HRABRI - forum za zaštitu djece


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 179 | Broj poruka: 670

Savjetodavna linija, za djecu

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Seksualno zlostavljanje i seksualne "igre"


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

borba

15.06.2013. 16:50

Kada sam bio mali, u dobi od 5 godina stariji rođak je mene i jos dvojicu rođaka uvukao u te seksualne igre. On je bio stariji (oko 16 god) a mi djeca. Pokazivao nam je casopise, skidao se, mastrubirao itd. On nam je bio poput starijeg brata a mi smo mislili da je sve to ispravno. I tako smo mi kao djeca se "igrali" mislim da nas trojicu. Taj stariji rodjak je otisao a mi smo nastavili s tim odvratnim stvarima. To je trajalo sve do neke 12 god. Mene to sada tako ubija. Traje to vec par godina (oko 7) otkad su mi se javili problemi. Bilo je perioda kada mi je bilo tesko i kada mi je bilo dobro. Evo vec jedno 2 mjeseca se ne osjecam dobro. Vise ne znam sta da radim. Bio sam prije kod psihijatra ali nisam bio ispricao sve. Sada mi se to opet javilo. Smrsavio sam 10 kg. Faks sam zapustio. Ne znam sta da radim. Mislim da imam i anksioznost jer me steze u grlu, u prsima, sav drhtim. Nikako se toga ne mogu oslobodit. Pomisljao sam i na suicid ali mi je zao roditelja i sestre. Oni su upoznati sa mojim problemom i stvarno su mi podrska. Ne znam kako da se izvucem iz svega. Ovo je stvarno pakao na zemlji. Ne znam kako dalje zivjeti. Sam sebi sam oduran, pece me savjest. Znam da je taj rođak kriv jer je on bio zreo ali mene i dalje pece savjest. Da smo mi to jedno probali pa rekli ne ali to je trajalo godinama...Ne vidim izlaz iz ovoga. Molim vas pomoc

