se da je slijepo crijevo. Puštena sam kući i rečeno mi je da moram mirovati i piti čaj. Iduće jutro bijesna uletila je u moju sobu i počela se derati da zašto ja ležim i da šta mislim da će se kuća sama oprati!!! A sestra, od 22 godine spavala je do podne!!!! Mršave su i lijepe, ja sam popunjenija. Jednom mi je rekla da me ne voli jer sam debela. Ja za sebe znam da sam jako emotivna, a i da nisam, ovo mi je previše. Uz sve to mislim da je i hipohondar, jer ju uvijek nešto boli. I svaki dan slušam kak ju danas boli glava, ruka, noga i kako misli da ima rak ili ne znam ni ja šta. Na njenu inicijativu bile smo i kod obiteljske savjetnice jer sam ja "nemoguća", a kada joj je stručnjakinja rekla da me mora pustiti na miru i da ako jedna ne ide na misu ne mora ni druga i da je moja popunjenost moj problem, a ne njezin i još svašta; ona se ustala i otišla i poslije je rekla da kaj bude njoj netko tko nema djece davao savjete kako ona treba odgajati djecu (pitala ju je jel ima djecu). Ja nisam imala neko prekrasno djetinjstvo i zbog jako loših odnosa s njom ne mogu joj pomoći, ali ja tražim pomoć za sebe. Jer sam postala jako živčana, smetaju mi i najmanje sitnice i često se rasplačem, a i moja veza jako trpi. Pretila sam i znam to. Ustrajno počnem raditi neku dijetu, odlično je, mršavim i zadovoljna sam, a onda me ona iz čista mira počne prozivati i govoriti mi da joj se čini da se opet debljan (a zaista se ne debljam), sve dok ne postanem potpuno očajna i tad kreće iz početka. Počnem jesti slatkiše, zaista se zdebljam i nakon nekog vremena ponovno idem na dijetu. Začarani krug. Doktorica mi je jednom rekla da smanjim stres (a imam i sindrom policističnih jajnika). A ja se pitam kako? Prije godinu dana dijagnosticiran mi je i seboroični dermatitis vlasišta i uz upotrebu oronazol šampona, svrbež, crvenilo i perutanje su neko vrijeme bili pod kontrolom. No, kako taj stres s majkom ne prestaje, stanje je sve gore i gore. Dermatitis se proširio na čelo, te imam i točke perutljive i crvene kože po rukama. Ono što me posebno rastužuje je moj otac koji je često promatrač iz sjene. Zna, čuje, vidi no ne poduzima ništa. Ako i ustane i kaže što misli i da njena reakcija nije u redu, ona počne urlati na njega i ne razgovara se s njim jer "me on stalno brani i nikad mi neće reći ništa".
Imam 25 godina i ne smijem preko tjedna biti iza pola noći vani. Ako i odem nekuda preko vikenda, moram obavezno reći kamo idem i s kim. Ona je vukla dvoje djece za sobom u svojim godinama, a mene smatra retardiranom. Najgore mi je to što se većina svađa događa kad tate nema doma. A kad on dođe, nikada mu ne ispriča kako je sve stvarno bilo nego uvijek govori da sam se ja izderavala na nju i da moje poašanje nije normalno i da ja nisam normalna. U tim trenucima mi je najteže jer ne znam što tata misli tad o mei, a njega zaista obožavam i volim i cijenim najviše na svijetu. Nekada imam dojam da je totalno razočaran... Često se rasplačem i plačem po cijelu noć, idući dan me glava boli i oči su mi naotečene. Osjećam se loše i prazno... Nisam zlopamtilo, ali zaista se ne mogu sjetiti lijepih stvari vezanih uz svoju majku. Sjećam se kako me istukla na moj 10 rođendan jer sam rekla da ne budem sad išla u dućan po mlijeko i radije ću pojesti tost; sjećam se kako me ošamarila kad sam ju došla buditi nakon groznog pada s bicikla s vrlo bolnim posljedicama (spolovilo mi je ostalo oštećeno, no to ona ni ne zna), sjećam se koliko puta sam batina dobila radi mlađih sestara ili radi odjeće koju nisam htjela nositi jer mi se nije sviđala. Tako bih mogla do sutra... Ne osjećam se dobro, da nemam toliko volju za životom, dečka koji mi je podrška i ogromne želje osnovati s njim obitelj, imati djecu i odgajati ih s mnogo ljubavi i pažnje; odavno bih si oduzela život. I sada mi ponekad to padne na pamet nakon neke svađe s njom; ali onda se sjetim dečka i to me drži.
Kako vrijeme prolazi, a problemi ne prestaju (sve to događa se najmanje 1 tjedno!!!), ja jednostavno gubim snagu. Ne mogu. Psihički sam došla do svojih granica. Toliko sam bespomoćna i očajna da ćesto posegnem za torbom i potrpam svu robu, želim otići i ne vratiti se, no što ako otiđem? Vratiti se ne mogu, posao nemam, što ću? S 25 živjeti na ulici i kopat po kontejnerima?! Kod dečka situacija nije puno drugačija. Tako da smo u istoj gabuli. Ne znam kako dalje i što da radim....

