|
nevažna988
|
22.06.2010. 17:00
Pozdrav
Ne znam na koji naćin počmem i kako da napišem sve to,ali eto,odlućila sam da hoću i moram.
Prije dosta godina,bila sam žrtva sexualnog zlostavljanja,ne sjećam se točno kad je sve poćelo ali oko devete godine sam shvatila da to šta mi se radi nije igra i nešto šta svi rade.
Od devete do četrnesete godine sam potiskivala i gurala svoju bol negdi duboko u sebi,nakon toga dolazi realni trenutak spoznaje i prvo otkrivanje pred roditeljima.
Do prije možda godinu dana,ja sam bila sve samo ne normalna,mlada osoba koja sa svojim godinama ne bi trebala zvućati iscjeđeno kao krpa,ali šest godina destrukcije,autodestrukcije i svega ostalog sad je iza mene,no problem u svemu je što moja majka sad prolazi ono što sam prošla ja,naravno mislim na psihičku bol,osjećaj krivnje jer nije mogla zaštiti svoje dijete,bori se sa demonima koji je optužuju da je ona kriva jer nije znala.
Pokušavam joj objasniti da nije ona kriva za nešto što sam ja sakrila sama od sebe i da jednostavno nije mogla znati.
Prošla sam psihologe,i tko zna što sve ne,danas na svoju muku ne gledam na isti naćin,prvo što čovijek mora sebi priznati da je taj čin ožiljak i križ za cijeli život,nakon toga treba znati staviti branu između prošlosti i sadašnjosti,jer to je jedan komadić života koji je na sreću iza nas,treba ulagati i trošiti energiju za ono što je sad i što će doći...
Zanima me kako da svojoj mami objasnim da se ne treba mučiti zbog nečega što nije ona učinila,već da mi i dalje bude stup za događaje koji me čekaju?
Unaprijed hvala
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
28.06.2010. 12:20
Poštovana,
želim iskazati, ne samo žaljenje što ste proživjeli pakao koji je dugo godina zagađivao Vaš život, nego prije svega ogromnu količinu divljenja za snagu koja Vam je donijela pobjedu nad demonima iz prošlosti i koja Vam sada daje trezvenosti da o svemu govorite zrelo, s distancom i u svjetlu brige za svoju majku. Vjerujem da ste iz cijelog procesa odrastanja s ožiljcima izgradili jednu jaku životnu filozofiju koja Vas sad drži, čak možda i bolje nego većinu populacije koja isti pakao nije proživjela.
Vjerujem da Vaša filozofija i snaga, kojoj se osobno divim, nadilazi retke koje ste ispisali i da razgovor s majkom i misli koje joj možete prenijeti, a pogotovo Vaša usmjerenost na budućnost može biti njena motivacija i uzor po kojem će učiti. Vjerujem da vaše boli nisu iste vrste, da su procesi kroz koje prolazite različiti, ali vjerujem da je komunikacija i podrška između vas ključna ne samo za vaš daljnji odnos, nego i za vaše živote kao odvojenih osoba.
Pritom ne mislim samo na nekoliko odvojenih razgovora koje ćete povesti. Mislim na rušenje tabua i iskren razgovor o zlostavljanju, pogotovo u domeni seksualnosti što stvar dodatno otežava i samoj seksualnosti koja je sada obilježena ranama. Razgovor o krivnji kao još jednom od ostataka pakla kojem ne smijete dopustiti da vas pobijedi. O krivnji koja ju prijeći da Vam danas bude podrška. Mislim na kontinuiran proces u kojem i Vaša majka možda može razgovarati sa stručnjakom kojeg ste Vi posjećivali ili nekim drugim ukoliko mislite da bi to moglo koristiti. Mislim na proces uključivanja majke u svakodnevne aktivnosti u kojima će Vam pomagati i tako kompenzirati ono što ona doživljava kao vlastiti propust.
I naravno, učinite to sa svojom misli vodiljom, stavite pred nju molbu, zadatak da Vam „dalje bude stup za događaje koji Vas čekaju“! Želim Vam puno sreće, a vjerujem u Vašu snagu koja će riješiti posljednji kamen koji Vam stoji na putu i još jednu ranu koju ćete pretvoriti u novu životnu energiju.
Srdačan pozdrav
Hrabri telefon
|
|
nevažna988
|
01.07.2010. 11:10
Zaista,hvala na riječima podrške.Nije bilo jednostavno,vjerujem da nikad neće ni biti,jer očito je da za razliku od ljudi oko sebe ja moram dvostruko više energije trošiti da bi postigla nešto na što kao čovjek imam pravo.Možda to zvući previše čudno i nerealno ali danas sam na neki naćin i sretna što sam tako malena morala bila prisiljena izađi iz ružičastog okvira koji je bio oko mene.Zaista ne žalim što je unutarnji pakao bio dio moje svakodnevnice toliko,žao mi je samo što su i drugi morali to prolazit zbog mene.Odlučila sam da bi mama i ja trebale otići na neko savjetovanje ili razgoovr sa mojim psihologom,samo ovaj put u drugačijim ulogama.Ne želim da ona više niti jedan trenutak baca prijeko potrebnu energiju zbog prošlosti.Što se tiće sexualnosti,nikad nismo imale problem razgovarati o tome,a pomalo sam sama sebe naučila smiriti kad bi se našla nasamo s nekim ko bi bio stariji od mene,a što se tiće mog sexualnog života općenito nemam velikih problema.
Ipak znam da će pojedini ožiljci uvijek ostati,oni vidljvi samo meni i vidljivi svima koji me pogledaju,ali jednostavno ne mogu dopustiti da moje oči budi iti jedan trenutak prazne kao što su nekad bile,jer se iskreno nadam da će budućnost biti bolja i da svaka bol koja se odbolovala nije bila za ništa!
Hvala još jednom na vašem odgovoru...
|