Savjetodavna linija, za djecu

18.06.2013. 14:20

Dragi mladiću,
Prije svega željela bih ti zahvaliti na povjerenju koje si ukazao Hrabrom telefonu. Vjerujem da ti je bilo teško obratiti nam se sa svojom pričom te bih ti željela čestitati na hrabrosti koju pokazuješ na taj način. Zaista cijenim tvoje povjerenje i želju da prebrodiš iskustvo koje je ostavilo tako duboke tragove u tebi. Kao što i sam osjećaš, to je dugo i teško putovanje, no ono što je na cilju svakako je vrijedno truda – tvoja sreća i mir. Nadam se da ću ti uspjeti pomoći u barem malom dijelu tog putovanja te da ćeš prihvatiti Hrabri Telefon kao prijatelja koji je uz tebe u teškim, ali i lijepim trenutcima, kojih će, uvjerena sam, također biti.
Napisao si da je rođak, koji je imao šesnaest godina, uvukao tebe, kao petogodišnjaka, i još dvojicu rođaka u „seksualne igrice“ – skidanje, masturbacija, eksplicitni časopisi. Iako u svom upitu nisi spomenuo da vas je skidao i dirao, želim naglasiti da je to što se dogodilo seksualno zlostavljanje, a ono nije prihvatljivo ni pod kojim uvjetima. Djeca imaju pravo i trebaju biti zaštićena od svakog zlostavljanja. Nažalost, upravo oni koji ih trebaju štititi - stariji, obitelj, uzori, postanu oni od kojih djecu treba štititi. Ono što situaciju čini još kompliciranijom i težom je činjenica da su svi akteri događanja bila djeca, i žrtve i zlostavljač. Jako je tužno što oni kojima dijete najviše vjeruje ponekad iskoriste to povjerenje te povrijede dostojanstvo djeteta. Žao mi je što si imao takvo iskustvo. No, drago mi je što si nam se javio jer to pokazuje da još uvijek imaš snage i volje raditi na sebi kako bi mogao nastaviti sa svojim životom i kako bi imao sretniju budućnost.
Želim da znaš kako se djeca obično ne znaju snaći sama u takvim situacijama. Ne razumiju što se događa i je li to u redu. Osjećaju se podijeljeno, primjerice zanimljivo im je i opterećujuće što imaju „tajne“ sa zlostavljačem. Osjećaju ugodu, što je biološki posve normalno, pa se krive zbog toga. To su samo neki aspekti koje znamo o osjećajima seksualno zlostavljanog djeteta. Vjerujem da si i ti osjetio neke od njih. Ono što je važno i što ti svakako želim poručiti je da nije odgovornost djeteta da to razumije i obrani se. Svaki osjećaj koji mu se javi prirodan je i normalan. Ono što nije normalno cijela je ta situacija koja oduzima bezbrižno djetinjstvo na koje svako dijete ima pravo. To pravo imao si i ti, a bilo ti je grubo oduzeto. Prisjeti se sebe s pet godina, kao malo dijete s mliječnim zubićima, koje ne zna ni čitati i pisati. Zapitaj se koliko si se zapravo mogao obraniti od toga i shvatiti ozbiljnost situacije. Mislim da bi većina rekla – nikako.
Kažeš kako su, osim tebe, tu bila prisutna još dva rođaka s kojima si dijelio istu situaciju. Kada je stariji rođak otišao, nastavili ste s „tim odvratnim stvarima“, kako ih nazivaš, do tvoje dvanaeste godine. Ono što osjećam iz tvog pisma zapravo je gađenje prema sebi i njima što ste to nastavili raditi. Ono što čitam iz tvog pisma je da ste bili tek djeca koja su istraživala svoju seksualnost. Slažem se s tobom, nije prirodno ili uobičajeno to raditi s rođacima, no nažalost, to je ono čemu ste bili naučeni. Djeca počinju samostalno istraživati svoju seksualnost, između ostalog zato što nisu ranije vidjela kako se to radi, srame se, osamljuju te ne znaju rade li to i druga djeca. Proći će još puno godina dok ne podijele svoju seksualnost u punini s osobom koju žele i kada su spremni. Tebi i tvojim rođacima u jako ranoj dobi netko je pokazao što je seksualnost, naravno, na potpuno iskrivljen i zlostavljački način. Ono što vam se činilo kao dobra metoda istraživanja bilo je ono što ste vidjeli i dobili od svog rođaka, kao što i sam kažeš - starijeg brata. Nema ništa neobičnog u tome što ste mu vjerovali da je to u redu jer ste se ugledali na njega i jer ste osjetili ugodu koja vas je vodila da ponavljate „igrice“. Čak i ako ste se nekad u tih sedam godina zapitali u vezi toga što ste radili, postojala su dva snažna opravdanja onoga što ste radili – rođak kao uzor i ugoda kao nagrada. Kažeš, bilo bi u redu da ste probali jednom i odustali. Sada dok ovo čitaš, nadam se da uviđaš zašto niste. Vjerujem da je teško s današnjeg stajališta ući u kožu djeteta od pet ili deset godina. Možda ti se danas sve ovo čini posve očitim i pitaš se kako to da niste prestali. To pokazuje da si se razvio, moralno i emocionalno, unatoč svim nedaćama i drago mi je zbog toga. No, imaj na umu da su ta djeca o kojoj mi pričaš, ipak bila samo djeca. Zamisli se još jednom kao dijete koje ima mliječne zubiće, boji se biti sam u kući ili još uvijek sjedi u školskoj klupi, ne zna što je spoj, niti ne razmišlja o srednjoj školi. Probaj ga se prisjetiti i suosjećati s njim. Dok ovo pišem, imam snažnu potrebu zagrliti to dijete, nije mi ni odvratno ni gadljivo. To je dijete koje se razvija i raste u snažnu osobu kakva si ti danas.