Savjetodavna linija za djecu

02.04.2014. 23:25

Draga djevojko,

prije svega ti zahvaljujem na javljanju i povjerenju koje si nam pritom iskazala. Vjerujem da nije bilo lako povjeriti svoju intimu i stoga ti hvala na iskrenosti i hrabrosti. Iz svega što sam pročitala vidim djevojku koja ima poteškoća u životu, ali je hrabra i snažna i ima cilj koji želi ostvariti i divim ti se na tome.

Zaista mi je žao zbog svega što si proživjela kroz djetinjstvo i mladost, ali i što sada proživljavaš. Podrška roditelja je nešto što nam je važno i što bi svatko trebao imati, no, nažalost ponekad stvari budu drugačije od onoga što očekujemo. Tada oni od kojih najviše želimo i trebamo podršku budu oni koji nam prouzroče najviše patnje. Iz svega što si mi napisala, vidim da si prošla puno situacija koje su tužne i traumatične i čije posljedice osjećaš i danas - ružne riječi, udaranje, nedostatak poštovanja od strane tvoje majke. Vjerujem da se osjećaš i iscrpljeno, bespomoćno, tužno, povrijeđeno… Želim ti reći da su svi ti o ostali osjećaji prirodni u situacijama i u odnosu u kojem se nalaziš s majkom.

Htjela bih se osvrnuti i na dio u kojem govoriš da te majka krivi što je ostala u braku. Sada si odrasla žena i vjerujem da si i sama svjesna toga da je svaka odrasla osoba odgovorna za svoj život i svoje postupke i djeca ne mogu biti izgovor za ono što nismo sami bili u stanju poduzeti. Djeca ni na koji način ne mogu biti krivci za postupke koje su odrasli učinili ili su propustili učiniti. Djeca nisu kriva niti odgovorna za bračnu sreću ili nesreću svojih roditelja i voljela bih da to imaš na umu kada čuješ takve majčine riječi ili kada o njima razmišljaš. Ne znam jesi li joj ikada rekla kako se osjećaš kada tako što kaže ili kada ti uputi određene uvrede, ali potičem te da na asertivan način izraziš svoje osjećaje i svoje potrebe. Živite u istome kućanstvu i kao što svi imaju određene obaveze i dužnosti, svi imaju i pravo na slobodno vrijeme i vrijeme u kojemu ćemo se baviti onim što želimo.

Žao mi je čuti da u ovoj situaciji nemaš podršku oca za kojega si rekla da ga neizmjereno cijeniš i voliš. Navela si kako se često pitaš što on misli o cijeloj ovoj situaciji. Što misliš o tome da porazgovaraš s njim nasamo, da mu kažeš što te muči i pitaš ga sve što bi voljela znati? Loši odnosi s jednim roditeljem ne moraju biti odgovorni za odnos s drugim roditeljem, svaki odnos možemo imati prilike graditi zasebno. Stoga možeš razmisliti o tome da porazgovaraš iskreno s ocem i kažeš mu kako se osjećaš. Također, ne znam u kakvom si odnosu sa sestrama ili drugim članovima šire obitelji, no, ako postoji mogućnost razgovora s nekim od njih voljela bih kada bi razmislila i o tome jer nekada nam samo tuđe razumijevanje i podrška zna uvelike olakšati emocionalni teret kojeg nerijetko nosimo na svojim leđima.