Napisao si da znaš da je stariji rođak bio kriv jer je bio zreo, ali i dalje te peče savjest. Krivnja i sram najčešći su osjećaji djece i odraslih koji su prošla iskustva slična tvojima i to je posve razumljivo. Želim da znaš kako je u redu što se tako osjećaš. Jako mi je drago da ipak uviđaš da krivnja nije bila na tebi. To je prvi korak u tome da ti bude bolje. Nažalost, osjećaje je teže promijeniti, no nije nemoguće. Vjerujem da će doći dan kad će te preplaviti ponos što si sve ovo preživio, izborio se i sazrio na nevjerojatne načine.
U upitu spominješ neke posljedice svega onoga što si proživio, kao stezanje u grlu i prsima, drhtanje, gubitak kilograma te činjenicu da se ne možeš se posvetiti faksu. Jako mi je žao što ti se to događa. Ovakva teška iskustva ostavljaju brojne posljedice. Simptomi koje si naveo su ozbiljni i svakako zahtijevaju pomoć stručnjaka. Mislim da bi bilo dobro da se zbog ovih poteškoća javiš liječniku opće prakse. Vjerujem da za borbu s ovako teškim stvarima treba snaga koju ti opisana stanja crpe. Ipak, ti znakovi nisu uzaludni. Tijelo ti šalje poruku da nisi dobro i da to treba promijeniti. Tijelo ti šalje upozorenje da se pobrineš za sebe, a samim javljanjem Hrabrom telefonu pokazuješ želju da to učiniš i zaista te pohvaljujem zbog toga. Željela bih te potaknuti da nastaviš s tim.
Spomenuo si kako si zbog ovog problema išao psihijatru, no kako mu nisi mogao sve reći. Odlazak psihijatru u ovakvim je situacijama od izuzetne važnosti, osobito zbog suicidalnih misli koje kažeš da si imao. Napisao si kako ne bi dignuo ruku na sebe zbog obitelji. Razumljivo je to što želiš pobjeći od svega, no to ne umanjuje ozbiljnost takvih misli. Zato je bitno da ih pobijediš i da u budućnosti prevladavaju samo pozitivne misli. Pobijediti ih možeš uz pomoć stručnjaka. Vjerujem da psihoterapija može biti teška, osobito povjeriti se nekome do srži. U tom trenutku pitamo se što će reći, što će misliti i kako ćemo to sve uopće izgovoriti sebi, a kamo li nekom drugom. No, iskrenost je vrlo bitna. Ukoliko ne kažemo sve ono što nas muči, teško naš oporavak može biti potpun. U nekim trenutcima kroz terapiju možda ćeš se osjećati lošije, bit će boljih i lošijih dana. To je uobičajeno jer nam je uvijek teško pričati o onome što nas muči. Upravo zbog toga često nismo u potpunosti iskreni i odustajemo. S druge strane, kada imamo otvorenu ranu na ruci, dopustimo liječniku da prolije alkohol po njoj, da je šiva i previja čime nam nanosi bol, ali znamo da će samo tako zacijeliti. Čini mi se da je ovo tvoja rana. Koliko god bilo teško i bolno, važno je da dobiješ pomoć kakvu trebaš i zaslužuješ. Važno je da uđeš u to iskreno i s vjerom u oporavak, a ja je iskreno imam za tebe i tvoj uspjeh. Ne znam otkud nam se javljaš. Ukoliko trebaš kontakte psihologa i psihijatra u svom mjestu, voljela bih da nam se ponovno javiš kako bi te mogli točno uputiti. Ono što bi te zamolili je to da nam se javiš putem mail-a na savjet@hrabritelefon.hr kako tvoji podaci o mjestu iz kojeg dolaziš ne bi bili javno dostupni.
U upitu navodiš kako je stariji rođak otišao. Voljela bih znati nešto više o tome. Jesi li još u kontaktu s njime? Zanima me je li bio u nekom tretmanu obzirom da je i on tada dijete bio, kako ti na to gledaš? Također, zanima me u kakvom si odnosu s druga dva rođaka i razgovarate li ikada ovome? Znaju li njihovi roditelji što se dogodilo i kako su reagirali? Voljela bih da nastavimo komunikaciju putem mail-a. Možda će to biti jedan od načina da izbaciš iz sebe svu težinu sve dok se ne odlučiš na drugi korak – potražiti pomoć stručnjaka.
Ono što me veseli pročitati je to da imaš podršku svojih najbližih. To je izuzetno važno u ovakvim situacijama jer, čak i kada se čini da ne mogu pomoći, oni su tu i vole te. Prihvaćaju te i podržavaju onako kako ćeš, nadam se, i ti sam sebe. Nekad je ipak lakše otvoriti se strancu, nekad ćeš možda poželjeti stručniju podršku i razgovor. Tada nam se možeš obratiti na broj 116 – 111 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Možeš nam se ponovno javiti na forum. Također, možeš nam se javiti na chat svakog radnog dana od 15 do 18 sati. Isto tako bih te voljela uputiti na još jedno mjesto kojem se možeš obratiti u slučaju suicidalnih misli. Voljela bih da u takvim situacijama nazoveš Centar za krizna stanja na broj 01/2388 888, koji radi 24 sata dnevno, a koji ti može biti prva stepenica i oslonac. Još jednom bih te voljela potaknuti da se u vezi svog problema javiš stručnjaku jer je to najbolji put do oporavka od svega što si doživio i mogućnost da uživaš u svojoj mladosti. Ako ti je lakše pisati, kao što si pisao nama, možda za početak možeš i njemu napisati što se sve dogodilo.
Nadam se da ćeš nas obavijestiti što se događa s tobom jer bi to stvarno voljeli znati. Hrabri telefon je tu za svako tvoje pitanje, nedoumicu, nesigurnost i razgovor. Rado ćemo ti biti podrška na ovom tvom putu. Kao što si već osjetio, on je pun uspona i padova, teških trenutaka i boli. Onaj dio koji još nisi osjetio u punom obliku je ovaj ljepši, koji te čeka s druge strane i poziva da ga uhvatiš. Iskreno se nadam da ćeš konačno doći do zaslužene sreće i mira, vjerujem u tebe i nadam se da ćeš nas povesti sa sobom do toga.
Puno sreće želi ti,
Tvoj Hrabri telefon

ursullaa

15.11.2013. 11:50

Dobar dan,jako mi se teško javiti s ovim...dok sam bila manja,dijete od 10 godina..bila je igrica doktor,tako je to nazivala jedna cura i imam osjećaj da mi je napravila nešto sramotno(mislim ona je bila doktorica i rekla je daj da te provjerim,nje ona pipkala ona je kao pogledala ) ,nije valjda ništa strašno jer bi vjerojatno ostalo to u meni i stalno bih mislila na to...kod mene je dolazila jedna curica i jedanput smo se igrale barbikama i onda se ona htjela isto doktora igrati,ja joj nisam ništa napravila..mislim više ne sjećam,ali neide mi u glavu da bih ja takvo nešto mogla uopće napravit..ta djevojčica je provodila vremena kod mene,brinula sam se za nju,jela je kod mene,išla s njom na WC kada joj je trebala pomoć i sada me peće savjest,gušim se,umirem iz nutra jer se bojim da se te igre(odnosno samo jednom se desilo) ili odlazak s njom na Wc zbog pomoći ne vrati i njoj u sjećanje kao nešto loše!Mutno mi je sjećanje,pošto sam depresivna i čudna osoba bojim se da se to ne desi i toj curi...ne želim da me smatra lošom osobom ili nekim ko joj je htio nanijeti zlo...jer ja ni sama nisam svjesna dal se to desilo ili ne,to 'sjećanje'mi se vratilo prije par dana prije uopće to nisam imala u malom prstu...možda sam i loša osoba koja više ne zaslužuje živjeti..možda je sve to u mojoj bujno mašti....boli me to!Ne vjerujem da bih bila takvo đubre...molim Vas za neku pomoć da se bolje osjećam!Ne zelim osramotiti svoju obitelj,dečka..previše ih volim i bez njih bi valjda bila vec u grobu.Inače,ta djevojčica,sada cura se normalno pozdravljamo i čestitamo rođendane i sve je normalno...da li je moguće da je sve to u mojoj mašti...