Drago mi je što si se javila jer si time napravila nešto za sebe, a to svakako zaslužuješ. U jednom dijelu svog upita si rekla da je situacija u kojoj se nalaziš kao začarani krug – neprestani stres i svađe koje su ti počele narušavati i fizičko i psihičko zdravlje. Stoga mi je drago vidjeti da si spremna potražiti pomoć i nadam se da je ovaj upit prvi korak kojim prekidaš taj začarani krug i odlučuješ si za početak bar malo olakšati, a s vremenom i riješiti situaciju u kojoj se nalaziš. Život često nosi naizgled nepremostive prepreke i probleme i u tim situacijama je bitno dignuti glavu i zauzeti se za sebe, pronaći način da se prepreka prebrodi, tražiti pomoć kad ne možemo sami. Jesi li razmišljala o tome da se obratiš psihologu? Situacije koje si mi opisala su izrazito teške i iscrpljujuće i svakako bi bilo dobro za potražiš stručnu pomoć kako bi našla još jednu osobu koja će biti na tvojoj strani i pomoći ti riješiti situaciju u kojoj se nalaziš. Ukoliko želiš, možeš nam napisati otkuda dolaziš kako bi ti mogli dati točne brojeve na koje se možeš javiti. U međuvremenu, uvijek se možeš javiti na telefon za psihološku pomoć psihološkog centra Tesa, njihov broj je 01/ 48 28 888. Možeš ih dobiti radnim danom od 9 – 22 sata te i tamo dobiti kontakte mjesta na kojih se možeš javiti za pomoć.

Ono što me veseli u tvojemu upitu je velika životna snaga koju iščitavam iz tvoje poruke. Vjerujem da ti je teško, da često poželiš odustati, ali činjenica da nakon 25 godina ružnih događaja i dalje imaš snage i želju osnovati obitelj mi ukazuje na tvoju snagu. To govori o tome da si izrasla u jaku djevojku, spremnu boriti se za sebe. Izrazito mi je drago čuti da u dečku imaš podršku i snagu za život. Koliko god nam život donio problema i ružnih situacija, i samo jedna draga osoba koja nas razumije i spremna je biti uz nas i plakati s nama, čini nas sto puta jačima. No, moram priznati da me zabrinula rečenica u kojoj kažeš da nemaš toliku volju živjeti. Vjerujem da se u nekim trenucima možda osjećaš kao da ne možeš izdržati, no vjerujem da si mnogo snažnija i hrabrija nego što u nekim trenucima misliš i važno je zadržati nadu i vjeru u sebe. Ukoliko se takve snažne misli i osjećaji ponove možeš se javiti Centru Za Krizna Stanja i Prevenciju Suicida kojima se možeš javiti svakim danom od 0-24 putem telefona na broj 01/2421-603.

Situacija u kojoj se nalaziš se ne može promijeniti preko noći i potrebno je još strpljenja, ali uz trud, angažman i volju vjerujem da se može promijeniti i to na bolje. Kao što si i sama rekla, potrebno je financijski se osamostaliti, no tog trena kad to postigneš, moći ćeš se drugačije postaviti u odnosu s mamom. Iako osjećaš da gubiš strpljenje, ponavljam ti, iz tvog upita iščitavam veliku snagu i hrabrost i stoga sam vjerujem da možeš izdržati.

Na kraju, želim ti puno sreće u traženju posla i osnivanju obitelji, vjerujem da ćeš biti hrabra mama puna ljubavi i podrške za svoju djecu i budućeg supruga i od srca ti želim da ti ti trenuci budu toliko lijepi da će izbrisati uspomene i misli koje te trenutno opterećuju.

Srdačan pozdrav i sretno,

Tvoj Hrabri telefon