Savjetodavna linija, za djecu

22.11.2013. 15:40

Draga Ursullaa,

Kao prvo bih ti htjela reći kako mi je jako drago što si odlučila potražiti savjet u vezi onoga što te muči i što si se javila na naš forum. Vjerujem da ti nije bilo lako otvoriti se i pisati o svojim osjećajima i sjećanjima te bih te htjela pohvaliti što si skupila hrabrosti i podijelila ih s nama. Pričati o problemu i zatražiti pomoć je prvi i često najteži korak, no to što si ga ti poduzela mi govori koliko si hrabra osoba.
Ako sam te dobro shvatila, u dobi od deset jedna djevojčica je, tijekom vaše zajedničke igre, tražila da pregleda tvoje intimne dijelove tijela. Prema onome što si napisala zaključujem da se ne sjećaš točno što se dogodilo, no vidim da se osjećaš neugodno i posramljeno zbog toga. Svi ovi osjećaji koje sada osjećaš su posve razumljivi. U situacijama poput ove koja se tebi dogodila, djeca često imaju dvojake osjećaje: s jedne strane vole se igrati s prijateljem ili prijateljicom, no neki njihovi postupci ponekad mogu izazvati neugodu i zbunjenost. Često se djeca u takvim situacijama srame i misle da nešto nije u redu s njima, no to je potpuno normalna reakcija. Bila si premlada kako bi razumjela situaciju te mi se čini sada doživljavaš neke neugodne osjećaje kao posljedicu izloženosti takvoj situaciji.
Ako sam dobro razumjela, kasnije je k tebi dolazila druga djevojčica za koju se bojiš da si joj učinila nešto nažao. Čini mi se da nisi sigurna kako je izgledala vaša igra i da te to poprilično muči. Iz tvojeg pisanja vidim veliku zabrinutost i strah za tu djevojčicu što mi govori kako si jako brižna. Nikako ne bih rekla da si loša osoba, već da ova tvoja zabrinutost govori upravo suprotno: kako si vrlo osjećajna i ne želiš da se netko iz tvoje okoline loše osjeća. Žao mi je pročitati da te toliko stvari opterećuje i da nisi sigurna što se točno dogodilo. No, činiš mi se snažnom osobom koja neće odustati dok ne dobije odgovore na pitanja koja ju muče.
Kažeš kako si „depresivna i čudna osoba“. Voljela bih kad bi mi malo više to opisala. Osjećaš li se često tako ili samo ponekad? Što u tebi izaziva takve osjećaje? Iz tvojih riječi mogu iščitati da ti je teško, no s druge strane, vidim i veliku volju da se osjećaš bolje, što mi je drago vidjeti. Voljela bih da znaš da je život pred tobom i da, iako ne možeš promijeniti ono što se dogodilo, možeš velikim dijelom utjecati na svoj život, na ono što će se događati, možeš donositi odluke i birati. Jednu veliku odluku si već donijela: odlučila si potražiti pomoć jer želiš da ti bude bolje. Iako ti to možda ne zvuči kao nešto veliko, moram ti reći kako si napravila jedan veliki pozitivni korak u smjeru ljepše budućnosti samim time što si se javila i još jednom ti želim reći kako sam na tebe zbog toga.
Napisala si kako ne želiš osramotiti svoju obitelj i dečka. Također, napisala si kako možda ne zaslužuješ živjeti i kako te ne bi bilo da nema tvoje obitelji i dečka. Sve to što si napisala me brine. Vidim da puno toga nosiš u sebi pa se pitam muči li te još nešto osim sjećanja iz djetinjstva. Stoga bih voljela bih da razmisliš što bi se dogodilo kad bi nekome iz svoje obitelji ili nekome s kime si bliska i imaš povjerenja povjerila svoje strahove. Imaš li u svojoj okolinu osobu kojoj bi mogla reći barem neke brige koje te sada muče? Imati kraj sebe osobu kojoj vjerujemo i kojoj možemo povjeriti najdublje stvari nam može biti velika pomoć u životu i oslonac koji nas drži u najtežim vremenima. To nije nešto što moraš učiniti odmah, bitno je da slijediš ´glas u sebi´, no voljela bih da razmisliš o tome jer mislim da bi ti moglo pomoći da se lakše osjećaš.
Cijeli tvoj upit mi govori da je puno neodgovorenih pitanja u tebi i da je puno osjećaja koji te iscrpljuju. Sram, krivnja, strah su uobičajeni osjećaji u ovakvim situacijama, no svejedno je teško živjeti s njima. Stoga bih te potaknula da razmisliš o razgovoru sa stručnom osobom. Ne znam koliko imaš godina i otkuda nam se javljaš, no pozivam te da nam se ponovno javiš s tim informacijama kako bi ti mogli dati kontakte u tvom mjestu stanovanja. Kako bi potpuno sačuvala svoju anonimnost, možeš nam se s tim podacima (grad u kojem živiš i koliko imaš godina) javiti na mail: savjet@hrabritelefon.hr. Također, možda se možeš obratiti svom liječniku ili liječnici opće medicine koji te onda mogu uputiti stručnjaku mentalnog zdravlja. U kontaktu sa stručnjakom možeš dobiti odgovor na pitanje što se stvarno dogodilo u tvom djetinjstvu. Svi mi ponekad dođemo u životne situacije kada nam zatreba stručna ruka koja bih nam pomogla da prevladavamo neke prepreke na koje naiđemo i to nije ništa neobično. Stručna osoba te neće osuđivati niti misliti da nešto nije u redu s tobom, već je tu kako bi te saslušala i pružila ti pomoć i podršku s kojom će ti biti lakše nositi se s onim što si prošla.
Iz tvog upita vidim da si vrlo brižna, savjesna i snažna osoba koja brine o sebi i drugima, čak i kada ju muče neugodne misli i osjećaji, i vjerujem kako možeš prevladati ovu poteškoću, osobito uz pomoć stručne osobe.
Voljela bih kad bi nam se opet javila putem mail-a kojeg sam ranije navela ili putem telefona. Hrabri telefon ima povjerljivu savjetodavnu liniju za djecu, koju možeš nazvati od ponedjeljka do petka, od 09 do 20 sati. Na Hrabrom telefonu su educirane volonterke, koje su uvijek spremne poslušati te, dati ti podršku i savjet. Razgovor je anoniman tako da se ne moraš predstavljati, već možeš pričati o onome što te muči. Možeš reći onoliko koliko si spremna reći i onoliko koliko želiš. Broj na koji možeš nazvati je 116-111. Također, ukoliko ti je tako lakše, svaki radni dan od 15 do 18 sati imamo otvorenu chat liniju preko koje također možeš komunicirati s volonterima, a nalazi se na našoj web stranici http://www.hrabritelefon.hr/ .
Na kraju bih te još jednom htjela pohvaliti na hrabrosti i volji koju si iskazala javljajući se ovdje. U tebi ne vidim djevojku koja je čudna, već djevojku koja je hrabra, koja se želi osjećati bolje i koja ne želi da netko drugi pati. Želim ti svu sreću i zaista se nadam da ćemo se opet čuti, bilo da nas obavijestiš što se događa, bilo da zatražiš pomoć i podršku ili ti naprosto poželiš s nekime razgovarati.

Veliki pozdrav šalje ti,
Tvoj Hrabri telefon




ursullaa

27.11.2013. 11:30

Hvala Vam puno na odgovoru...pa pričala sam o tome sa svojom obitelji i sa svojom psihijatricom..ali teško me prolazi...seka kaže da se uopće ne sjeća da sam se ja s tom djevojčicom igrala isto kao i mama, a ja imam osjećaj da sam ju dirala,a to je ono što nisam smjela.I sada mislim da ne zaslužujem biti sretna,niti imati dečka,niti živjeti,jer se bojim da će mi se sve to naplatiti..a najviše se bojim da ta cura neće imati traume i šta će onda biti?Šta će moja obitelj samnom?Ne želim da pate zbog mene!!Pa depresija me ponekada uhvati,nisam često takva ali onda počnu crne misli i to zna trajati danima i često plačem....nisam nikome htjela nanijeti zlo i ne želim da ta cura se osjeća loše iako je ona u normalnom odnosu sa mnom,kada se vidimo pozdravimo se i to je to...ne viđamo se baš često
Lp

ursullaa

28.11.2013. 10:50

Želim znati što napraviti u situaciji da se i ona nečeg sjeti?Moguće je da ja to upće nisam napravila a moguće je i da jesam sad kažem jesam i onda kao da sebe uvjeravam nisi,nisi ti takva..kao da samoj sebi laže ili neznam što već...ne želim da je to istina!!!Ali,što ako je? ;( Da li sam ja neki pedofil ili tako nešto?Što je najgore što bi se moglo desiti?Ubilo bi me da osramotim svoju obitelj i da pate zbog mene...a ne želim ni da toj curi nešto bude,želim da bude i dalje sretna i dobro...i da kako je bilo ovih 12 godina ostane i dalje...

Savjetodavna linija, za djecu

06.12.2013. 18:00

Draga Ursullaa,

Željela bih ti zahvaliti na tvom ponovnom javljanju na ovaj forum, ali i na e-mail Hrabroga telefona. Detaljniji odgovor na svoj upit možeš pronaći upravo u svojoj e-mail pošti. Ukoliko poželiš ponovno razgovarati s nama pozivamo te da nam se javiš na taj način, putem naše linije (116 111) koja radi svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili chat-a koji je otvoren svakim radnim danom od 15 do 18 sati.
Želimo ti puno sreće i mira u budućnosti!

Srdačan pozdrav,
Tvoj Hrabri telefon